Jedna Vrgorska priča
petak , 23.02.2007.
Znate zašto toliko volim Vrgorac? Pa jedan od bitnijih razloga je taj što tamo možeš u svakome trenutku, ma kako običan bio, naći materijala za zanimljivu priču. I evo jedne, friške, jutrošnje.
Vrli vrgorski student krenuo je jutros autobusom natrag u Zadar. Naravno rutina je standardna, buđenje u 4.30, dolazak na kolodvor dvadeset minuta kasnije, polazak u Split u 5 sati. I tako ja jutros čekam autobus, koji nikako da dođe, sat otkucava, još 6 minuta do 5 sati. Sa jednim poznanikom raspravljam hoće li jutros doći normalni autobus, ili onaj mali japanski u kojem se osjećamo kao sardine u limenoj konzervi. Dok smo tako razgovarali, evo autobusa, i hvala Bogu, to je onaj normalni. Vozač otvara vrata, a iznutra se čuju glasni narodnjaci. Odmah pomislim da će ovo bit veselo putovanje. Krenuli smo, onako svi pomalo uspavani, a ubrzo ćemo saznati da od spavanja neće biti ništa. Vrgorac napuštamo, a na radiju bosanske vijesti. U nekoliko minuta vožnje saznao samo više podataka o unutrašnjih problemima Unsko-Sanskog kantona, nego ikad prije. A nakon vijesti, počinje mučenje. Bosanci su pustili u eter malo glazbe, i čas sevdalinke, čas narodnjaci.
I tako deru li ga deru jarani!! Red folka, red sevdalinki. Nema veze što je toliko glasno da nam bubnjići pucaju, ali izgleda da vozaču ne smeta. Ori se sevdalinka i kroz Ravču, a meni već živci popuštaju, i dok sam vec mislija popizdit, na skretanju za Makarsku glasno "deranje jarca" prvi je put poremećeno ubacivanjem druge stanice. Čujem Oliverov glas, i kao da sam Boga čuja i vidija! Molim se da meštar naše pisme priuzme eter. I tako bori se Oliver, ali se ni Bosanci nedaju, buka je zaglušujuća. Čas čujem jednu stanicu, pa šum, pa onda drugu. I borio se Oliver koliko je mogao, ali je na kraju ispuhao, Folk je bija jači, i nastavio je da nas tabači! Mozak mi kipi, ali ne samo meni. Šest putnika-jadnika, prisiljeno je slušati ovu prokletu muziku, a spavanje je odavna zaboravljeno. Nakon prolaska kroz Duge Njive pojavio se tračak nade. U onoj svoj dernjavi učinilo mi se da sam čuo poznati glas. I stvarno, u eter se, onako dominantno, ubacuje Zorica Kondža. Tu pjevačicu nisam nikad previše slušao, ali jutros mi je bila melem na ranu. Narodnjaci pomalo popuštaju, ali se nedaju. Zorica pjeva iz svega glasa, a ja ko ponovo rođen. Nešto Bosanci pokušavaju, ali Zorica neda, nema te muzike koja će nadmašit njezin glas. I kod Kljenka se zbilo finale. Istočna glazba po zadnji put pokušava preuzeti eter, no ovaj put neuspješno, nakon čega se više nije javila. Grlata Zorica je pobijedila, a ja se u sebi veselim kao malo dijete. I baš na vrhuncu Zorica nas napušta, a mijenja ju nekakva šansona. Ne brinem se puno, sve je bolje od folka. Ore se stihovi tipa: "kako li je u rodnom kraju; kako li je u mome zavičaju." Malo pomalo dalmatinska glazba dominira, a ovaj vrli student lagano tone u san, razmišljajući kako pored ovakvih crtica iz običnog života, nikad neće falit materijala za Vrgoračku kroniku 2, a možda i 3.
komentiraj (18) * ispiši * #
ZAVOJANE
četvrtak , 22.02.2007.
