Večeri posvećenoj Vladi Gotovcu svečano otvoren festival "S Tinom u Vrgorcu"

četvrtak , 30.06.2011.

Večeras je u gradskom parku svečano otvoren festival "S Tinom u Vrgorcu". Ova godina je posebno važna za Tina i naš grad budući da se navršava 120-ta obljetnica rođenja najvećeg pjesnika hrvatskog naroda i sina Vrgorske krajine.
Pred dvjestotinjak Vrgorčana i njihovih gostiju festival sa Tinom u Vrgorcu svečano je otvorila pjesnikinja Annie Le Brun, koja je za tu priliku stigla iz Pariza. Rekla je kako joj je drago što je mogla prisustvovati festivalu gdje će se valorizirati baština umjetnika koji su imali problema sa vlašću - Vlade Gotovca, Tina Ujevića, Vesne Parun i Radovana Ivšića.
Nakon otvaranja glumci Boris Svrtan, Goran Grgić, Vedran Mlikota, Dinka Vuković i Goran Matović izveli su premijeru predstave Vlado Gotovac - Domahujem životu. Predstava se sastoji od recitiranja najpoznatijih riječi ovog velikog političara i pisca, a puštani su i fragmenti filma Bogdana Žižića - Vlado Gotovac - Moj slučaj. Izgovarajući snažne Gotovčeve riječi, koje odišu kritičkim domoljubljem i čovjekoljubljem, glumci kao da su ponovno oživjeli Gotovca, povijesnu ličnost koju osobno smatram jednim od najvećih hrvatskih političara. Predstava je nažalost skraćena zbog lošeg vremena, ali bila je izvrstan uvod u predstojećih pet dana festivala "S Tinom u Vrgorcu".

Svečanim mitingom punim ispraznih riječi otvorena autocesta Ravča - Vrgorac

Premijerka Jadranka Kosor jutros je svečano otvorila trasu autoceste Ravča – Vrgorac, u društvu svojih ministara – Kalmete, Miloševića, Bačića i Popijača, na ulazu „Vrgorac“ na Ajdanovcu. Uz miomirise obližnjeg odlagališta otpada, redali su se na govornici visoki partijski gosti, a njihovi govori bili su praćeni snažnim pljescima okupljenih Vrgorčana, te brojnih gostiju dovedenih iz Imotske krajine i Hercegovine. Sve je sličilo na tako dobro poznate partijske mitinge iz nekih prošlih vremena.

Predsjednik uprave HAC-a Stjepko Boban ukratko je okupljenima iznio najvažnije tehničke podatke o ovoj trasi. Rekao je kako je autocesta Ravča – Vrgorac duga 9,8 kilometara, da je njezina gradnja bila iznimno složena zbog nezgodnog terena, te da se izgradilo ukupno deset objekata, na čelu sa najvećim – vijaduktom Kotezi u duljini od 1227 metara. Rekao je kako je ukupna cijena trase, bez PDV-a iznosila preko 940 milijuna kuna.

Potom se okupljenima obratio gradonačelnik Vrgorca Borislav Matković. Pohvalio se brojnim infrastrukturnim projektima u Vrgorcu koje je njegova vlast pokrenula i dovršila uz veliku pomoć Vlade Republike Hrvatske na čelu sa premijerkom Kosor. Rekao je kako će ti projekti omogućiti normalno življenje Vrgorčana i da će se spriječiti iseljavanje i siromaštvo, koje su bili karakteristični za ovaj kraj u vrijeme bivše države, „koje nasreću danas više nema“, rekao je Matković. Dodao je i kako je Hrvatska jaka, ne koliko su jaki Zagreb i Split, nego koliko je jak Vrgorac. To je floskulu neki dan spomenuo i župan Ante Sanader na svečanoj sjednici povodom Dana Grada Vrgorca, pa vrijedi dodati da ako je Hrvatska ekonomski i gospodarski jaka kao i Vrgorac, loše nam se piše

Ministar Božidar Kalmeta govorio je o cijeni autoceste i naglasio kako su troškovi njezine izgradnje u Hrvatskoj za 40% niži nego u zemljama Europske unije i da to dovoljno govori o politikantstvu koje „neki“ plasiraju o ovoj temi. Dodao bih kako treba pričekati demokratizaciju pravosuđa RH pa ćemo vidjeti koliko je što trebalo koštati i tko je napunio džepove u državnoj gradnji.

Potom se okupljenima obratila premijerka Jadranka Kosor. U svom prepoznatljivom nastupu „ja, ja i Vlada“, premijerka se pohvalila završetkom pregovora za ulazak u Europsku uniju, pojasnila je da će Hrvatska prevladati krizu, te kako će se nastaviti gradnja autocesta. „Tako su nam neki govorili da nećemo završiti pregovore sa Europskom unijom, te su nas u tome sputavali, ali eto pregovore smo završili, a nastaviti ćemo i gradnju autocesta“, rekla je u pobjedničkom tonu Jadranka Kosor. Dodala je i kako je izgradnja autoceste u ovom području bila težak posao za građevinare, kao što je i put njezine Vlade prema Europskoj uniji bio pun prepreka koje su nasreću prevladali. Nakon toga svečano je otvorila autocestu.

