Raspjevani dikobraz
ponedjeljak, 27.07.2009.
Bila sam na moru. Možda sam mogla spomenuti da me ne će biti.
Mogla sam. :)
Al ljepo je onak, samo nestati. Bez najava. Odmoriš se, razmisliš. Dobro, ne odmoriš se. Sad kad sam se vratila sam 10 puta umornija nego prije.
I sve me boli. Ali takvo i treba biti jedno putovanje. Treba sve probati, kaj ne?
Ponjela sam i "Sto godina samoće", Márquez-ev ( kak se ono dekliniraju strana imena?) roman ...koji nisam ni otvorila. Sad mi izbor knjige djeluje smješno.
No, kako bilo da bilo, ovdje moj tekst staje.
Čujemo se.
subota, 18.07.2009.
Dioscuri
Vruće je. I vjetrovito. I kišovito. Najvažnije od svega je da je danas ponedeljak. Onaj otprije tjedan dana.
Ponovo to radim. Ponovo i neprestance. Vrednujem stvari. Sve oko sebe sortiram, svrstavam u slike, zvukove, mirise dodire i sebe. Povezujem s obrisima iz sjećanja, ocjenjujem dobrim ili lošim, lijepim ili ružnim, ukusnim ili neukusnim.
Stojim na suncu već deset minuta, a busa još nema. Nema nikog živog na ulici. Nije ni čudno. Ljudi imaju mozga ne izlaziti van.
Zanima me prošlost. Jako. Sva ona sila opće povijesti. A jedini ljudi s kojima sam u kontaktu, koji su svojim očima vidjeli neka druga vremena, neprestance mrmljaju da moraju zvati u emisiju "Pjesme koje srce diraju" da mi osvoje auto.
Ne želim živjeti u prošlosti. Pogotovo ne svojoj. Samo želim osjetiti određuje li ona sadašnjost na isti način nakoji je ona bila određena onim prije.
Duga je to priča.
Bila sam na krstitkama danas. Beba se drečala cijelo vrijeme u crkvi. Neko sam vrijeme imala izravan pogled na nju. Čudan osjećaj. Kao kad se gledam s pesom.
U pogledu nema nekog razumijevanja, raspoznavanja. Iz tim očiju gleda me ... nešto. Ono nešto od prije.
Zašto? Ne sjećam se svojih krstitiki. A ipak sam gledala sve te ljude. Davno davno prije prvh obrisa pamćenja. A ljudi misle da sam tamo bila ja.
Ne razumijem baš djecu. Sve što imam na raspolaganju su sjećanja na vlastito djetinjstvo. A sva su djetinjstva manje više ista.
Zašto smo onda tolko različiti?
Razmišljam o ovome jer se osjećam loše. Osjećam krivnju jer nisam ono što on želi da budem.
Stvorio me. Cjeli mu se život bezrezervno divim. Zbog njegovog razočaranja kad me zatekne samu doma u pola sunčanog ljetnog dana, kad se večina mojih vršnjaka kupa na jezeru, osjećam se ljuto. Nije u redu. Moji vršnjaci su hrpa idiota. Ne mora biti istina. To je moja pretpostavka. Moja racionalizacija i utjeha.
Očito, moj najveći neuspjeh je neuspjeh u uklapanju u društvo. Jako jednostavno rečeno. Nije u redu što me tjera da se osjećam loše i promašeno.
Uostalom, ne bi mu to polazilo za rukom da i ja ne vjerujem u to. Da nije u pravu. Kad bih ja mogla biti s njima, da to želim, da je sve stvarno stvar mog odabira.
I zato beskonačno prebirem po svakom komadiću sjećanja, tražeći uzroke i smisao, tražeći tren u kojem su stvari pošle krivo. Ali, nema ga.
Ima samo mnogo mnogo priča. Najčešće mojih doživljaja svijeta u kojima sam uvijek bespomočni promatrač, ili se tako osjećam.
Djeca u školi su se za dominaciju borila na druge načine, onako kako se to radilo kod njih doma. Pljuskama.
Moji pokušaji da se izborim za mjesto pod suncem svojim metodama nisu baš urodili plodom. Zaključili su da sam nekakv mudrijaš i dodjelili mi dvostruku dozu pljuski.
Naravno, ovo nije istina. Pogotovo ako pitate bilo koga od mojih kolega. No opet, ima u ovome ponešto istine. Kao i u svakoj priči. Ili vicu.
Postoji jedno sjećanje, iz onog predškolskog vremena iz kojeg ostaju samo mutni isječci, na prvu osobu koju ... prezirem jer je ona prezrela mene.
Kod moje najbolje prijateljice dolazila je još jedna cura iz susjedstva na igru. Uvijek me ignorirala. Ne znam žašto. Možda i nije. Ne sjećam se. Sjećam se samo da su mi jedina sjećanja na nju neugodna i nerado ih se prisjećam. Zapravo ih je bilo više, cijela ekipa koja bi se sastala i iz svega me izbacila. Ali i to nije bitno. Samo mi nije jasno koja je razlika između one slatke bebe na slici i šestogodišnjaka. Dobro, mnogo ih je i očite su. Ali to su i dalje tzv. anđelčići, još nenaučeni na zlobu stvarnoga svijeta. Što se onda dovraga događa u glavici takvog jednog nevinog stvora da je u stanju prezreti drugo takvo stvorenje? Koliko smo u to vrijeme mogli biti različiti?
