zašto ljudi imaju potrebu uvijek vrednovati sve? meni to nikada neće biti jasno. mislim, i ja to radim. uvijek. stalno moram nešto analizirati, i svrstavati, i okarakterizirati, i napraviti da je nešto crno ili bijelo, a zapravo znam da je sve sivo. nekad se baš živicram zbog toga. i onda si kažem da prestajem, i onda prestanem, i onda mi fali nešto. kada prestajem s tim, kao da režem nešto meni svojstveno. pa prestanem i s tim. i onda nakon nekog vremena se opet živciram. hm, da. sad sam previše toga napisala. a tek sam na početku komentara. sorry, hiperaktivna sam. once again. mislim da prošlost određuje sadašnjost. ali ne proporcionalno. neugodna prošlost - neugodna sadašnjost. ne ni obornuto proporcionalno. nego jednostavno određuje na način da neke stvari dolaze prirodno iza nekih drugih. i toga smo, gotovo uvijek svjesni. i to možemo promijeniti. ili ostaviti, ako nam tako odgovara. mislim. bebach je presladak. obožavam bebache. "A ljudi misle da sam tamo bila ja." ova rečenica me totalno pogodila. natjerala me da razmislim. nekako sam sebe uvijek vidjela kao sebe, nema veze jesam li imala mjesec dana života ili 16godina. mislim, znam da fizički nisam ista osoba, zbog nekakvih stanica koje se mijenjaju (ne kužim se baš u prirodne znanosti xd). ali mislila sam da je srž mene uvijek ista. sada nekako vidim da nije. mislim, nije da se ja sjećam svojih krstitki, ali prilično nisam sigurna da sam tada bila ista kao sada. što djeca uopće osjećaju? mislim, ljubav, glad, hladnoću, mamu, tatu. to i životinje osjećaju. joj ne znam. sad me ovo rastužilo. ali i dalje nije promijenilo moje mišljenje o bebama - najfascinantnija bicha na svijetu. ne uklapanje, te 2.) ne uklapati se nekako prirodno, samo po sebi, još kao dijete ----> prezirati društvo, misliti da su većina vršnjaka idioti. uvijek razmišljam o tome. jer prvi način je svjesno ne uklapanje (jel to onda isto neuspjeh?), a drugo mi je još čudnije (jer počinje tako rano). nemam pojma koji način ja prakticiram. jer se ipak, tu i tamo, uklapam u društvo. ti? ^^ šestogodišnjaci su strašno okrutni. mislim da je stvar u stvarima koje gledaju doma. dominantnost i stecanje iste. sjećam se da su mene kao klinku zvali hladnom i odvažnom (možda sam bila 2.osnovne). uopće nisam znala što te riječi znače. ali sam shvatila da me druga djeca ne vole zbog toga. onda sam to rekla mami. mama je rekla da je to odlično, i da su druga djeca ljubomorna na mene i da sam zapravo bolja od svih njih. ja sam znala da to nije odlično, jer se nisam mogla normalno družiti s drugom djecom, ali sad mislila da sam stvarno bolja od njih. ma, zapravo je to duga priča. ali rezultirala je time da sam zapravo postala još okrutnije dijete. nekoliko godina kasnije mi je bilo žao. mislim da sam sada dijete koje sam tada trebala biti. ali ipak je ostalo ponešto hladnoće u meni. zato mrzim kategoriziranje. kao da su me tada žigosali, kada sam bila premala da se branim, i sada to nosim sa sobom.
i za kraj. "Kosi se to s mojim uvjerenjima da mogu biti tko god želim i raditi što god poželim." sviđa mi se uvjerenje. stvarno možeš biti tko želiš i raditi što želiš. mislim, stvar u percepciji. ja želim biti glumica, ali ako ću do kraja života slagati margarine u konzumu, svejedno mogu biti ono što želim i mogu biti sretna s tim. mislim da ta fleksibilnost nekada fali ljudima. to je onaj mali dio koji onemogućava sreću. mislim. :)
uh, raspisala sam se. baš me tvoj post naveo na razmišljanje. i prisjećanje. ugl, ne zamjeraj mi. ostavljam veliki pozdrav*
19.07.2009. (13:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
evelyn :)
zašto ljudi imaju potrebu uvijek vrednovati sve? meni to nikada neće biti jasno. mislim, i ja to radim. uvijek. stalno moram nešto analizirati, i svrstavati, i okarakterizirati, i napraviti da je nešto crno ili bijelo, a zapravo znam da je sve sivo. nekad se baš živicram zbog toga. i onda si kažem da prestajem, i onda prestanem, i onda mi fali nešto. kada prestajem s tim, kao da režem nešto meni svojstveno. pa prestanem i s tim. i onda nakon nekog vremena se opet živciram. hm, da. sad sam previše toga napisala. a tek sam na početku komentara. sorry, hiperaktivna sam. once again.