Autocestu i prisutne građane blagoslovio je splitsko-makarski vikar don Ivan Čubelić.

Nakon skupa stotine automobila nahrupile su iz smjera Ajdanovca u Vrgorac što je stvorilo velike gužve i jasno nam pokazalo kakvo nas prometno ljeto očekuje u Vrgorcu.

Na koncu što reći doli pohvaliti građevinare koji su cestu pod velikim trudom i mukom izgradili i porezne obveznike koje su ju financirali. Šteta samo što smo je zbog HDZ-ova lopovluka i nesposobnosti više puta pretplatili. O današnjem mitingu i cirkuskoj paradi ne valja trošiti više riječi.
Za povezivanje Vrgorca sa ostatkom Hrvatske autocesta će biti od velikog značaja. Koliko će nam ona koristiti gospodarski, to ovisi o sposobnostima gradskih vlasti idućih godina.

___________________________________________________________

Provala dana

Za provalu dana pobrinuo se uvijek kreativni Dujomir Marasović, prvi HDZ-ovac Splita. Na, očito njegovu inicijativu, na otvaranje je došla grupica mladih HDZ-ovaca iz Splita koji su visoko držali transparent „Jadranka, Split je uz tebe“. Nakon prvih dvadesetak minuta skupa momci su isti spustili, zbog vrućine i umora. U tom trenutku je Marasović, misleći da ga nitko ne čuje, sa pozornice rekao potiho nekim ljudima, koji su bili smješteni ispred pozornice sa novinarima i građanima slijedeću rečenicu: „Gdje su ona dva pedera sa transparentom, neka ga dignu visoko da se vidi“.

Otvaranje autoceste Šestanovac - Ravča

U prosincu 2008. godine svečano je otvorena trasa autoceste Šestanovac - Ravča. Otvaranje je izvršeno nakon mitinga na kojem je, među ostalim, govorio i bivši premijer Ivo Sanader. Današnji postav govornika vrlo malo se razlikovao od toga.

Par brojki o autocesti

Autocestu Ravča - Vrgorac, u dužini od 9,8 kilometara, gradila je poslovna udruga koju čine Hidroelektra-niskogradnja, Viadukt Zagreb, Konstruktor-inženjering Split, Cesta Varaždin, Zagorje-Tehnobeton, Strabag Zagreb, Osijek-Koteks i Ingra. Visina cestarine na trasi koštati će 4 kune, a od Vrgorca do Zagreba cestarina će koštati 191 kunu. Trasa je izgrađena sa dvije godine zakašnjenja zbog nedostatka novca, a slijedeće godina planira se dovršenje gradnje autoceste do Ploča.

Objavljeni prvi podaci popisa stanovništva - sumnja u neregularnost popisa za Grad Vrgorac

srijeda , 29.06.2011.

Objavljeni su prvi rezultati popisa stanovništva. Dani su podaci ukupno popisanih osoba i ukupnog broja stanovnika na svim područjima. Što se tiče Grada Vrgorca, prema podacima, popisano je ukupno 7628 stanovnika, od čega se navodi da je stvarnih 6501 stanovnik. Prema toj brojci, a imajući na umu da je 2001. godine u Vrgorcu popisano 7593 stanovnika, Vrgorac je u međuvremenu izgubio 1092 stanovnika ili 14% ukupnog broja stanovnika.
Međutim, popis treba uzeti sa rezervom jer je stvarna situacija još gora budući da su i među stvarnim stanovnicima očito popisivani i oni koji u Vrgorcu stvarno ne žive. Da je to istina dokazuje i činjenica da se na popisu navodi kako npr. u Orahu stvarno živi 263 stvarnih stanovnika, za Stilja se navodi da tamo živi 319, u Velikom Prologu 433, a u Dusini 503 stvarnih stanovnika, što nema veze sa istinom. Jasno je da su među stvarnima popisani i fiktivni, čime regularnost popisa dolazi u pitanje, što smo ranije i upozoravali, kako ovdje na blogu, tako i u Vrgoračkim novinama. Prema ovom popisu u Dusini, Velikom Prologu i Milošićima stvarno živi skoro tisuću osoba. Prosudite sami u istinitost tih, a i ostalih, tvrdnji.

U prodaji 29. broj Vrgoračkih novina - prvih novina Vrgoračke krajine

utorak , 28.06.2011.

Iz tiska je izašao 29. broj Vrgoračkih novina. Na 36 stranica donosimo čitav niz zanimljivih članaka o događajima i ljudima Vrgorske krajine.
Donosimo opširne izvještaje sa 15. i 16. sjednice Gradskog vijeća gdje se raspravljalo o brojnim temama usko vezanima za život ljudi našega grada poput Stupice, Ajdanovca, ceste Vrgorac – Kotezi i sl. Analiziramo sukobe oko imena vijadukta Kotezi/Bunina, priliko čega smo obavili razgovore sa svim zainteresiranim stranama i prenijeli vam njihove stavove. Donosimo ekskluzivne informacije vezane za pozadinu priče o interesu njemačkih tvrtki za izgradnju solarnog parka u Ravči. Donosimo veliki intervju sa polufinalisticom reality showa Masterchef – Zavojančankom Željanom Ančić. Prenosimo izvještaje sa Dana Osnovne škole „Vrgorac“ i Dana predškolskog odgoja Dječjeg vrtića „Pčelica“. Komentiramo najnovije događaje oko probijanja tunela na Stupici.

