petak, 03.07.2009.
Retro
"Inaće onako, moram ponoviti koliko mrzim školu, samo za slučaj da je to nekome promaklo. Razlog? Tjera me da se vozikam naokolo, što je prilično stresno i da krmim oslonjena na vlastite zmazane ruke pod satom pa mi na čelu izbijaju monumentalni prištevi.
Trebala bih tražiti odštetu ili nešto. "
Nym, 25.09.2006.g.
Gradim spomenik vlastitoj nepismenosti. :)
No, kad bih izmišljala lik, ne bi bilo naodmet da je nepismen. Dodaje još jednu notu karakteru. Kad već izmišljaš, izmišljaj kak se spada.
Valjda su mi zato tako drage. Dopuštaju mi da se pravim da sam tko god hoću biti i još dobijem aplauz na kraju svake točke. Zašto i ne bih izmišljala na kraju krajeva? Kao da je važno koja mi je najdraža boja, kako mi se zvala prabaka, kakav mi je bračni status, kakvi su moji susjedi ljudi ili koji je moj stav o Evropskoj Uniji. Piši sve to vrit.
Ono što želim je vratiti se na mjesto gdje sam neki dan stala. Grmlje. Mora biti grmlja, jer u njemu žive divlje životinje.
Da, fazani i fazanke, lisice i psi lutalice, škanjci i mnogo divljih ptica. I oni. Nisam vjerovala u bajke dok jedno proljetno jutro nisam izišla na balkon i u magli koja se polako provlačila preko ravnice raspoznala njihove obrise. Bilo ih je mnogo. Bili su tihi. Toliko nježni da bi se moglo raspršiti u prah od najmanjeg zvuka. Sjela sam i promatrala ih. Nikada ih nisam vidjela iz takve bizine.
Oni su od onih bića koja su viđena samo kad to oni žele. Možeš ih tražiti i tražiti, čekati i čekati a da ne vidiš ni jednog jedinog. Ponekad se pojavi jedan, koji već a nekolko trenutaka ponovno nestaje u visokoj travi, a ponekad se pojavi cijelo krdo kaotičnog skakanja u visokim lukovima preko izoranih brazda. Tren, kratak, neponovljiv, neuhvatljiv. Slikati ih bilo bi okrunto. I kad odu osjećaš da su tu negdje. Stvarno. Mogao bi biti u grmu pored kojeg upravo prolazim.
Pitam se kako im je u zoološkim vrtovima gdje su izloženi pogledima svakog stranca, gdje žive kako bi ih ljudi mogli gledati i kako bi se razmnožavali da bi im mladi bili prodani. Gdje su roba. Oltar ljudske nadmoći. Mjesto gdje djeca pljuju tigrovima u brk.
Sve to ima veze s mnogo drugih stvari koje mnogi drugi ljudi govore. Mislim da svakoga treba poslušati, koliko god lude njegove zamisli se činile. Jednostavno zato jer je uvijek moguće i zato jer ništa ne znamo. Kad ne bi bilo tako, sav bi život pomalo žalosno stao u nekoliko udžbenika iz bilogije, kemije i fizike, koje su napisali uvaženi svjetski stručnjaci. Kaj onda ako je kraljica Britanije zapravo biće iz druge dimenzije? Zašto ne?
Volim filmove s indijancima, koliko god oni bili Hollywoodska izmišljotina. Volim vjerovati da je nekoć neki narod tako živio, da su ljudi nekada i negdje vjerovali da je sve živo i da život ne pripada nikome, volim vjerovati da je moguće tako živjeti. Valjda zato jer ne mogu razumjeti kako može biti drugačije. Ili možda ne želim.
Ne želim razumjeti kakvo je to Ljudsko Biće koje od svoje volje žrtvuje živote stotine drugih Ljudskih Bića radi svoje koristi. A bilo ih je takvih, ne tako daleko i ne tako davno. Radje ću naivno vjerovati u vanzemaljce koji su se urotili protiv nas i žele iskoristiti Ljudski rod kao svoj mali genetički eksperiment te u tu svrhu manipuliraju poviješću i imaju prste u svim većim katastrofama koje su nas zadesile.
Znam da ljudi nisu ni crni ni bijeli, ali postoji razlika između greške i zla, između ljudskosti i izopačenosti. Meni je to važno.
Svaka mogućnost, svako rješenje, svaki trag. Svatko tko se usuđuje govoriti.
03.07.2009. u 13:33 •
10 Komentara •
Print •
#