mislim da prošlost određuje sadašnjost. ali ne proporcionalno. neugodna prošlost - neugodna sadašnjost. ne ni obornuto proporcionalno. nego jednostavno određuje na način da neke stvari dolaze prirodno iza nekih drugih. i toga smo, gotovo uvijek svjesni. i to možemo promijeniti. ili ostaviti, ako nam tako odgovara. mislim.
bebach je presladak. obožavam bebache. "A ljudi misle da sam tamo bila ja." ova rečenica me totalno pogodila. natjerala me da razmislim. nekako sam sebe uvijek vidjela kao sebe, nema veze jesam li imala mjesec dana života ili 16godina. mislim, znam da fizički nisam ista osoba, zbog nekakvih stanica koje se mijenjaju (ne kužim se baš u prirodne znanosti xd). ali mislila sam da je srž mene uvijek ista. sada nekako vidim da nije. mislim, nije da se ja sjećam svojih krstitki, ali prilično nisam sigurna da sam tada bila ista kao sada. što djeca uopće osjećaju? mislim, ljubav, glad, hladnoću, mamu, tatu. to i životinje osjećaju. joj ne znam. sad me ovo rastužilo. ali i dalje nije promijenilo moje mišljenje o bebama - najfascinantnija bicha na svijetu. ne uklapanje, te 2.) ne uklapati se nekako prirodno, samo po sebi, još kao dijete ----> prezirati društvo, misliti da su većina vršnjaka idioti. uvijek razmišljam o tome. jer prvi način je svjesno ne uklapanje (jel to onda isto neuspjeh?), a drugo mi je još čudnije (jer počinje tako rano). nemam pojma koji način ja prakticiram. jer se ipak, tu i tamo, uklapam u društvo. ti? ^^
šestogodišnjaci su strašno okrutni. mislim da je stvar u stvarima koje gledaju doma. dominantnost i stecanje iste. sjećam se da su mene kao klinku zvali hladnom i odvažnom (možda sam bila 2.osnovne). uopće nisam znala što te riječi znače. ali sam shvatila da me druga djeca ne vole zbog toga. onda sam to rekla mami. mama je rekla da je to odlično, i da su druga djeca ljubomorna na mene i da sam zapravo bolja od svih njih. ja sam znala da to nije odlično, jer se nisam mogla normalno družiti s drugom djecom, ali sad mislila da sam stvarno bolja od njih. ma, zapravo je to duga priča. ali rezultirala je time da sam zapravo postala još okrutnije dijete. nekoliko godina kasnije mi je bilo žao. mislim da sam sada dijete koje sam tada trebala biti. ali ipak je ostalo ponešto hladnoće u meni. zato mrzim kategoriziranje. kao da su me tada žigosali, kada sam bila premala da se branim, i sada to nosim sa sobom.
i za kraj. "Kosi se to s mojim uvjerenjima da mogu biti tko god želim i raditi što god poželim." sviđa mi se uvjerenje. stvarno možeš biti tko želiš i raditi što želiš. mislim, stvar u percepciji. ja želim biti glumica, ali ako ću do kraja života slagati margarine u konzumu, svejedno mogu biti ono što želim i mogu biti sretna s tim. mislim da ta fleksibilnost nekada fali ljudima. to je onaj mali dio koji onemogućava sreću. mislim. :)
uh, raspisala sam se. baš me tvoj post naveo na razmišljanje. i prisjećanje. ugl, ne zamjeraj mi. ostavljam veliki pozdrav*
19.07.2009. (13:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...