Uz sve navedeno, u novini se nalazi i cijeli niz vijesti i vjestica iz Vrgorske krajine, osvrt na sportske događaje, Vrgoračka vaga, kolumne „Pogled unazad“, „Rock tragovi“, filmske preporuke, Izvori za povijest Vrgorske krajine, nagradna križaljka, rubrika „Bez komentara“ i slično.

Svoj primjerak Vrgoračkih novina u Vrgorcu možete kupiti u trgovinama Jukić, diskontu Pivac, trgovini Ante, trgovini Mario i pekarni Jadran.
Izvan Vrgorca novine će biti dostupne za nekoliko dana i to u: Makarskoj (Diskont Pivac, Zrinsko Frankopanska 36), Splitu (Mesnica Pivac, Stari Pazar bb), Zadru (Mesnica Pivac, Dalmatinskog sabora 2) i Zagrebu (Profil Megastore, Bogovićeva 7).

Odjeb je lansiran

ponedjeljak , 27.06.2011.

Prigodom nadolazećeg Dana Grada deseci institucija, medija, udruga, poduzetnika, tvrtki i pojedinaca dobili su poziv sa programom svih društvenih događaja kojima će se obilježiti ovaj praznik. Svima je poziv i program stigao poštom, osim Vrgoračkim novinama i ovom blogu.
Svi relevantni mediji u ovoj državi dobili su poziv i program nadolazećih Tinovih dana, osim Vrgoračkih novina i ovoga bloga.
Kad gradonačelnik organizira kakvu konferenciju za novinare, redovno pozove sve lokalne medije, osim Vrgoračkih novina i bloga Vrgorska krajina.
Kad gradski dužnosnici idu na neki događaj, otvaraju nešto, polažu vijence i sl. - pogađate - nitko ništa ne javlja Vrgoračkim novinama i blogu Vrgorska krajina, dok svi drugi dobiju obavijest. Nitko ništa ne govori, niti javlja. Ujeo vuk magare, totalni odjeb. Nema ni traga nekakvog demokratskog viteštva gdje ćemo se složiti da se ne slažemo i krenuti naprijed.

Više sam izgubio glas tražeći i umorio se tipkajući apele, molbe i zahtjeve kojima sam ja, a i drugi kolege, pokušavali objasniti činovnicima i vlasti Grada Vrgorca kako im funkcije nisu Bogom dane, niti su njihova privatna svojina da bi mogli tako lako ignorirati dva medija, koja su, ma oni što mislili o njima, najčitanija na području Grada Vrgorca. Kako objasniti gradskim vlastima da su i čitatelji Vrgoračkih novina i bloga Vrgorska krajina porezni obveznici koji financiraju plaće gradskih dužnosnika, i kao takvi imaju pravo na potpunu informaciju preko medija kojeg čitaju i kojem vjeruju? Ponašaju se kao u najgorim totalitarnim vremenima. Zbog naših kritika odlučili su prisvojiti nešto što im po zakonu ne pripada i odlučivati kada će i u kolikoj mjeri to dijeliti sa nepodobnim i neželjenim medijima, a preko njih i građanima koji ih financiraju.
Kako se boriti protiv Vrgoračkih novina i bloga Vrgorska krajina? Vrlo jednostavno, osnuješ gradske novine, stranice i portale, ubaciš svoje ljude u već postojeće medije i problem riješen.

Toliko se truda ulaže u javno ignoriranje nepodobnih medija i tajno komentiranje po blogu da se moram zapitati radi li vlast išta drugo?

Više ne znam kako postupiti i što napraviti da gospoda započnu informacije transparentno davati. Kao im objasniti da krše Zakon o pravu na pristup informacijama koji izričito kaže kako informacije moraju biti dostupne svima po istim uvjetima. Što napraviti? Prijaviti ih Upravnom sudu, kako to omogućuje zakon ili prijaviti ih Hrvatskom novinarskom društvu ili možda nekom trećem? Kako ih natjerati da čuju naše molbe? Volio bih čuti vaše prijedloge jer ja više nemam ideja.

Disident

petak , 24.06.2011.

Zamislite osjećaj kada ste prisutni na nekom društvenom, kulturnom ili političkom događaju, a osim vas, gotovo svih tridesetak ili četrdesetak ljudi je direktno ili indirektno interesno vezano za vladajuću partiju (poslovno, rodijački, ideološki, ucjenama) i vas uglavnom ignoriraju ili gledaju ispod oka jednostavno zato što mislite drugačije i ne želite biti dio većinskog stada. Jeben je taj disidentski osjećaj...

Disident je pojam koji potječe iz latinskog disidenti (“ne slaganje”, “odvojeni”, “proturječiti") označava čovjeka koji se “ne slaže sa postojećim uvjetima” ili “koji razmišlja drugačije”. (wikipedia)

Vrgorac dobio nove ulice, trgove, aveniju i prolaz!

ponedjeljak , 20.06.2011.

