Približimo Rilić Vrgorčanima
ponedjeljak , 25.08.2008.
Mijenjanjem trase autoceste Ravča-Ploče, ona je u donjim dijelovima Grada Vrgorca pomaknuta sa planine Rilića na Buninu i Radović i dalje prema Velikom Prologu. Tom odlukom je zapravo učinjena velika stvar za nas Vrgorčane. Zašto? Pomicanjem trase sa Rilića, ta je vjekovna planina ostala zaštićena od buke i onečišćenja, za naše buduće generacije. Planina Rilić je od najstarije prošlosti bila od velike koristi našim precima jer je preko nje prelazila glavna komunikacija prema primorju, i to ona prema Zaostrogu. A osim te komunikacije postojale su i druge koje su danas zarasle u draču. Naravno, svjestan sam da je trasa pomakuta jer je tako bilo jeftinije, a ne zato što netko drži do vrgoračkih emocija i povijesti, ali svejedno, nama je time ipak učinjena dobra stvar.
E sad, kad bi postojala vizija u ljudi na odgovornim mjestima u svim lokalnim samoupravama u kojima se Rilić nalazi, te u županiji, onda bi se učinilo sve da se Rilić što prije proglasi Parkom prirode, i da ga se počne koristiti u svrhu ekološkoga i seoskoga turizma. Potrebno je što prije obnoviti stare planinske staze, dovesti turiste i na tome nešto zaraditi. Lani sam bio na vrhu Rilića sa ove naše strane, odakle puca prelijepi pogled na velike dijelove Vrgorske krajine, Neretve i zapadne Hercegovine. Zašto to ne iskoristiti, a osim za turiste Rilić bi mogao postati fenomenalno mjesto za druženje i kampiranje samih Vrgorčana čime bi ovaj projekt proglašenja Rilića parkom prirode bio od najvećeg interesa Gradu Vrgorcu, i više nego drugima. Jel da bi to bila dobra ideja? Samo ima li tko viziju da je ostvari?
komentiraj (6) * ispiši * #
General Mario Roatta
ponedjeljak , 18.08.2008.
Vjerojatno se pitate koji je ovo ulickani gospodin na fotografiji. E, pa ovo vam je talijanski general Mario Roatta, zapovjednik Visoke talijanske komande Slovenija-Dalmacija i zapovjednik talijanske druge armije koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata ratovala na području Hrvatske i Slovenije. Taj vam je gospodin odgovoran za smrt i internaciju tisuće hrvatskih i slovenskih civila za vrijeme Drugog svjetskog rata. On je u ožujku 1942. godine izradio operativni plan represije i kontrole nad teritorijem, na 200 stranica, kojim je planirao masovne represije nad hrvatskim i slovenskim narodom u okupiranim talijanskim zonama. On je tim planom dao prava svojim podređenima da interniraju sve muškarce sposobne za nošenje oružja, od 15 godina naviše, za koje nije potpuno sigurno da podržavaju talijansku okupacijsku vlast. Žene, djecu i sve ostale trebalo je strijeljati ili internirati. Otvoreno je više od 200 konclogora u koje je u nekoliko mjeseci zatvoreno više od 33.000 Slovenaca i Hrvata.