Možda sam cijelu stvar ja skrivila svojim ponašanjem. Ali skriviti nisam mogla, jer za to nisam imala baš nikakvih razloga. Zašto bih se "ružno" ponašala prema drugima?
Navodno sam uvijek bila jako sramežljiva. Dovraga, zašto ja? Kako da odgovaram za svoj vlastiti život i odluke, a samim time i prošlost kad je sve pokrenuto iz točke u kojoj nisam imala nikakvog izbora.
Kosi se to s mojim uvjerenjima da mogu biti tko god želim i raditi što god poželim. I da smo svi jednaki. Kako, kad iz te neke univerzalne "biti" i "srži" stalo iskaću osjećaji i sklonosti koji su nepobitno moji, koji me malo po malo navode da se zaljubim u vlastiti indentitet. U svoje roditelje, svoju kuću, svoje dvorište, svoje navike, svoju prošlost, svoj narod, svoje prijatelje, svoje mane, svoje tijelo i svoju budućnost. U sve one stvari koje me drže privezanom za Zemlju.
petak, 03.07.2009.
Retro
Trebala bih tražiti odštetu ili nešto. "
Gradim spomenik vlastitoj nepismenosti. :)
No, kad bih izmišljala lik, ne bi bilo naodmet da je nepismen. Dodaje još jednu notu karakteru. Kad već izmišljaš, izmišljaj kak se spada.
Valjda su mi zato tako drage. Dopuštaju mi da se pravim da sam tko god hoću biti i još dobijem aplauz na kraju svake točke. Zašto i ne bih izmišljala na kraju krajeva? Kao da je važno koja mi je najdraža boja, kako mi se zvala prabaka, kakav mi je bračni status, kakvi su moji susjedi ljudi ili koji je moj stav o Evropskoj Uniji. Piši sve to vrit.
Ono što želim je vratiti se na mjesto gdje sam neki dan stala. Grmlje. Mora biti grmlja, jer u njemu žive divlje životinje.
Da, fazani i fazanke, lisice i psi lutalice, škanjci i mnogo divljih ptica. I oni. Nisam vjerovala u bajke dok jedno proljetno jutro nisam izišla na balkon i u magli koja se polako provlačila preko ravnice raspoznala njihove obrise. Bilo ih je mnogo. Bili su tihi. Toliko nježni da bi se moglo raspršiti u prah od najmanjeg zvuka. Sjela sam i promatrala ih. Nikada ih nisam vidjela iz takve bizine.
Oni su od onih bića koja su viđena samo kad to oni žele. Možeš ih tražiti i tražiti, čekati i čekati a da ne vidiš ni jednog jedinog. Ponekad se pojavi jedan, koji već a nekolko trenutaka ponovno nestaje u visokoj travi, a ponekad se pojavi cijelo krdo kaotičnog skakanja u visokim lukovima preko izoranih brazda. Tren, kratak, neponovljiv, neuhvatljiv. Slikati ih bilo bi okrunto. I kad odu osjećaš da su tu negdje. Stvarno. Mogao bi biti u grmu pored kojeg upravo prolazim.
Pitam se kako im je u zoološkim vrtovima gdje su izloženi pogledima svakog stranca, gdje žive kako bi ih ljudi mogli gledati i kako bi se razmnožavali da bi im mladi bili prodani. Gdje su roba. Oltar ljudske nadmoći. Mjesto gdje djeca pljuju tigrovima u brk.
Sve to ima veze s mnogo drugih stvari koje mnogi drugi ljudi govore. Mislim da svakoga treba poslušati, koliko god lude njegove zamisli se činile. Jednostavno zato jer je uvijek moguće i zato jer ništa ne znamo. Kad ne bi bilo tako, sav bi život pomalo žalosno stao u nekoliko udžbenika iz bilogije, kemije i fizike, koje su napisali uvaženi svjetski stručnjaci. Kaj onda ako je kraljica Britanije zapravo biće iz druge dimenzije? Zašto ne?
Volim filmove s indijancima, koliko god oni bili Hollywoodska izmišljotina. Volim vjerovati da je nekoć neki narod tako živio, da su ljudi nekada i negdje vjerovali da je sve živo i da život ne pripada nikome, volim vjerovati da je moguće tako živjeti. Valjda zato jer ne mogu razumjeti kako može biti drugačije. Ili možda ne želim.
Ne želim razumjeti kakvo je to Ljudsko Biće koje od svoje volje žrtvuje živote stotine drugih Ljudskih Bića radi svoje koristi. A bilo ih je takvih, ne tako daleko i ne tako davno. Radje ću naivno vjerovati u vanzemaljce koji su se urotili protiv nas i žele iskoristiti Ljudski rod kao svoj mali genetički eksperiment te u tu svrhu manipuliraju poviješću i imaju prste u svim većim katastrofama koje su nas zadesile.
Znam da ljudi nisu ni crni ni bijeli, ali postoji razlika između greške i zla, između ljudskosti i izopačenosti. Meni je to važno.
Svaka mogućnost, svako rješenje, svaki trag. Svatko tko se usuđuje govoriti.