Današnje generacije djece, rođene i odrasle u kapitalističkom poslijeratnom sustavu neovisne Hrvatske uvelike se razliku od generacija koje su odrastale krajem postojanja bivše države ili u prvoj polovici devedesetih. Pogledi na život su drugačiji jer je i pristupačnost informacija i sredstava za život i zabavu danas puno raznovrsniji nego ranije. Baš neki dan sam, pretražujući stare kutije u podrumu, pronašao različite igračke iz svog djetinjstva – staklene i porculanske frnje, plastične vojnike, plastične i metalne autiće i sl. Svi ti rekviziti potakli su me na razmišljanje o tim prohujalim vremenima, o godinama prve polovice devedesetih (tamo negdje do 1997.) kada sam, zajedno sa svojim vršnjacima, bezbrižno odrastao, u vrijeme kada je nastajala nova država i kasnije. Za starije bile su to ili ponosne devedesete ili tamne devedesete, a većini oboje. Ali kada se devedesete gledaju kroz oči osmogodišnjaka ili desetogodišnjaka, pogled je značajno drugačiji. Djetinjstvo je uvijek najljepše i najbezbrižnije razdoblje života. Cjelodnevne igre sa vršnjacima, tuče i pomirenje, razderana koljena i razbijene glave, tr-tr borba, igra kuke, frnje, nogomet na ledinama i tko zna što još ne, sve je to oblikovalo rane godine mojih vršnjaka.
Važan aspekt ovog vremena je i odnos prema medijima i ono što smo iz njih mogli naučiti i čega se danas sjećamo. Od medija, naši roditelji su u djetinjstvu imali pristup eventualno radiju i novinama, dok je moju generaciju uvelike preuzela televizija, koja danas polako izlazi iz mode, dok sve preuzima Internet. Kako se na internetu danas svašta može pronaći, palo mi je na pamet prisjetiti se pojedinih filmova, serija, dokumentarnih emisija i video spotova na kojima je odrastala moja generacija.
Dio našeg djetinjstva prošao je i u ratu. Kad promišljam o tim vremenima, prvo što mi padne na pamet je pjesma – "Moja domovina". Svaki dan na početku i kraju programa Hrvatske televizije vrtjela bi se prvo „Lijepa naša“, a onda ova bezvremenska pjesma. Kao djeca smo, potaknuti ratnim događajima, izrađivali drvene puške, lukove i strijele, i „naoružavali se za rat“. Ova pjesma podsjeti me na te događaje.
Nakon "Moje domovine" navjerojatnu popularnost imala je i pjesma Marka Perkovića Thompsona "Čavoglave". Neovisno što danas mislite o Thompsonu, nemoguće je negirati popularnost te pjesme u ratnim godinama. Svi su je slušali, kako branitelji na bojištu, kao i civili kod kuće, staro i mlado.
U prvoj polovici devedesetih hrvatska je televizijska javnost imala priliku prvi put uživati u jednoj meksičkoj novotariji – telenovelama. Prva koju su Hrvati gledali bila je Rosa Salvaje (mi djeca smo je posprdno zvali - Rosa sa Vlake). Milijuni su sjedili u naslonjaču iščekujući hoće li se neugledna i siromašna Rosa, uvijek obučena u predugu odjeću, sa smiješnom kapom na glavi, udati za zgodnog brkatog, u krojeno odijelo po mjeri, odjevenog Ricarda, usprkos preprekama koje je toj ljubavi postavljala njegova obitelj. Ona na kraju izrasta u prekrasnu ženu, i sve završava svadbom i vječnom ljubavi glavnih aktera, kako to inače bude u telenovelama. Nakon Rose, uslijedila je Marisol, Esmeralda i Ukleta Marijana, ali Rosa je ostala Rosa!
Negdje u slično vrijeme prikazivala se i Santa Barbara. Nastavci ove američke serije prikovali su za naslonjače hrvatske gledatelje, bar prvih nekoliko stotina epizoda dok su u žiži događaja bili ljubavnici Cruz i Eden. Kad se nije znalo hoće li Eden preživjeti u planinama, bake su plaćale mise ne bi li jadnu ženu Bog spasio. Vjerujem da se mnogi iz tih vremena sjećaju i nezamjenjivog gazde domaćinstva C.C.-a, kojeg su naši ljudi običavali zvati ce-ce, kao muhu ce-ce u Africi. Bili su tu i Sophija, Mason, Julia i mnogi drugi likovi koje bi teško sve zapamtio, s obzirom da se serija prikazivala u više od dvije tisuće nastavaka.
No od svih ovih serija, tinejdžeri Hrvatske devedesetih najviše su voljeli gledati seriju Beverly Hills. Fabula se vrti oko mladih članova obitelji Walsh, obzirnih i poštenih Brende i Brandona, te njihovih kolega, buntovnika Dylana, frajera Stevea, kreativca Davida, vrckaste Kelly i kulerice Donne.