Isto tako Roatta je poznat po tome što je smatrao da su četničke jedinice korisne u borbi i da su puno pouzdanije od domobrana, te da će se partizani najbolje suzbiti njihovim angažiranjem u borbi. A sa tim četnicima je smisleno slabio i vlast NDH. On je stvarao jedinice tzv. Antikomunističke dobrovoljačke milicije ili MVAC-a (Milizia volontaria anticomunista) kao pomoćne jedinice talijanske vojske i u njih je regrutirao uglavnom četnike Like, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Talijani su ih obučavali, opremali i naoružavali. Ti su im četnici služili za „čišćenja“ za vrijeme raznih protupartizanskih operacija. Iste te četnike dovela je talijanska vojska krajem kolovoza 1942. godine iz istočne Hercegovine (Stolac, Nevesinje) i uputila u vrgorska zabiokovska sela da ih „očiste od partizana“. Sve se to događalo tijekom velike talijanske operacije zvane „Albia“ kojoj je bio cilj uništenje biokovskih partizana koji su mjesecima ometali vlast NDH na ovome biokovskom području. Ti su četnici dovedeni u Vrgorsku krajinu, i po već ispitanom receptu, od strane Talijana raspušteni da čiste vrgorska sela od partizana. No brzo se pokazalo da četnici nisu došli da hvataju partizane, već da kolju seljake i civile Dubrave, Dragljana, Vlake, Kozice i Rašćana, tj. da čiste sela, u doslovnom smislu te riječi. Za vrijeme njihova divljanja 29. kolovoza 1942. godine stradalo je gotovo dvjesto civila navedenih sela, te tri svećenika: kozički fra Ladislav Ivanković, rašćanski don Ivan Čondić i župski don Josip Braeonović. Talijani su sve to promatrali i nisu ništa činili da ih zaustave, a zašto i bi kad su ih i bili doveli da kolju, po naređenju generala Roatte i njegovih podređenih generala. Tome lijepo svjedoči dokument talijanskog šestog armijskog korpusa upućenog 26. kolovoza 1942. zapovjedništvima podređenih divizija "Messina" i "Bergamo" i visokoj komandi Slovenija-Dalmacija (Roatta). U njemu se kaže:
„Postignute linije predviđene za početak završne operacije „Albia“. Trupe će se zadržati 28-og razvijajući eventualno akcije čišćenja koje će se zbog lokalne situacije pokazati korisnim u odnosu na završnu operaciju.
U noći 29-og formacije Antikomunističke dobrovoljačke milicije dostići će zonu zapadno od Vrgorca da bi ujutro započele za završnim čišćenjem u približno određenoj zoni Vlaka, Brikva, Velika Kapela kota 1155, Sokolić kota 763, Sv. Juraj. Dana 29-og, naslovne komande će razviti aktivnost na odgovarajućim granicama zone djelovanja Antikomunističke dobrovoljačke milicije, s ciljem dopune akcije čiščenja, pridajući naročiti značaj primorskoj zoni i spriječavajući ustaničkim formacijama ukrcavanja ili izmicanja čišćenju.
General Dalmazzo“
Nakon ovakve „impozantne“ biografije generala Roatte, vjerojatno se pitate što se dogodilo sa njim nakon rata. Ukratko rečeno ništa. Iako ga je Jugoslavija stavila na popis 26 najtraženijih talijanskih ratnih zločinaca na području Jugoslavije, on nikad nije osuđen, budući da je nakon rata živio pod britanskom zaštitom na otoku Malti. Za ovaj zločin nad vrgorskim civilima osuđen je samo Draža Mihajlović (uz brojne druge zločine koji su mu stavljeni na teret), ali što se mene tiče, Mario Roatta je bio jednako odgovoran. Ali što ti je pravda.
komentiraj (24) * ispiši * #
Grješnici rade, sveci ne rade!?
petak , 15.08.2008.
Smiješan je odnos našega naroda, posebno starije životne dobi, prema vjerskim blagdanima i vjeri općenito. Za vrijeme nekog blagdana, npr. Velike Gospe, po učenju naših ljudi je zabranjeno raditi fizički bilo što, osim valjda disati i spavati. U slučaju da nekome padne na pamet baviti se nekim fizičkim radom na blagdan, ma koliko on minoran bio, taj pojedinac odmah biva višestruko upozoravan od svojih bližih i daljnih da se za blagdane ne smije raditi, jer je to svetogrđe.
Kad se malo vratimo u povijest, u vrijeme stare Venecije, tada se u priobalju i otocima svetkovalo do 68 dana godišnje, a u Zagori čak 131 dan! Francuska je uprava ukinula takav nakaradan sustav jer je seljake htjela privesti poljoprivredi kako bi se radom izvukli iz višestoljetne bijede u kojoj su živjeli. Naravno narod to nije uspijevao skontati sam jer je bio neobrazovan, a i crkvi, kao jedinoj instituciji koja je prodrla dublje u narod, nije bio interes da narod manje blaguje. Neki su blagdani ostali ukorijenjeni u narodu što je u redu, ali ostao je i glup običaj kako je zabranjeno raditi za vrijeme blagdana. I tako, u nas ne smiješ ništa raditi za blagdane jer ćeš uvrijediti Boga i sve svece, ali zato je izgleda u redu prevariti, ukrasti, pronevjeriti i sl., i zatim sjesti u prvi red za vrijeme Svete mise sa debelim zlatnim križem oko vrata, ubaciti nešto siće u lemozinu, i sve ti je oprošteno. Isto tako su grješnici svi ovi naši radnici u trgovinama, po pijacama i sl. koji moraju raditi na blagdane, a pred Bogom su ispravni oni koji pretresaju privatne živote pola Vrgorca, a onda odu na misu, malo pjevaju crkvene pjesme, pričeste se, i sve im je oprošteno. I institucija crkve doprinosi takvom razmišljanju opetovanim (i svima više dosadnim) traženjima da se rad zabrani nedjeljom. Izgleda da je za sve što je u našem društvu loše, kriv rad nedjeljom. Rad nedjeljom je kriv i za kriminal i za kvazi-privatizaciju i sl. Sve to dovodi do potpuno krivog odnosa prema radu, gdje je neradnik „čist“ pred Bogom, a radnik najveći grješnik.