Povodom predstojećeg Dana grada, Gradsko vijeće izglasalo je nova imena pet vrgorskih ulica, dva trga, avenije i prolaza. Nije nam bilo teško pa smo fotografirali ploče sa novim imenima. Iz Grada ističu da su otvoreni za nove prijedloge građana koje će svakako ubaciti na popis.

















Dokad će trajati radovi na cesti Vrgorac - Kotezi?

subota , 18.06.2011.

Vrgorac se u zadnja dva mjeseca pretvorio u veliko gradilište. Gdje god takneš nešto se kopa i prpa. Neki kažu kako je naredba došla direktno od Jadranke Kosor, i to svim načelnicima i gradonačelnicima općina i gradova gdje je njezina opcija na vlasti. Ipak se sitno broji do izbora. Kako se da pročitati iz Slobodne Dalmacije, zaista, takve lokalne samouprave u zadnje vrijeme kopaju kao lude. Gdje se kopa i za što, nije uopće bitno. Nedavno sam bio u Omišu. Nisam stručnjak, ali mi se čini da su i njihove rupe u cesti duboke kao i naše i da se u njih polažu cijevi iste debljine plave boje. Kopčate - ista opcija - iste rupe i cijevi!

Nego vratimo se temi. Uz radove na autocesti, koji se u zadnje vrijeme dovršavaju duž poteza od čvora Ravča u Majićima, preko Ravče, do Kokorića, Koteza i Ajdanovca, kopa se i u Ulici Tina Ujevića, Ulici A.G. Matoša, Ulici Hrvatskih velikana, Vukovarskoj, te u Domobranskoj ulici, a već dva mjeseca radi se na postavljanju novog vodovoda duž ceste Vrgorac – Kotezi. Kada se odrađuju ovakvi projekti, oni uvijek negativno utječu na kvalitetu života stanovnika. Nevažno što se radi, buši li se ili kopa, povremeno isključuje voda ili struja i sl. Sve smo to doživjeli proteklih mjeseci; povremeno se isključivala voda, promet se stalno regulira (uglavnom sam od sebe), automobili se uništavaju po makadamu i sl., ali sve se to tolerira jer se uvijek gleda rezultat takvih radova, a on bi trebao uključivati novi vodovod, kanalizaciju i kvalitetan asfalt bez rupa i bora. Ali i tolerancija ima granicu, a ta granica je već duže vrijeme prijeđena u Kotezima.

Posljednja dva mjeseca Kotezi i Kokorići su blokirani zbog radova na izmjeni vodovoda duž ceste Vrgorac – Kotezi. Kotezi su dva do tri kilometra udaljeni od Vrgorca, ali zbog izmjene vodovoda Kotežani su prisiljeni koristiti zaobilazni put Kotezi – Kutac – Jezero – Vina – Vrgorac koji je šest puta duži. Ali ni to nije problem, jer što se mora nije teško. Nije problem ni u činjenici što je cesta tijekom radova pretvorena u makadam, ali je problem u činjenici što se već mjesec dana vodovod radi uglavnom na dijelu od Kokićeve kuće do skretanja za Planu, a od koteškog bazena do skretanja za Kutac radovi na vodovodu su dovršeni, ali od uređenja ceste i asfalta još nema ništa. Postavlja se pitanje zašto HAC već nije krenuo na uređivanje tog dijela ceste i njegovo asfaltiranje, budući da su stanovnici Koteza dobrano uništili svoje automobile, a da se ne zna dokad će to sve trajati. Kada se radovi dovrše ispod Martinčeva sela i cesta se otvori, koliko će dugo ona ostajati neasfaltirana? Sudeći prema trenutnom stanju, jako dugo. Kod Glavanovih bajama cesta je zbog teških kamiona popustila pod težinom i izvila se par metara. Tu će trebati raditi novi potporni zid, pa mi nije jasno – zašto se to sve ne radi sada dok tamo prometa nema?! Ovaj dio ceste je projekt HAC-a, a HAC trenutno čini nadljudske napore da kompletira radove na autocesti do 30. lipnja, kada bi u autocestu u promet trebala pustiti premijerka Jadranka Kosor. Radi se stoga i po danu i po noći. Dok svi rade na autocesti, gotovo nikoga nema u Kotezima. Kad čovjek pomisli da ne može gore, jučer su radnici tijekom uređivanja tla ispod vijadukta Kotezi nasuli nekoliko metara visoke stijene pa je promet do Koteza bio onemogućen i od smjera Kutca. Tek nakon prosvjeda građana cesta se malo uravnala, pa će danas može nekako proći.

Građani Koteza već dva mjeseca žive u stalnom košmaru. Običan odlazak u školu, trgovinu, ambulantu i slično pretvorio se u pravi podvig za koji se potrebno i fizički i moralno pripremati. Svi stalno pitaju – dokad će to sve trajati?

Sveta misa i povorka za 69. obljetnicu Lipanjskih žrtava

srijeda , 15.06.2011.

