Crtica o „Lipanjskim žrtvama“
ponedjeljak , 26.01.2009.
Istražujući događaje od 15. lipnja 1942. godine našao sam desetak različitih dokumenata, svjedočanstva i drugih tekstova koji malo pobliže razjašnjavaju kako je došlo do Lipanjskih žrtava tijekom partizanskog osvajanja Vrgorca. Jednom kad budem imao vremena da to uklopim u nekakav članak, objaviti ću ih u Vrgoračkim novinama. Ovdje danas prenosim riječi Josipa Kirigina, partizanskog borca koji se u svojim memoarima osvrnuo i na partizansko osvajanje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine.
Tako on piše kako je tijekom partizanskog jednodnevnog držanja Vrgorca: „…Palo je i nekoliko nedužnih ljudi pored ustaša i žandara, koji su bili strijeljani na vrgoračkom groblju, što nam je nanijelo političke štete. Napravili su neki spisak i po tome se postupalo.“
Na drugom mjestu Kirigin nastavlja: „…Na sastanku u Golinjevu je kritiziran postupak prilikom oslobođenja Vrgorca kada je stanovit broj ljudi, koji nisu bili deklarirani neprijatelji, nastradao, pa je i to ocijenjeno kao greška koja je imala i ima dandanas štetnih posljedica. Nakon mog dolaska u Brikvu sreo sam jednoga dana Bogdana Viskića Balkana…I Bogdan nije bio zadovoljan time što je u Vrgorcu učinjeno. Rekao je da su Zvonko Raos, on i još neki drugovi izrazili negodovanje kada su vidjeli listu, kazao je Bogdan, energično sam protestirao i tvrdio da je nemoguće da Pavelić u Vrgorcu ima 30 špijuna. Odgovoreno mi je bilo da ih ima još i više, a da ja ne znam vrgorske prilike i da je najbolje da se bavim svojim poslovima. Kada je stigao u Vrgorac, pošto je bio osvojen, Bogdan je vidio da se lista povećala za još 30 osoba, pa je ponovo intervenirao i to nekoliko puta, apelirao na svijest i razum, ali ništa nije koristilo. Dobio sam, rekao je, odgovor: - Bolesna tolstojevština!“
komentiraj (16) * ispiši * #
PRIZNANJA ZASLUŽNIMA
ponedjeljak , 19.01.2009.
VRGORAC PROSLAVIO JUBILEJ USTANKA I DAN KOMUNE
VRGORAC, 15. VI. – Dan Komune svečano je i radno proslavljen u cijeloj Vrgoračkoj krajini. U Vrgorcu, središtu komune, koji je 15. lipnja 1942. godine oslobođen kao prvo općinsko središte u Dalmaciji, bilo je najsvečanije. Mladi su sinoć na planinskim visovima zapalili vatre i grad je jutros osvanuo okićen zastavama. Danas je održana svečana sjednica općinske skupštine kojoj su prisustvovali i prvoborci ovoga kraja, organizatori ustanka i nosioci partizanske spomenice 1941., sudionici bitaka na Neretvi i Sutjesci i drugi preživjeli borci NOR-a te predstavnici susjednih komuna. Svečana sjednica počela je odavanjem počasti drugu Titu, nakon čega su pioniri izveli prigodni program. Referat o stanju i pravcima razvoja vrgoračkog kraja podnio je Milan Tolić, predsjednik općinske skupštine. Ovom prigodom uručena su priznanja zaslužnim radnicima i organizacijama, a članovima Titova fonda podijeljene su članske iskaznice fonda. Osnovnim školama „Ante Martinac“ i „Vladimir Nazor“ i srednjoškolskom centru „Tin Ujević“ uručene su povelje o patronatu nad spomenicima i spomen-obilježjima NOR-a. U Vrgorcu je danas otvorena i predana na upotrebu općinska narodna biblioteka sa 2600 knjiga, a delegacije boraca i omladine položile su vijence na spomen-obilježje revolucije. Svečanosti su nastavljene tradicionalnim susretom boraca, pionira i omladine. (I.M.)
Slobodna Dalmacija, 16. VI. 1981.