Međutim, za moj kršćanski način pogleda na život i svijet, razmišljanja sam da Gospi ne smetaju oni koji rade, jer na taj način postupaju po njezinim učenjima, njoj smetaju neradnici koji po cijele rade ogovaraju druge ljude, a nakon toga ližu oltare misleći da će im tako biti sve oprošteno. Ipak stara poslovica kaže da je rad je stvorio čovjeka, a ne nerad i ogovaranje.
komentiraj (2) * ispiši * #
Dječji turnir - "Radosno selo"
ponedjeljak , 11.08.2008.
Tko kaže da se današnja djeca ne znaju zabaviti? Evo u Kotezima je grupa djece u dva dana organizirala i održala jedno lijepo događanje nazvano: Dječji turnir - Radosno selo. Kako sam već davno pisao, u zaseoku Radonići u Kotezima već desetak godina vlada pravi baby boom i trenutno dolje živi sedamnaestoro djece mlađe od 12 godina. Oni su se organizirali, u selu skupili novac
, riješili logistiku (stolove, glazbenu liniju), pomoću svojih mama kupili svu potrebnu hranu i piće, smislili sportski i drugi program, izradili medalje i turnir je mogao započeti. Glavni organizatori su bile dvije djevojčice, dvanestogodišnje Ines i Željana, i one su bile odgovorne za cijeli posao.
Turnir je započeo prošlu subotu u 18 sati na balotaškom igralištu u Radonićima. Skupilo se petnaestak malih Radonića i njihovih pojedinih vršnjaka iz susjednih zaseoka (dva Stankovića i dva Radića), te njihovih mama. Najmlađi akteri su bili Ivan (5 mjeseci), Kristina (1 godina) i Danijela (1 godina), a najstariji Ines, Željana i Ratko koji imaju 12 godina. Svi su Radonići.
Turnir je održan u više sportskih kategorija (najmanji koji još nisu prohodali su sve promatrali). Najprije se skakalo u vrećama, zatim se igrala košarka, pa su održane utrke za velike i za male. Nakon toga na scenu su izašle mame i okušale se u kategorijama u potezanju konopa, nogometu i kvizu znanja. Tate se nije moglo za vidjeti, i oni su se raspršili van sela prije početka turnira
, pa su sve preuzele mame i djeca, i fenomenalno to odradili
. Poslije su podijeljene medalje i to svim sudionicima u skladu sa maksimom - važno je sudjelovati. Izabrani su i maleni mister i missica sela, a na kraju se sve proslavilo neizostavnim slatkišima, grickalicama
i sokom
. Iza svega je organiziran ples. Djeca su uživala u svakom trenutku, a neki su skakali i pjevali
i poluzatvorenih očiju i zijevajući, pa čak i oni manji koji još nisu uspjeli stati na svoje noge. Sve je prošlo u najboljem redu (uz sporadično padanje
i plakanje
) i mali organizatori obećavaju da će slijedećega ljeta dječji turnir biti još bolji. Što reći na kraju na sve ovo nego jedno veliko - BRAVO! 
komentiraj (1) * ispiši * #
Dan hrvatskih branitelja
utorak , 05.08.2008.