Povodom 69. obljetnice Lipanjskih žrtava, u Vrgorcu je održana sveta misa koju je predvodio župnik fra Petar Vrljičak, nakon čega je uslijedila tradicionalna povorka od župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije niz pijacu do spomenika Lipanjskim žrtvama na groblju na Žbarama.
U svojoj propovijedi fra Petar je istaknuo kako trebamo moliti za sve stradale Vrgorčane 15. lipnja 1942., žrtve mržnje, zlobe i ideologije, kao i za duše onih koji su zločine počinili. Pozvao je i na molitvu kako se tragični događaji od 15. lipnja 1942. godine više nikad ne bi ponovili. Nazvao je Lipanjske žrtve najtragičnijim događajem u povijesti Vrgorca. Svetoj misi, te povorci koja je uslijedila, prisustvovalo je stotinjak vjernika, potomaka i rođaka stradalih Vrgorčana, te predstavnici društvenog i javnog života Vrgorca. Nakon povorke, na Žbarama su predstavnici Grada i obitelji žrtava položili vijence i zapalili svijeće za sve stradale.

15. lipnja 1942. godine, tijekom jednodnevnog partizanskog osvajanja Vrgorca, došlo je do pljačke privatne i javne imovine u Vrgorcu, a toga dana uhvaćeno je i nekoliko desetaka ljudi, na osnovu popisa koji je već ranije izrađen u Riliću. Na koncu je ispred groblja na Žbarama, u popodnevnim satima, strijeljano trideset i troje Vrgorčana, od kojih je jedan preživio. Po dostupnim dokumentima, inicijatori strijeljanja bili su Štab partizanskog biokovskog bataljona „Josip Jurčević“ i Rajonski komitet KPH Vrgorac.
Nedugo nakon strijeljanja, vlasti NDH su podigle spomenik žrtvama, koji su partizani 1944. godine srušili, da bi njegovu repliku postavile općinske vlasti 1993. godine na istom mjestu. Tijekom socijalističke vlasti, Lipanjske žrtve su bile tabu tema u Vrgorcu. Vrhunac šutnje i političkog ludila dogodio se 1972. godine, kada je 15. lipanj proglašen za Dan komune, usprkos činjenici što je dan oslobođenja Vrgorca od Nijemaca bio 24. listopada 1944. godine. Već početkom osamdesetih počinju se javljati prve kritike strijeljanja, i to unutar partizanskih redova, iako su bili spominjani tek uzgredno, kao neželjeni incident.

Za Lipanjske žrtve do danas nitko nije odgovarao, niti je ikad podignuta ijedna optužnica ili pokrenuta istraga. Za razdoblje od 1945. do 1990. godine jasno je zašto do toga nije došlo, ali u proteklih dvadeset godina bilo je sasvim dovoljno prilika da se nešto počne raditi na tom području. Sada je nažalost prekasno. No kako to inače biva u našem društvu, činjenicu da se zločin nije istražio i da je ostao prekriven velom šutnje više desetljeća, u više navrata su politički iskorištavali nemoralni pojedinci, koji su na takav način željeli sebi priskrbiti koji politički poen više. Često se o događajima govorilo paušalno i bez konzultiranja ikakvih relevantnih povijesnih izvora. Tako se radilo jer istina nije ni bila bitna, već je bilo bitno kako tragičan događaj što bolje politički upakirati, prezentirati i iskoristiti.

Detaljan opis i kronologiju događaja od 15. lipnja 1942. godine objavio sam u lipnju prošle godine u 16. broju Vrgoračkih novina. Bio je to prvi ozbiljni povijesni prikaz spomenutih događaja, lišen lažne patetike. Zbog teksta su mi se javljali brojni ljudi iz Vrgorca i dijaspore, do kojih su novine došle, hvaleći činjenicu što se o Lipanjskim žrtvama napokon piše, i to bez politikantske note.

Kako smanjiti troškove službenih putovanja

nedjelja , 12.06.2011.

Grad Vrgorac i brojne druge ustanove, institucije i udruge građana poput škola, kulturno-umjetničkih društva, sportskih kolektiva, crkvenih zborova, gradske glazbe, klapa i sl. godišnje troše značajna financijska sredstva za financiranje svojih službenih i neslužbenih putovanja. Kada se organizira nekako putovanje KUD-a ili sportskog kluba u neki drugi hrvatski grad, organizator plaća poprilična novčana sredstva autobusnom prijevozniku. To rezultira velikim godišnjim troškovima koje institucije plaćaju, a najčešće sve padne na leđa Gradu Vrgorcu. Može li drugačije?

Nedavno mi je palo na pamet kako je rješenje problema relativno lagano, ali jednokratno iziskuje poveća financijska sredstva. Kada je proračun Grada bio veći, vjerujem da je bilo mogućnosti da Grad Vrgorac nabavi vlastiti autobus. Na prvu loptu ovaj prijedlog izgleda neozbiljno, ali ako se ideja malo razradi, vidimo da bi takav projekt doveo do značajnih ušteda i olakšao organizaciju putovanja svakoj instituciji koja to želi. Na kraju krajeva, drugi hrvatski gradovi to već odavno rade, pa zašto ne bi i Vrgorac?