Ne valja zaboravit ni Baywatch, američku seriju koju smo u Hrvatskoj gledali kao „Spasilačku službu“. Najpoznatija scena je svakako ona usporenog Mitcha Buchannona (David Hasselhoff) kako u crvenim spasilačkim hlačicama, sa crvenom plutačom u ruci, trči preko plaže spasiti još jedan ljudski život. Uz Mitcha, sumnjam da bi se mnogi sjetili još kojeg lika iz serije, osim naravno Pamele Anderson, spasiteljice kojoj je, začudno, crveni jednodijelni kostim uvijek bio pretijesan u gornjem dijelu.
Ostavimo se malo američkih serija. Mnogi su svaki dan prije Santa Barbare imali priliku uživati u neponovljivom kvizu Kolo sreće. Kakav Milijunaš ili Najslabija karika, u devedesetima je svijetom televizijskog kviza suvereno vladao Oliver Mlakar i njegove neponovljive hostese, isprva Tanja Tušek, a kasnije skromna Maja. Zavrtanje kola, 100, 200 ili 500 kuna, kupovanje samoglasnika, otkrivanje suglasnika – Z kao Zagreb, da ne spominjem Veledar ili Božidar, sve je to bilo dio ovog televizijskog projekta koji mnogi nikad nisu propuštali. Pa kako propustiti vidjeti što se nalazi u izlogu broj dva, odnosno koliko će „Srećki“ kući ponijeti Jure iz Drniša?! Maestralno! Video ispod je iz kasnijeg razdoblja, ali princip je bio isti i ranije.
Sredinom devedesetih djeca nisu propuštala nijednu emisiju televizijske igre Hugo. U tim vremenima slične igrice baš i nisu bile dostupne, pa je rogatog vragolana zavoljelo i staro i mlado. Uz pomoć tipki fiksnog telefona gledatelja, mali je Hugo svaki dan kretao u nove pustolovine ne bi li spasio Hugolinu i Hugiće od zle vještice Mordane. Za uspjeh emisije naveliko su bili zaslužni i kvalitetni voditelji: Kristijan, Boris i Ivana.
Muška djeca toga vremena obožavala su animirani film Sandokan. Crtić o gusaru istočnih mora, kojega smo najviše obožavali dok je mlatio mrske Engleze. A kad bi pojedini nastavak završio, svi bi istrčavali iz kuća i pokušali rekonstruirati neke scene mačevanja ili hrvanja.
Sjećate se Sedme noći? Totalni trash, u isto vrijeme užasno i izvrsno!
Djetinjstvo, Božić, antiratna poruka, senzibilitet za siromašne, nadasve prekrasna pjesma za djecu. "Kad bi svi ljudi na svijetu, kao baš kao sva djeca na svijetu, odlučili da..."
Kakvi ste sa glazbenim hitovima iz devedesetih? Tada i danas su se odmilja zvali trash (ilitiga smeće), ali danas nekako zvuče bolje nego aktualni „hitovi“ ala Bižuterija ili narodnjaci.
Sve je počelo sa Tajči, tinejdžerkom koja se palila na Merlinku. Svojim skakutanjem i skričanjam, odjevena u kratku ružičastu haljinicu, ostavljala je bez daha milijune slušatelja. Ljudi su se gurali kako bi kupovali njezine radiokasete ili ulaznice za koncerte. Sve dok nije otišla u Ameriku.
Dok je žarila i palila Minea, „Vrapci i komarci“ su bili njezin najveći hit koje su slušali svi mladi i oni koji su se tako osjećali.
Kad je Senna M u eter plasirao svoj „hit“ Tuc tuc, nije bilo budže iz čijih moćnih kola, uz polaganu vožnju sa otvorenim staklima, nije odjekivao taj legendarni tuc-tuc!
Negdje u to vrijeme scenom je vladala i Ivana Banfić sa svojim glazbenim uratkom – Šumica. Posebno je bio poetičan refren: „Najljepše je u moru biti gol, poslije je s tebe fino papat sol!“
Neki kažu da je posljednji veliki hrvatski hit bio – Tek je dvanaest sati, stvoren u radionici ET-a i u izvedbi Vanne. O ukusima se ne raspravlja, ali vrijedi se prisjetiti kako je i ova pjesma nastala u devedesetima i dugo bila na vrhu domaćih glazbenih ljestvica.
Sjeća li se tko Severine dok je furala dalatinsku spiku? Dok su usne bile prirodne, a melodija bez natruha lošeg istočnjačkog melosa? Izlizala mi se radiokaseta koliko sam puta kao dijete slušao njezin hit - Dalmatinka.
Ovako mogu do sutra, ali vjerujem da ste shvatili što sam htio reći. Ovo je samo izbor serija i pjesama kojih sam se prvih sjetio. Iščekujem vaše prijedloge kako bi nadopunili popis radnog naziva „Kako smo odrastali uz radio i televiziju devedesetih“. :)))))
Post je objavljen 07.06.2011. u 14:19 sati.