ŽUPA ROĐENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Zavojanska župa Rođenja Blažene Djevice Marije osnovana je 1696. godine odlukom mletačkih vlasti, a za nju su se brinuli franjevci iz franjevačkog samostana u Živogošću. Zavojane se prvi put spominju još 1434. godine u Kreševskoj povelji. Za župu su se franjevci brinuli i za vrijeme turske vladavine. Župu danas opslužuju franjevci iz samostana u Makarskoj. Kao i kroz povijest, u župi i danas živi većinski hrvatsko stanovništvo katoličke vjeroispovijesti. Do 1922. godine zavojanskoj župi su pripadala Stilja i Mijaca, ali tada su se Stilja osamostalila i stvorila novu župu Svetog Ivana Krstitelja u koju su uključena i Mijaca. Za vrijeme Kandijskog rata zavojanski kraj je opustio, pa je nakon oslobođenja od Turaka, krajem 17. stoljeća, ponovno napučen katoličkim stanovništvom iz Hercegovine, uglavnom iz Mostarskog Blata i Brotnja. U Zavojanima su za vrijeme turske uprave posjede imali i važniji vrgorski muslimani, poput bega Cukarinovića čija se kula nalazi u zaseoku Ančići. Župna kuća je sagrađena 1751. godine, a 1946. je zapaljena. Od tada župnik ima stalnu rezidenciju u kući u Dragljanima koju je 1959. godine zahvatio požar, ali je 1964. obnovljena. U zavojanskoj župi Rođenja Blažene Djevice Marije postoji nekoliko crkvi. Najvažnija je svakako župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije koja je izgrađena 1712. godine. Izgrađena je od kamena. Zvonik je podignut 1795. i dug je trideset metara. Zanimljivo je da se u zvoniku crkve nalaze tri zvona, od kojih najstarije potječe čak iz 1695. godine, a ostala dva su iz početka 19. stoljeća. 1977. godine crkva je proglašena spomenikom kulture. Druga crkva u toj župi je crkva svetog Ante u Dragljanima koja je sagrađena u 18. stoljeću. Današnji je izgled dobila 1821. godine. 1910. godine počeo se graditi zvonik, ali je ostao nezavršen.
Treća crkva je ona u Dugim Njivama koja nosi ime Kraljice Mira. To je područna crkva koja je izgrađena u novije vrijeme, tj. 1992. godine. Izgrađena je od betona, a pročelje je obloženo kamenom. Prije je postojala još jedna crkvica koja je nosila ime Svih Svetih. Izgrađena je poslije izgradnje župne kuće, a blagoslovljena 1781. godine. Što se tiče groblja, najvažnije se nalazi u Zavojanima. Groblje se nalazi i kod crkve svetog Ante u Dragljanima, a najnovije je izgrađeno u Dugim Njivama pokraj nove crkve Kraljice Mira.
Danas ta župa, kao i sve župe planinskog dijela Vrgorske krajine doživljava tešku depopulaciju, a svećenički kadar koji opslužuje sve župe krajine, odavna više ne potječe iz vrgorskog područja.
komentiraj (4) * ispiši * #
Vrgorska prljava rabota
ponedjeljak , 19.02.2007.
Današnja Slobodna Dalmacija donosi tekst Igora Majstrovića koji je obradio slučaj Nevena Bobanca iz Kljenka koji je prije nekoliko mjeseci postao žrtva krivotvoritelja novca. Ta je priča samo vrhunac onog o čemu se u Vrgorcu već neko vrijeme potiho govori. Građanstvo je zabrinuto zbog nagađanja da je grad pun krivotvorenog novca. Odakle isti dolazi, i tko je „zaslužan“ za to, zasad je misterija. Policija odbija komentiranje, budući da je istraga još u tijeku. Majstrović piše kako je neslužbeno doznao kako je ista poprimila šire razmjere. To znači da se nešto ipak događa, i tko zna, vrgorski slučaj je možda samo karika u lancu krupnijeg organiziranog kriminala koji možda prelazi i preko naših državnih granica. Blizina granice opravdava moju sumnju.
Neven Bobanac preuzeo je krivotvorene novčanice u vrgorskoj poslovnici Splitske (čitaj francuske) banke, zbog čega je slučaj postao još skandalozniji. Iz banke se pravdaju da je nemoguće provjeriti svaku novčanicu, što im mogu priznati, ali nikako ne mogu pristati na to da žrtva, u ovoj situaciji Neven Bobanac, nema pravo na odštetu, jer, kao prošlo je više od tri mjeseca od preuzimanja novca na šalteru banke. To je za mene potpuno neprihvatljivo. Ovako ispada da banka bez problema prihvaća novac od svojih štediša, ali nakon što izda krivotvorenu novčanicu, ona odbija prihvatiti odgovornost za tu novčanicu i tako je Neven Bobanac u trenu, bez svoje krivnje, ostao bez 1500 kuna, a zapravo je banka trebala ostati kraća za istu svotu. Nadam se da će ovaj slučaj biti što prije riješen, kako bi bilo što manje žrtava ove prljave rabote. I na kraju htio bi upozoriti na način na koji se u Vrgorcu novac prenosi iz FINE u banku. To možda nema veze sa ovim slučajem, ali svakako je zanimljivo.
komentiraj (17) * ispiši * #
Bogumilsko groblje u Kotezima
nedjelja , 18.02.2007.