Koliko godišnje nogometni i rukometni klubovi imaju gostovanja? Na desetke. Gostovanja ima i gradska glazba, crkveni zbor, mandolinski orkestar, osnovna i srednja škola, KUD-ovi, različite udruge, sindikati, isto tako. Stotine tisuća kuna, i više od toga, troše se na plaćanje prijevoza autobusnim prijevoznicima, često i iz gradske kase, ali kada bi grad imao vlastiti autobus (kao što imaju neki veći gradovi), spomenuta sredstva bila bi ušteđena, a isto tako, korisnici bi plaćali puno nižu cijenu kojom bi pokrivali troškove goriva. Najveću stavku u ovakvom projektu činila bi plaća profesionalnog vozača, međutim takav već postoji u gradu u osobi službenog vozača, a po potrebi bi se mogao zaposliti još jedan. Dakle, grad bi plaćao vozača, dok bi korisnici plaćali gorivo. Time bi se uštedjela sredstva koja Grad isplaćuje udrugama, klubovima i ustanovama za putovanja, a autobus bi se vrlo brzo isplatio. Jasno je da je takvo što zasad teško izvedivo, jer Grad će u predstojećem razdoblju muku mučiti i sa isplaćivanjem plaća djelatnicima, ali ovu ideju ne valja zanemariti.

Koliki problem pričinjavaju troškovi prijevoza koje plaćamo prijevoznicima najbolje znaju organizatori putovanja, međutim neki nisu ni u prilici organizirati putovanja, jer im se koncept uopće ne uklapa u način funkcioniranja autobusnih prijevoznika. Kako sam nastavnik u osnovnoj školi, određen dio svoga rada posvećujem i primjeni gradiva povijesti i geografije na lokalni prostor, izvođenjem multidisciplinarne nastave. Ponekad bi stoga djecu valjalo odvesti na terensku nastavu po Vrgorskoj krajini, npr. u Veliki Godinj, Paklinu, Gradinu, Milini Zasidu, Biokovo, Poljica Kozička, Rastok i sl., a kako to organizirati kad škola nema novca, a nemoguće je prevesti svu djecu u privatnom angažmanu? Kada bi postojao lokalni gradski autobus, takva nastava bi se organizirala za vrlo niske novce koje bi lako pokrila ili škola i roditelji.

Pogodnosti i koristi ovakvog projekta bi bilo puno, samo treba volje, kreativnosti i snalažljivosti da se on i ostvari.

Kako smo odrastali uz radio i televiziju devedesetih

utorak , 07.06.2011.

Današnje generacije djece, rođene i odrasle u kapitalističkom poslijeratnom sustavu neovisne Hrvatske uvelike se razliku od generacija koje su odrastale krajem postojanja bivše države ili u prvoj polovici devedesetih. Pogledi na život su drugačiji jer je i pristupačnost informacija i sredstava za život i zabavu danas puno raznovrsniji nego ranije. Baš neki dan sam, pretražujući stare kutije u podrumu, pronašao različite igračke iz svog djetinjstva – staklene i porculanske frnje, plastične vojnike, plastične i metalne autiće i sl. Svi ti rekviziti potakli su me na razmišljanje o tim prohujalim vremenima, o godinama prve polovice devedesetih (tamo negdje do 1997.) kada sam, zajedno sa svojim vršnjacima, bezbrižno odrastao, u vrijeme kada je nastajala nova država i kasnije. Za starije bile su to ili ponosne devedesete ili tamne devedesete, a većini oboje. Ali kada se devedesete gledaju kroz oči osmogodišnjaka ili desetogodišnjaka, pogled je značajno drugačiji. Djetinjstvo je uvijek najljepše i najbezbrižnije razdoblje života. Cjelodnevne igre sa vršnjacima, tuče i pomirenje, razderana koljena i razbijene glave, tr-tr borba, igra kuke, frnje, nogomet na ledinama i tko zna što još ne, sve je to oblikovalo rane godine mojih vršnjaka.
Važan aspekt ovog vremena je i odnos prema medijima i ono što smo iz njih mogli naučiti i čega se danas sjećamo. Od medija, naši roditelji su u djetinjstvu imali pristup eventualno radiju i novinama, dok je moju generaciju uvelike preuzela televizija, koja danas polako izlazi iz mode, dok sve preuzima Internet. Kako se na internetu danas svašta može pronaći, palo mi je na pamet prisjetiti se pojedinih filmova, serija, dokumentarnih emisija i video spotova na kojima je odrastala moja generacija.

Dio našeg djetinjstva prošao je i u ratu. Kad promišljam o tim vremenima, prvo što mi padne na pamet je pjesma – "Moja domovina". Svaki dan na početku i kraju programa Hrvatske televizije vrtjela bi se prvo „Lijepa naša“, a onda ova bezvremenska pjesma. Kao djeca smo, potaknuti ratnim događajima, izrađivali drvene puške, lukove i strijele, i „naoružavali se za rat“. Ova pjesma podsjeti me na te događaje.



Nakon "Moje domovine" navjerojatnu popularnost imala je i pjesma Marka Perkovića Thompsona "Čavoglave". Neovisno što danas mislite o Thompsonu, nemoguće je negirati popularnost te pjesme u ratnim godinama. Svi su je slušali, kako branitelji na bojištu, kao i civili kod kuće, staro i mlado.



