Kako smanjiti troškove službenih putovanja

Grad Vrgorac i brojne druge ustanove, institucije i udruge građana poput škola, kulturno-umjetničkih društva, sportskih kolektiva, crkvenih zborova, gradske glazbe, klapa i sl. godišnje troše značajna financijska sredstva za financiranje svojih službenih i neslužbenih putovanja. Kada se organizira nekako putovanje KUD-a ili sportskog kluba u neki drugi hrvatski grad, organizator plaća poprilična novčana sredstva autobusnom prijevozniku. To rezultira velikim godišnjim troškovima koje institucije plaćaju, a najčešće sve padne na leđa Gradu Vrgorcu. Može li drugačije?

Nedavno mi je palo na pamet kako je rješenje problema relativno lagano, ali jednokratno iziskuje poveća financijska sredstva. Kada je proračun Grada bio veći, vjerujem da je bilo mogućnosti da Grad Vrgorac nabavi vlastiti autobus. Na prvu loptu ovaj prijedlog izgleda neozbiljno, ali ako se ideja malo razradi, vidimo da bi takav projekt doveo do značajnih ušteda i olakšao organizaciju putovanja svakoj instituciji koja to želi. Na kraju krajeva, drugi hrvatski gradovi to već odavno rade, pa zašto ne bi i Vrgorac?

Koliko godišnje nogometni i rukometni klubovi imaju gostovanja? Na desetke. Gostovanja ima i gradska glazba, crkveni zbor, mandolinski orkestar, osnovna i srednja škola, KUD-ovi, različite udruge, sindikati, isto tako. Stotine tisuća kuna, i više od toga, troše se na plaćanje prijevoza autobusnim prijevoznicima, često i iz gradske kase, ali kada bi grad imao vlastiti autobus (kao što imaju neki veći gradovi), spomenuta sredstva bila bi ušteđena, a isto tako, korisnici bi plaćali puno nižu cijenu kojom bi pokrivali troškove goriva. Najveću stavku u ovakvom projektu činila bi plaća profesionalnog vozača, međutim takav već postoji u gradu u osobi službenog vozača, a po potrebi bi se mogao zaposliti još jedan. Dakle, grad bi plaćao vozača, dok bi korisnici plaćali gorivo. Time bi se uštedjela sredstva koja Grad isplaćuje udrugama, klubovima i ustanovama za putovanja, a autobus bi se vrlo brzo isplatio. Jasno je da je takvo što zasad teško izvedivo, jer Grad će u predstojećem razdoblju muku mučiti i sa isplaćivanjem plaća djelatnicima, ali ovu ideju ne valja zanemariti.

Koliki problem pričinjavaju troškovi prijevoza koje plaćamo prijevoznicima najbolje znaju organizatori putovanja, međutim neki nisu ni u prilici organizirati putovanja, jer im se koncept uopće ne uklapa u način funkcioniranja autobusnih prijevoznika. Kako sam nastavnik u osnovnoj školi, određen dio svoga rada posvećujem i primjeni gradiva povijesti i geografije na lokalni prostor, izvođenjem multidisciplinarne nastave. Ponekad bi stoga djecu valjalo odvesti na terensku nastavu po Vrgorskoj krajini, npr. u Veliki Godinj, Paklinu, Gradinu, Milini Zasidu, Biokovo, Poljica Kozička, Rastok i sl., a kako to organizirati kad škola nema novca, a nemoguće je prevesti svu djecu u privatnom angažmanu? Kada bi postojao lokalni gradski autobus, takva nastava bi se organizirala za vrlo niske novce koje bi lako pokrila ili škola i roditelji.

Pogodnosti i koristi ovakvog projekta bi bilo puno, samo treba volje, kreativnosti i snalažljivosti da se on i ostvari.