Još su im samo falile mažoretkinje…:)
komentiraj (40) * ispiši * #
Moto zaštita novca i njemačke penzije
ponedjeljak , 12.01.2009.
Pale su mi je na pamet dvije nazovi-financijske teme koje začudo nemaju nikakve veze sa najnovijom krizom u svijetu, već sa našim lokalnim stvarima, sa margine financija, bolje reći sigurnosno-zaštitarskog sektora.
Sjećate se na koji su način donedavno prenošeni novci iz vrgorske FIN-e u Poštu? Službenik bi nosio vreću punu novca prebačenu preko ramena, a poštar Šace bi ga na motoru pratio, u službi osiguranja. To je meni osobno izgledalo toliko smiješno da sam im to mislio reći, ali sam se bojao pristupiti, kako dvojac ne bi, u obranu novca, na meni isprobao obrambene metode zaštite!
Ruku na srce, i onaj stari poštarski Tomos je dosta opasno izgledao. Nije se bilo za šaliti sa tim. Hvala Bogu samo smo mi lokalci znali o čemu se tu radi, a mogli su ih opljačkati kad su god htjeli. Ali hvala Bogu ta je praksa zamijenjena drugom, puno sigurnijom. Sad marićeve mrge prenose novac svojim blindiranim kolima.
Na drugu zanimljivu stvar naiđem ponekad kad idem u banku plaćati ratu kredita. Jednom prilikom dođem ja u Splitsku, kad tamo red kao u priči, ispred mene bar sedam-osam ljudi, a i drugi šalteri popunjeni. Za mojim šalterom prvi u redu stoji neki starac koji je zamolio službenicu da mu pogleda koliko novca ima na računu. Ona tamo nešto tipka, i nakon par trenutaka na sav glas kaže (otprilike): 35 650 kuna!!! Odmah u ljude iza uđe nemir pa se počnu pitat odakle staromu tolike pare, ma di ih je zaradija, pitam te ja, čuje se iz pozadine. Starac zamoli da mu digne sve novce sa računa i nakon što ih je preuzeo stari je napustio banku. E sad da je u banci bio netko sumnjivo-kriminalnog ponašanja mogao je samo izaći iz banke, pratiti staroga stotinjak metara, zalipit mu dvi triske i uzet svu ušteđenu njemačku penziju.
Ali eto hvala Bogu, uvijek se u banci nađu pošteni ljudi. To me, kao i u prvom slučaju, dovodi do problema nedovoljne zaštite po pitanju novca. U većim gradovima i bankama službenica uvijek, ako se radi o većoj svoti, napiše iznos na blok koji uvijek stoji kraj nje i pokaže stranci, ne pada joj na pamet vikati da svi čuju, jer nikad ne znaš tko iza što misli i kakve su mu namjere, posebno kad se radi o starima koje je, budimo realni, lako opljačkati.
Ova dva slučaja zapravo pokazuju koliko smo mi fin narod. Lova je prolazila pored nas, ali nama nije padalo na pamet da se mašimo za koju novčanicu. To ti se zove poštenje. Ove dvije priče također pokazuju koliko zapravo razne novotarije sporo dolaze u naš grad, kako u vezi prijenosa novca i stila poslovanja banaka i njihovih službenika, tako i u brojnim drugim stvarima gdje debelo kaskamo. E sad, da li krivnja leži samo na tome što nova riješenja sporo u nas dolaze, ili su naši službenici nevoljni prihvaćati nove ideje i učiti, e to je već neka druga tema.
komentiraj (14) * ispiši * #
Reporteri Makarske Kronike na dionici autoceste od Šestanovca do Ravče nakon odlaska političara
četvrtak , 01.01.2009.Cestarina za pet dana poskupjela 7 kuna
Piše: Boris Sisarić
snimio: Boris Sisarić
Utorak, 30 Prosinac 2008
Pet dana od otvorenja Dalmatinine dionice od Šestanovca preko Zagvozda do Ravče uputili smo se u malu inspekciju autoceste u našem zaleđu. Nakon samo nekoliko krugova po kružnom toku u Šestanovcu, unatoč lošoj signalizaciji i nejasnim putokazima, lako smo zaključili da ulaz na autocestu mora biti onaj prema Sv. Juri.
