Vruće je.
To svi znate kao, jel? Ak oćete novosti, čitajte Večernji.hr, ili tako nešto. Ovo je blog, zaboga!
Mjesto stvoreno da bi se iznosila trivijalna zapažanja. Vruće je, jel da?
Stvar je u tome kaj se moje dnevne aktivnosti svode na one prije 10 ujutro i poslje 6 popodne jer je u međuvremenu prevruće. Ili sam ja to postala prevelik mekušac, pa mi je sad kao odjednom prevruće i boli me glava od jakog sunca.
Bila sam opet na moru. Zapravo i nisam baš išla na more, kolko sam bila vođena na more. Kad imaš 20 godina, više ti baš i nije zabavno da te roditelji vode za rukicu posvuda.
Žalosno je kaj sam to naučila baš ovog ljeta. ^^
A i ovog ljeta sam povjerovala u tvrdnju da živim "Bogu iza nogu". Nekad mi se doma činilo kao centar svijeta. Tako to valjda ide, kad se počneš školovati u velikom Zagrebu.
Ali ajde, nije to neki problem. Stvar je kaj doma imam dosta obaveza, koje stvarno ne mogu nikome drugome staviti na leđa, budući da imamo dosta velik vrt. A većina tih poslova se mora raditi navečer jer se biljke ne smiju dirati po suncu. Ajde, večeras dangubim, i tratim najdragocijenije sate ali to je zato jer sam danas odlučila biti bezobrazna.
Ali inaće ... meni se ide na Sljeme i u toplice i rolati se i koješta, što nažalost izravno znači da se taj dan ne mogu pojaviti na vrtu i drugi moraju za mene odraditi dio posla.
Daleko je to od onog cijele godine sanjanog "Ljeta", kad imaš vremena za sve kaj ti se radi. I onda čovjek postane isfrustriran, dobije kožnu bolest i izgubi xicu i sve je krivo i naopako. Mislila sam da sam zadnjih godina postala zrelija od toga da paničarim oko izgubljene xice. Kako se čini, baš i nisam. Obuzimaju me impulsi da moram sve postaviti da bude savršeno u redu, a to naravno počevši od urednosti prostorija. Znate onu, ako je sve savršeno, ništa nije krivo. I misliš da ćeš se dobro osjećati samo ako sve bude savršeno i onda maltretiraš ljude oko sebe. Praksa od sve one teorije naučene tokom ljeta - 0. Nula. Stalno osjećam potrebu da razgovaram s nekim, da radim nešto ili budem negdje, da ne "gubim vrijeme". Čak i pisanje ovoga je posljedica te potrebe. Radim nešto ^^
Nekako mi se ćini da je sve oko mene usmjereno na neki tren u budućnosti. Jedva čekam ovo, jedva čekam ono, kad sam sama jedva čekam da razgovaram s nekim, kad sam s nekim jedva čekam da razgovaram s nekim drugim, da se ono napravi, ovo riješi, da taj paket stigne i nikako da nađem svoje sada.
A ja bez sada, sam sama sebi prilično dosadna. A vjerojatno i vama.
Aaa još i k tome čitam knjigu koju sam dobila na maturi, za posebne zasluge na natjecanjima, Povijest znanja autora Charlesa Van Dorena. Koju su dijelili jer su vjerojatno dobili posebno jeftino od nekoga. Jer je hrpa ... kak da se pristojno izrazim ... gluposti. Unutra ne piše ništa kaj jedan bivši gimnazijalac ne bi trebao znati. Sve one slatke i šarmantne anegdote i crtice iz života važnih ljudi (npr. Tukididove bake), hrpa bedastih zaključaka o tome kako današnji ljudi zapravo ne žele živjeti u srednjem vijeku i slično. Kaj je u početku bilo osvježenje od Coelhovog Hodočašća koje je puno zbrčkanog koječega i možda nezgodna kao prva njegova knjiga koju sam čitala.
Umori se čovijek od pokušaja da razumije stvari u životu, od velikih učenja i savjeta od kojih očekuješ da će promijeniti život. Mislim da se idem malo odmoriti.