Raspjevani dikobraz
četvrtak, 27.08.2009.
Huh, izgleda da baš i nemam nešto prometa u zadnje vrijeme.
Reći ću da je krivo ljeto, jer su svi na moru i to.
Ovaj tjedan sam provela ležeći i gledajući televizor, jer sam bila bolesna, a kad sam bolesna ispiranje mozga je upravo ono ćemu se nadam.
Tako da nisam ni previše razmišljala o svojoj sirotoj, jadnoj, usamljenoj, napuštenoj i izgubljenoj xici. Vidite, kod mene na faksu je xica važna.
A to kaj sam ja svoju izgubila znači da ću morati otići do pulta Studentske službe između 12 i 14 i jednoj jako nestrpljivoj i ljutoj teti reći da sam ju izgubila.
A onda ću se vjerojatno rasplakati. Bome mogu biti hrabra kad hoću, eto već sam naučila obratiti se prodavačici u dučanu, ali te tete u studentskoj su stvarno stvarno opake.
Vjerojatno jer znaju da im ne ću dati novaca.
Ovaj semestar odlučila sam započeti bez ikakvog entuzijazma i očekivanja. Od prošla dva sam svašta očekivala, pa si mi prvi tjedni ispali kao debela razočaranja.
ne će ići ovaj put. Sad sam spremna za to da su računarstvo upisali sebičnjaci kojima su važni samo novci ili im se ne da učiti, a to je kao lakši smjer a oče završiti "bilo što", i nabrijani softveraši koji ne znaju ništa o španjolskoj baroknoj književnosti. To je vjerojatno jedna od najgorih stvari. Specijalisti. Super sam pametan u jednoj stvari i zato ne želim učiti niočemu drugome. I onda ti još nabadaju na nos kolko su pametniji od tebe. Uh.
Uopće ne vidim u čemu je poanta ponositi se nečine s čime si rođen. Roditelji se mogu ponositi time.
Možda mi je bolje da pričekam da ozdravim prije nego počnem razmišljati o faksu. Onda ću več nekaj izmisliti s tom xicom i svim ostalim, kao što sam izmišljala uvijek do sad.
Samo kaj ponekad nažalost malo preuvaličam posljedice i ispadne ko da su ljudi nekakva čudovišta. Ono, ok je da ima zlobnih ljudi. Svatko ima pravo biti bezobrazan ako to hoće.
Samo mislim da ne bi trebalo biti bezobraznih ljudi s autoritetom.
Uhmmm... očete čuti nekaj jako smiješno? Ja idem sad. :)
nedjelja, 23.08.2009.
Objava
Fali mi nešto slatko u dizajnu. Poput ovoga.
A fali mi i malo razuma, da se prestanem ponašati ko pomahnitali manijak. Makar, nekad je ljepo biti onako bezvoljan i maltretirati time sve oko sebe, jer stalno govoriš kak su oni za to krivi jer još nisu našli tvoju x-icu. Treba samo znati prestati s takvim ponašanjem.
Pročitala sam do kraja knjigu spominjanu u prošlom "objavku". Nije niti tolko loša. U školi smo zapanjujuće malo ( zapravo skoro ništa) spominjali umjetnost 20. stoljeća, pa sam saznala i nešto novoga. A i autor se na kraju bavi spekulacijama o idućih 100 godina, o budućim ratovima i inteligentnim računalima. Čak mi dođe da pročitam nešto SF.
Kolko god to vjerojatno bio gubitak (kojeg?) vremena. Volim gleadati svoju fotku s pokaza iz srednje škole, slikanu na početku prvog razreda, kad smo već kod vremena. Prije nego su mi izbili prištići ^^ Onda sve kaj bih htjela reć toj klinki na fotki velim svojoj slici na novom pokazu.
No pitam se, je li ikada postojala ta "prošlost", povijest oko koje se vodi toliko nauke. Uopće nije nužno.
Opet, postavlja se pitanje zašto toliko volimo te priče iz nekog drugog vremena ( za nas nestvarne kao i one izmišljene). Grci, rimljani, barbari i sva ona horda neuljuđenih srednjovjekovnih seljaka koja je vjerovala u čudovišta tema su popriličnog broja djela modernog čovijeka, dok s nama nemaju ništa više zajedničkog od vrabaca.
Bitno je sve to, svakako bitno. Jer ako ipak imamo veze, a posebno ako cijelu tu logičku konstrukciju obogatimo pretpostavkom postojanja "povijesti", tj. nekakvog usmjerenog kretanja nekamo... pa, uz tako smione pretpostavke, stvari postaju i komplicirane. Pogotovo ako odlučimo da povijest nije umrla sredinom 20. stoljeća uspostavom demokracije u večini razvijenih zemalja. ( Za detalje o toj ideji vidi Francis Fukuyama- Kraj povijesti )
Dio smo nečega. Dio generacije. Kakvi smo? Kako će nas sociolozi za 20 godina prozvati? Generacija Ljenjivac? ^^ TV generacija? barem u Hrvatskoj, mislim da smo od prvih doslovce izraslih na televiziji. a i računalima. Djeca modernoga svijeta u svom njegovom sjaju. Makar su to vjerojatno za sebe mislili i u 19. stoljeću u nekim drugim krajevima.