Premijer Sanader je tek prije desetak dana otvorio dionicu Dalmatine od Šestanovca do Ravče, a Vrgorčani i svi oni koji putuju spomenutom dionicom se već bune. Kažu da je cestarina na tom dijelu autoceste poskupjela i to s devet na šesnaest kuna. Naravno da smo odmah pohitali na autoput u susjedstvu da se uvjerimo jesu li te informacije istinite.
Nakon samo nekoliko krugova po kružnom toku u Šestanovcu, unatoč lošoj signalizaciji i nejasnim putokazima, lako smo zaključili da ulaz na autocestu mora biti onaj prema Sv. Juri. Kad još napomenemo da na onoj suprotnoj strani od najvišeg biokovskog vrha nije bilo ničega, izbor je bio sasvim logičan.
Kao ulazak u drugu državu
Ne znam kako je s vama, ali ja baš svaki put kad uđem na tu famoznu Dalmatinu, odmah pomislim kako više nisam u Hrvatskoj. Učini mi se u tom djeliću sekunde kako sam na nekoj autocesti u nekoj sasvim uređenoj zemlji koja, uz to što sve drugo besprijekorno funkcionira, za bonus zna graditi i sasvim lijepe autoputove.
Upravo tako izgleda i ovaj autoput u našem neposrednom zaleđu, a unatoč činjenici da je još uvijek neušminkan, bez zelenila, s velikim gomilama kamenja i iskopane zemlje sa strane, sasvim je jasno vidljiv neprocjenjiv trud svih onih ljudi koji su sudjelovali u njegovoj izgradnji. Usijeci u kršnome biokovskome kamenu, sedam vijadukata od kojih je najimpresivniji onaj u Rašćanima, koji je usput budi rečeno zbog lošeg betona ugrađenog u njega čak i rušen u rujnu prošle godine, te prekrasno odmorište u Gornjim Rašćanima, jasno svjedoče o trudu i upornosti da se sve ovo napravi. Tu su također i nadvožnjaci, podvožnjaci, te dva prijelaza za životinje kako bi veprovi i vukovi nesmetano migrirali s Biokova u Hercegovinu i obrnuto. Još kad i životinje saznaju za te prijelaze, sve bit će super.
Na onom najfascinantnijem dijelu autoceste, odmorištu iznad Rašćana, na kojem je predsjednik Vlade i otvorio ovu dionicu, svi potrebni sadržaji poput benzinske crpke ili restorana još nisu niti u povojima. Koncesiju za njihovu izgradnju tu je dobila Ina, a trebali bi biti gotovi do iduće turističke sezone. I tu se vraćamo u našu surovu realnost uz činjenicu da je ovaj dio autoceste otvoren bez svih onih popratnih sadržaja koji čine putovanje ugodnijim.
Pošto cestarina?
Da ostanemo u okvirima priče o surovoj realnosti, natjerala nas je i zadnja epizoda našeg kratkog putovanja od Šestanovca do Ravče. Na naplatnim kućicama, iznos koji smo platili nije bio onaj od devet kuna koji su svi mediji pet dana prije navodili kao cijenu za tih četrdeset kilometara puta. Iako tih sedam kuna razlike i nije neka cifra zbog koje bi čovjek, putnik i namjernik odustao od vožnje autocestom, teško se oteti dojmu kako je subvencionirana cijena od devet kuna bila samo prvog dana namijenjena onim mnogobrojnim visokim državnim dužnosnicima koji su zakratko za vrijeme otvorenja okupirali najjužniji dio Dalmatine. Pa su tako u ova vremena stezanja kaiša, ponosno uštedjeli koju kunu državnog proračuna, baš onako kako na proračunu štede s onim jeftinim subvencioniranim saborskim obrocima. A dugove ceste (ali i ručaka) će kasnije ionako još dugo plaćati obični vozači.
A vjerojatno im neće biti žao. Jer stvarno radimo dobre autoceste. Bar to.
Izvor: www.kronika.hr
komentiraj (9) * ispiši * #