Danas slavimo Dan pobjede u sjećanje na vrijeme kada je hrvatska vojska započela konačnu operaciju oslobađanja okupiranih hrvatskih područja i zadala smrtan udarac velikosrpskoj ideji na prostoru Hrvatske. Danas također, po prvi put, slavimo Dan hrvatskih branitelja, u čast ljudima koji su početkom devedesetih, u presudom času hrvatske povijesti, napustili svoje obitelji i prijatelje, svoja radna mjesta, sela i gradove, da bi obukli hrvatsku uniformu i otišli na bojišta diljem naše zemlje, gdje su neki i poginuli. Od ranog jutra u cijeloj Hrvatskoj polažu se vijenci za poginule branitelje, a središnja proslava je organizirana u Kninu. Za nas Vrgorčane od ove godine nije novost samo Dan branitelja, već i činjenica da od ove godine imamo novi spomenik podignut njima u čast, i to pokraj starog Komiteta. Na Dan Grada svečano otvoren i po svečanim padanjima u nesvijest upamćen, ovaj naš spomenik danas zjapi potpuno prazan. Nitko od vlasti, oporbe, braniteljskih udruga i drugih pojedinaca nije uzeo za shodno da postavi kakav vijenac pred taj spomenik. U nas se izgleda sjećamo branitelja samo javno, kada dođe puno ljudi i kad na sav glas možemo demonstrirati svoje domoljublje, grlatim i srčanim demagoškim govorima, isto kao nekad u socijalizmu kada su se dizali svakojaki spomenici borcima, a mali pioniri pjevali borbene pjesmice, dok bi im teta u bijelom kompletiću dirigirala. Evo promijenija se sustav. Socijalizma više nema, ali bogami nestalo je i obzira i prema onima kojima možemo zahvaliti činjenicu što danas živimo u slobodnoj državi, bez opasnosti da nam neki tenk razbije kuću ili da nas pogodi nekakav snajperist. Brzo smo mi zaboravili na te časne ljude, a politika ih izvlači iz naftalina samo kad joj zatrebaju. Stoga hrvatski branitelji Vrgorčani, ovaj tekst posvećujem Vama.
komentiraj (22) * ispiši * #
Akcija "Učinimo Vrgorac Gradom"
petak , 01.08.2008.
Prošlo je skoro godinu dana otkada sam zadnji put pisao o potrebi osnivanja vrgorskog muzeja. Taj sam tekst pisao inspiriran odlukom Gradskog vijeća Grada o osnivanju muzeja, koju sam pozdravio i pohvalio. Ali od te odluke je prošlo godinu i pol dana i naravno, kako to inače u nas biva, ništa po tom pitanju nije učinjeno. Muzej postoji na papiru, koliko čujem postavljen je nekakav vršitelj dužnosti direktora fantomskog muzeja, a na terenu posao nije ni u planovima započeo.
Sve se navodno pravda neriješenim imovinsko-pravnim odnosima nad Elezovim kućama koje imaju puno vlasnika pojedinih većih ili manjih udjela, pa da će biti nemoguće otkupiti sve njihove udjele. Ali što je najsmješnije, nije se ni probalo okupiti te ljude i izložiti im planove. Štoviše, više sam nego siguran da će neki vlasnici iz vrgorske dijaspore, pa i neki naši građani svoje manje udjele i pokloniti, ako im se objasni što Vrgorac dobiva izgradnjom muzeja. A dobiva puno, to je jasno svakome tko misli svojom glavom.
Zapravo, Vrgorac nije i neće biti grad dok ne dobije instituciju poput muzeja, to je činjenica od koje se ne može pobjeći. Bez muzeja neko naselje je ili selo ili mjesto, ali Grad nije, i zato gospodo, pokrenimo se i učinimo Vrgorac gradom.
Bio sam više puta u Makarskom muzeju. On nije prevelik i ne treba biti. Bitno je da muzej bude mjesto okupljanja obrazovanih i slobodomislećih ljudi koji su voljni istraživati na poljima lokalne povijesti, areheologije, etnologije i uopće kulture i svoje rezultate objavljivati ovdje u Gradu. To je bit lokalnog muzeja. Jedan dio muzejskih prostorija se posvećuje izložbenom prostoru gdje će se postavljati razne tematske izložbe i na taj način zainteresirati naše građane za našu povijest koja je stvarno bogata i što je najgore – neistražena, a da ne govorim o arheologiji i etnologiji. Ima li šanse da se ovaj projekt uskoro počne ostvarivati?
komentiraj (10) * ispiši * #