Širok je spektar naklapanja, mojih o samoj sebi, mojih sama sa sobom, o mom psu o mojoj kući i mom životu, moja naklapanja o mom selu, o državi i povijesti, o nadljudskim elementima i silama, i naravno ... tako dalje i dalje i dalje. Nekako bih trebala iscrpiti tu pričljivost. Ili si ne dopustiti javno objaviti neki tekst koji nije smislen i zaokružen.
No možda je potreba ovog trenutka, da objavim ovo pitanje. Bolje rečeno, upitam pitanje. Nije ovo neka objava.
A onda stavim i još jednu slatku fotkicu.
četvrtak, 20.08.2009.
Perpetuum mobile
Vruće je.
To svi znate kao, jel? Ak oćete novosti, čitajte Večernji.hr, ili tako nešto. Ovo je blog, zaboga!
Mjesto stvoreno da bi se iznosila trivijalna zapažanja. Vruće je, jel da?
Stvar je u tome kaj se moje dnevne aktivnosti svode na one prije 10 ujutro i poslje 6 popodne jer je u međuvremenu prevruće. Ili sam ja to postala prevelik mekušac, pa mi je sad kao odjednom prevruće i boli me glava od jakog sunca.
Bila sam opet na moru. Zapravo i nisam baš išla na more, kolko sam bila vođena na more. Kad imaš 20 godina, više ti baš i nije zabavno da te roditelji vode za rukicu posvuda.
Žalosno je kaj sam to naučila baš ovog ljeta. ^^
A i ovog ljeta sam povjerovala u tvrdnju da živim "Bogu iza nogu". Nekad mi se doma činilo kao centar svijeta. Tako to valjda ide, kad se počneš školovati u velikom Zagrebu.
Ali ajde, nije to neki problem. Stvar je kaj doma imam dosta obaveza, koje stvarno ne mogu nikome drugome staviti na leđa, budući da imamo dosta velik vrt. A većina tih poslova se mora raditi navečer jer se biljke ne smiju dirati po suncu. Ajde, večeras dangubim, i tratim najdragocijenije sate ali to je zato jer sam danas odlučila biti bezobrazna.
Ali inaće ... meni se ide na Sljeme i u toplice i rolati se i koješta, što nažalost izravno znači da se taj dan ne mogu pojaviti na vrtu i drugi moraju za mene odraditi dio posla.
Daleko je to od onog cijele godine sanjanog "Ljeta", kad imaš vremena za sve kaj ti se radi. I onda čovjek postane isfrustriran, dobije kožnu bolest i izgubi xicu i sve je krivo i naopako. Mislila sam da sam zadnjih godina postala zrelija od toga da paničarim oko izgubljene xice. Kako se čini, baš i nisam. Obuzimaju me impulsi da moram sve postaviti da bude savršeno u redu, a to naravno počevši od urednosti prostorija. Znate onu, ako je sve savršeno, ništa nije krivo. I misliš da ćeš se dobro osjećati samo ako sve bude savršeno i onda maltretiraš ljude oko sebe. Praksa od sve one teorije naučene tokom ljeta - 0. Nula. Stalno osjećam potrebu da razgovaram s nekim, da radim nešto ili budem negdje, da ne "gubim vrijeme". Čak i pisanje ovoga je posljedica te potrebe. Radim nešto ^^
Nekako mi se ćini da je sve oko mene usmjereno na neki tren u budućnosti. Jedva čekam ovo, jedva čekam ono, kad sam sama jedva čekam da razgovaram s nekim, kad sam s nekim jedva čekam da razgovaram s nekim drugim, da se ono napravi, ovo riješi, da taj paket stigne i nikako da nađem svoje sada.
A ja bez sada, sam sama sebi prilično dosadna. A vjerojatno i vama.
Aaa još i k tome čitam knjigu koju sam dobila na maturi, za posebne zasluge na natjecanjima, Povijest znanja autora Charlesa Van Dorena. Koju su dijelili jer su vjerojatno dobili posebno jeftino od nekoga. Jer je hrpa ... kak da se pristojno izrazim ... gluposti. Unutra ne piše ništa kaj jedan bivši gimnazijalac ne bi trebao znati. Sve one slatke i šarmantne anegdote i crtice iz života važnih ljudi (npr. Tukididove bake), hrpa bedastih zaključaka o tome kako današnji ljudi zapravo ne žele živjeti u srednjem vijeku i slično. Kaj je u početku bilo osvježenje od Coelhovog Hodočašća koje je puno zbrčkanog koječega i možda nezgodna kao prva njegova knjiga koju sam čitala.
Umori se čovijek od pokušaja da razumije stvari u životu, od velikih učenja i savjeta od kojih očekuješ da će promijeniti život. Mislim da se idem malo odmoriti.
nedjelja, 09.08.2009.
Jane and Christopher
Treba znati uživati. :)