U prvoj polovici devedesetih hrvatska je televizijska javnost imala priliku prvi put uživati u jednoj meksičkoj novotariji – telenovelama. Prva koju su Hrvati gledali bila je Rosa Salvaje (mi djeca smo je posprdno zvali - Rosa sa Vlake). Milijuni su sjedili u naslonjaču iščekujući hoće li se neugledna i siromašna Rosa, uvijek obučena u predugu odjeću, sa smiješnom kapom na glavi, udati za zgodnog brkatog, u krojeno odijelo po mjeri, odjevenog Ricarda, usprkos preprekama koje je toj ljubavi postavljala njegova obitelj. Ona na kraju izrasta u prekrasnu ženu, i sve završava svadbom i vječnom ljubavi glavnih aktera, kako to inače bude u telenovelama. Nakon Rose, uslijedila je Marisol, Esmeralda i Ukleta Marijana, ali Rosa je ostala Rosa!



Negdje u slično vrijeme prikazivala se i Santa Barbara. Nastavci ove američke serije prikovali su za naslonjače hrvatske gledatelje, bar prvih nekoliko stotina epizoda dok su u žiži događaja bili ljubavnici Cruz i Eden. Kad se nije znalo hoće li Eden preživjeti u planinama, bake su plaćale mise ne bi li jadnu ženu Bog spasio. Vjerujem da se mnogi iz tih vremena sjećaju i nezamjenjivog gazde domaćinstva C.C.-a, kojeg su naši ljudi običavali zvati ce-ce, kao muhu ce-ce u Africi. Bili su tu i Sophija, Mason, Julia i mnogi drugi likovi koje bi teško sve zapamtio, s obzirom da se serija prikazivala u više od dvije tisuće nastavaka.



No od svih ovih serija, tinejdžeri Hrvatske devedesetih najviše su voljeli gledati seriju Beverly Hills. Fabula se vrti oko mladih članova obitelji Walsh, obzirnih i poštenih Brende i Brandona, te njihovih kolega, buntovnika Dylana, frajera Stevea, kreativca Davida, vrckaste Kelly i kulerice Donne.



Ne valja zaboravit ni Baywatch, američku seriju koju smo u Hrvatskoj gledali kao „Spasilačku službu“. Najpoznatija scena je svakako ona usporenog Mitcha Buchannona (David Hasselhoff) kako u crvenim spasilačkim hlačicama, sa crvenom plutačom u ruci, trči preko plaže spasiti još jedan ljudski život. Uz Mitcha, sumnjam da bi se mnogi sjetili još kojeg lika iz serije, osim naravno Pamele Anderson, spasiteljice kojoj je, začudno, crveni jednodijelni kostim uvijek bio pretijesan u gornjem dijelu.



Ostavimo se malo američkih serija. Mnogi su svaki dan prije Santa Barbare imali priliku uživati u neponovljivom kvizu Kolo sreće. Kakav Milijunaš ili Najslabija karika, u devedesetima je svijetom televizijskog kviza suvereno vladao Oliver Mlakar i njegove neponovljive hostese, isprva Tanja Tušek, a kasnije skromna Maja. Zavrtanje kola, 100, 200 ili 500 kuna, kupovanje samoglasnika, otkrivanje suglasnika – Z kao Zagreb, da ne spominjem Veledar ili Božidar, sve je to bilo dio ovog televizijskog projekta koji mnogi nikad nisu propuštali. Pa kako propustiti vidjeti što se nalazi u izlogu broj dva, odnosno koliko će „Srećki“ kući ponijeti Jure iz Drniša?! Maestralno! Video ispod je iz kasnijeg razdoblja, ali princip je bio isti i ranije.



Sredinom devedesetih djeca nisu propuštala nijednu emisiju televizijske igre Hugo. U tim vremenima slične igrice baš i nisu bile dostupne, pa je rogatog vragolana zavoljelo i staro i mlado. Uz pomoć tipki fiksnog telefona gledatelja, mali je Hugo svaki dan kretao u nove pustolovine ne bi li spasio Hugolinu i Hugiće od zle vještice Mordane. Za uspjeh emisije naveliko su bili zaslužni i kvalitetni voditelji: Kristijan, Boris i Ivana.



Muška djeca toga vremena obožavala su animirani film Sandokan. Crtić o gusaru istočnih mora, kojega smo najviše obožavali dok je mlatio mrske Engleze. A kad bi pojedini nastavak završio, svi bi istrčavali iz kuća i pokušali rekonstruirati neke scene mačevanja ili hrvanja.



Sjećate se Sedme noći? Totalni trash, u isto vrijeme užasno i izvrsno!



Djetinjstvo, Božić, antiratna poruka, senzibilitet za siromašne, nadasve prekrasna pjesma za djecu. "Kad bi svi ljudi na svijetu, kao baš kao sva djeca na svijetu, odlučili da..."



Kakvi ste sa glazbenim hitovima iz devedesetih? Tada i danas su se odmilja zvali trash (ilitiga smeće), ali danas nekako zvuče bolje nego aktualni „hitovi“ ala Bižuterija ili narodnjaci.

