Marketing
Dioscuri
Vruće je. I vjetrovito. I kišovito. Najvažnije od svega je da je danas ponedeljak. Onaj otprije tjedan dana.
Ponovo to radim. Ponovo i neprestance. Vrednujem stvari. Sve oko sebe sortiram, svrstavam u slike, zvukove, mirise dodire i sebe. Povezujem s obrisima iz sjećanja, ocjenjujem dobrim ili lošim, lijepim ili ružnim, ukusnim ili neukusnim.
Stojim na suncu već deset minuta, a busa još nema. Nema nikog živog na ulici. Nije ni čudno. Ljudi imaju mozga ne izlaziti van.
Zanima me prošlost. Jako. Sva ona sila opće povijesti. A jedini ljudi s kojima sam u kontaktu, koji su svojim očima vidjeli neka druga vremena, neprestance mrmljaju da moraju zvati u emisiju "Pjesme koje srce diraju" da mi osvoje auto.
Ne želim živjeti u prošlosti. Pogotovo ne svojoj. Samo želim osjetiti određuje li ona sadašnjost na isti način nakoji je ona bila određena onim prije.
Duga je to priča.
Bila sam na krstitkama danas. Beba se drečala cijelo vrijeme u crkvi. Neko sam vrijeme imala izravan pogled na nju. Čudan osjećaj. Kao kad se gledam s pesom.
U pogledu nema nekog razumijevanja, raspoznavanja. Iz tim očiju gleda me ... nešto. Ono nešto od prije.
Zašto? Ne sjećam se svojih krstitiki. A ipak sam gledala sve te ljude. Davno davno prije prvh obrisa pamćenja. A ljudi misle da sam tamo bila ja.
Ne razumijem baš djecu. Sve što imam na raspolaganju su sjećanja na vlastito djetinjstvo. A sva su djetinjstva manje više ista.
Zašto smo onda tolko različiti?
Razmišljam o ovome jer se osjećam loše. Osjećam krivnju jer nisam ono što on želi da budem.
Stvorio me. Cjeli mu se život bezrezervno divim. Zbog njegovog razočaranja kad me zatekne samu doma u pola sunčanog ljetnog dana, kad se večina mojih vršnjaka kupa na jezeru, osjećam se ljuto. Nije u redu. Moji vršnjaci su hrpa idiota. Ne mora biti istina. To je moja pretpostavka. Moja racionalizacija i utjeha.
Očito, moj najveći neuspjeh je neuspjeh u uklapanju u društvo. Jako jednostavno rečeno. Nije u redu što me tjera da se osjećam loše i promašeno.
Uostalom, ne bi mu to polazilo za rukom da i ja ne vjerujem u to. Da nije u pravu. Kad bih ja mogla biti s njima, da to želim, da je sve stvarno stvar mog odabira.
I zato beskonačno prebirem po svakom komadiću sjećanja, tražeći uzroke i smisao, tražeći tren u kojem su stvari pošle krivo. Ali, nema ga.
Ima samo mnogo mnogo priča. Najčešće mojih doživljaja svijeta u kojima sam uvijek bespomočni promatrač, ili se tako osjećam.
Djeca u školi su se za dominaciju borila na druge načine, onako kako se to radilo kod njih doma. Pljuskama.
Moji pokušaji da se izborim za mjesto pod suncem svojim metodama nisu baš urodili plodom. Zaključili su da sam nekakv mudrijaš i dodjelili mi dvostruku dozu pljuski.
Naravno, ovo nije istina. Pogotovo ako pitate bilo koga od mojih kolega. No opet, ima u ovome ponešto istine. Kao i u svakoj priči. Ili vicu.
Postoji jedno sjećanje, iz onog predškolskog vremena iz kojeg ostaju samo mutni isječci, na prvu osobu koju ... prezirem jer je ona prezrela mene.
Kod moje najbolje prijateljice dolazila je još jedna cura iz susjedstva na igru. Uvijek me ignorirala. Ne znam žašto. Možda i nije. Ne sjećam se. Sjećam se samo da su mi jedina sjećanja na nju neugodna i nerado ih se prisjećam. Zapravo ih je bilo više, cijela ekipa koja bi se sastala i iz svega me izbacila. Ali i to nije bitno. Samo mi nije jasno koja je razlika između one slatke bebe na slici i šestogodišnjaka. Dobro, mnogo ih je i očite su. Ali to su i dalje tzv. anđelčići, još nenaučeni na zlobu stvarnoga svijeta. Što se onda dovraga događa u glavici takvog jednog nevinog stvora da je u stanju prezreti drugo takvo stvorenje? Koliko smo u to vrijeme mogli biti različiti?
Možda sam cijelu stvar ja skrivila svojim ponašanjem. Ali skriviti nisam mogla, jer za to nisam imala baš nikakvih razloga. Zašto bih se "ružno" ponašala prema drugima?
Navodno sam uvijek bila jako sramežljiva. Dovraga, zašto ja? Kako da odgovaram za svoj vlastiti život i odluke, a samim time i prošlost kad je sve pokrenuto iz točke u kojoj nisam imala nikakvog izbora.
Kosi se to s mojim uvjerenjima da mogu biti tko god želim i raditi što god poželim. I da smo svi jednaki. Kako, kad iz te neke univerzalne "biti" i "srži" stalo iskaću osjećaji i sklonosti koji su nepobitno moji, koji me malo po malo navode da se zaljubim u vlastiti indentitet. U svoje roditelje, svoju kuću, svoje dvorište, svoje navike, svoju prošlost, svoj narod, svoje prijatelje, svoje mane, svoje tijelo i svoju budućnost. U sve one stvari koje me drže privezanom za Zemlju.
Post je objavljen 18.07.2009. u 23:12 sati.