Sve je počelo sa Tajči, tinejdžerkom koja se palila na Merlinku. Svojim skakutanjem i skričanjam, odjevena u kratku ružičastu haljinicu, ostavljala je bez daha milijune slušatelja. Ljudi su se gurali kako bi kupovali njezine radiokasete ili ulaznice za koncerte. Sve dok nije otišla u Ameriku.



Dok je žarila i palila Minea, „Vrapci i komarci“ su bili njezin najveći hit koje su slušali svi mladi i oni koji su se tako osjećali.



Kad je Senna M u eter plasirao svoj „hit“ Tuc tuc, nije bilo budže iz čijih moćnih kola, uz polaganu vožnju sa otvorenim staklima, nije odjekivao taj legendarni tuc-tuc!



Negdje u to vrijeme scenom je vladala i Ivana Banfić sa svojim glazbenim uratkom – Šumica. Posebno je bio poetičan refren: „Najljepše je u moru biti gol, poslije je s tebe fino papat sol!“



Neki kažu da je posljednji veliki hrvatski hit bio – Tek je dvanaest sati, stvoren u radionici ET-a i u izvedbi Vanne. O ukusima se ne raspravlja, ali vrijedi se prisjetiti kako je i ova pjesma nastala u devedesetima i dugo bila na vrhu domaćih glazbenih ljestvica.



Sjeća li se tko Severine dok je furala dalatinsku spiku? Dok su usne bile prirodne, a melodija bez natruha lošeg istočnjačkog melosa? Izlizala mi se radiokaseta koliko sam puta kao dijete slušao njezin hit - Dalmatinka.



Ovako mogu do sutra, ali vjerujem da ste shvatili što sam htio reći. Ovo je samo izbor serija i pjesama kojih sam se prvih sjetio. Iščekujem vaše prijedloge kako bi nadopunili popis radnog naziva „Kako smo odrastali uz radio i televiziju devedesetih“. :)))))

Nagrada Grada Vrgorca: izabrani dobitnici

petak , 03.06.2011.

Povjerenstvo za dodjelu javnih priznanja i nagrada Grada Vrgorca raspravljalo je na svojoj sjednici od 31. svibnja o prijedlozima za ovogodišnje osobne i skupne nagrade Grada Vrgorca. Na Povjerenstvo su stigli slijedeći prijedlozi:
Gradonačelnik Boris Matković predložio je da se skupna nagrada Grada dodijeli Hrvatskim vodama, vodoopskrbnoj ispostavi „Matica“ Vrgorac, zbog angažmana u rješavanju pitanja vodoopskrbe, odvodnje i navodnjavanja na području Vrgorske krajine. Gradonačelnik je predložio i da se osobna nagrada dodijeli časnoj sestri Aneti Krstičević zbog angažmana pri izgradnji Doma za starije u Vrgorcu.
Udruga Vinogradara i vinara Grada Vrgorca predložila je da se zbog uspješnosti u proizvodnji grožđa osobna nagrada dodijeli poljoprivredniku iz Dusine Anti Mihaljeviću (Gajtiću).
Ružica Kukanja predložila je u ime Radio Biokova da se osobna nagrada Grada dodijeli direktorici TZ Vrgorac Korneliji Bajalo, među ostalom za promicanje i razvoj turizma u našem gradu.
Gospođa Ivana Rakušić iz Dusine predložila je da se skupna nagrada Grada dodijeli osoblju kuhinje Dječjeg vrtića „Pčelica“ Vrgorac iz zahvale prema njima, među ostalom zbog požrtvovnosti i ljubavi koju svakodnevno iskazuju radeći u korist vrgorskih preškolaca.
Na adresu Povjerenstva pristigao je i anonimni prijedlog koji, sukladno pravilima, nije razmatran.

Nakon rasprave Povjerenstvo je odlučilo da će osobne nagrade biti dodijeljene časnoj sestri Aneti Krstičević i poljoprivredniku Anti Mihaljeviću (Gajtiću), dok će skupna nagrada biti dodijeljena Hrvatskim vodama, vodoopskrbnoj ispostavi „Matica“ Vrgorac.

Ako je suditi po obrazloženjima prijedloga, po mom mišljenju, najbolja obrazloženja bila su ona gospođe Ivane Rakušić u korist osoblja vrtićke kuhinje i Ružice Kukanje (Radio Biokovo) u korist Kornelije Bajalo. No obojica na koncu nisu prošla. Ali su zato prihvaćeni svi prijedlozi gradonačelnika Matkovića, usprkos tome što su bili vrlo šturo obrazloženi (u jednoj do dvije rečenice). Odluku Povjerenstva, koju će HDZ-ova većina prihvatiti na sjednici Gradskog vijeća 10. lipnja, potpisao je predsjednik Povjerenstva Ivica Vukosav Lalin.

Inače, do ove godine dodjeljivalo se po pet osobnih i pet skupnih nagrada Grada godišnje. Nakon kritika da je taj broj prevelik i da umanjuje vrijednost samih nagrada, Gradsko vijeće je na prošloj sjednici broj nagrada smanjio na po dvije osobne i dvije skupne. Uz svaku nagradu ide i novčana nagrada u iznosu od 2000 kuna.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>