Bogumili, koje srednjovjekovni izvori nazivaju još i patarenima, krstjanima i hereticima, su kršćanska sekta istočnog podrijetla, gnostičko-manihejskog učenja, koju su najvjerovatnije bizantski vojnici donijeli u Europu. Oni su postojali tijekom srednjeg vijeka, najprije kao Dalmatinska crkva, zatim Slavonska, a najpoznatiji su bosanski patareni, članovi Crkve Bosanske. Oni su zastupali ideju Dualizma, s time da je sve materijalno što postoji na ovom svijetu zapravo djelo sotone, a da je Bog stvorio samo ono duhovno i nevidljivo. Odbacivali su sakramente, Stari zavjet, a od molitvi su priznavali samo očenaš. Nisu imali crkvenu hijerarhiju, a kao ekvivalent našem biskupu oni su imali djeda, svećenici su zvani gosti, a đakoni su bili starci. Pronositelji njihove vjeri su zvani strojnicima. Budući da su svojim učenjem ugrožavali hijerarhiju Katoličke crkve, ali i svjetovnih vladara, često su bili žrtve raznih križarskih ratova koje je inicirala Crkva i kršćanski vladari. Najvažniji simboli postojanja Crkve bosanske su stećci koji su razasuti po cijeloj Bosni, ali i po našim krajevima koji su u srednjem vijeku često potpadali pod Bosnu i Hum. Čini se da jedno takvo postoji i kod Koteza. Prije par godina postavljen je znak na cesti Vrgorac - Kutac koji upućuje na to groblje, i to je ustvari sve što je učinjeno na turističkoj promociji navedenog područja. Bogumilski spomenici na tom lokalitetu su jasno vidljivi, ali ne postoje nikakva objašnjena onog što vidimo, a da ne spominjem da su svi stećci stacionirani unutar privatnog vinograda, te putnici-namjernici koje ti ostaci zanimaju, dolaskom na groblje, zapravo ilegalno ulaze na tuđi posjed. Nažalost, u Vrgorcu se ništa nije učinilo da se ostaci kulturne baštine, koji se nalaze na privatnim posjedima, otkupe, arheološki obrade i turistički promoviraju. Ne radi se samo o arheološkim ostacima kulture bosanskih krstjana. Slično je i sa mnogim prapovijesnim gomilama koje su rasute po cijeloj Vrgorskoj krajini. No tu se ne radi samo o problemu sa novcem. Većina ovih arheoloških ostataka uopće nije znanstveno obrađena. Mnogi stručnjaci upozoravaju da je cijelo Zabiokovsko područje potpuno arheološki zapostavljeno. Zbog toga stalno upozoravam na potrebu da Grad Vrgorac izda natječaj za stipendiranje dvoje budućih vrgorskih studenata arheologije, i da ih se na taj ih način veže za Grad nakon što diplomiraju. Oni će svojim znanstvenim radom višestruko vratiti ono što je u njih uloženo. Stvarno je tragedija da toliki ostaci kulturne baštine na našem području leže zapostavljeni.
komentiraj (8) * ispiši * #
Šarena vrtićka povorka
petak , 16.02.2007.
Jutros je oko 9.30 sati, ulicama Vrgorca, krenula maškarana povorka djece iz vrgorskog vrtića. Nekoliko desetaka mališana, umaškaranih u šarene boje, pod budnim okom svojih teta, izmamilo je brojne Vrgorčane da izađu iz svojih stanova i da ih poprate. Povorku je sa rotirajućim svjetlima pratio, također umaškarani, direktor vrtića Jurica Katavić u neizostavnoj Ladi Nivi, koju mu je za ovu priliku posudio DVD Vrgorac. Bilo je lijepo vidjeti umaškaranu djecu koja su bar na pola sata, iz dubokog sna probudila umrtvljeni Vrgorac. Kad neće veliki da nešto organiziraju, bar neka to čine mali.
komentiraj (12) * ispiši * #
Mačje rodilište na kotačima
četvrtak , 15.02.2007.
Na parkiralištu zgrade u Ulici Tina Ujevića, broj 7, već pola godine napušten stoji automobil BMW. Nitko ne zna čiji je to automobil, ali sigurno je da vlasnik ne stanuje u ovoj zgradi. Automobil je ostavljen u kasno ljeto prošle godine, a tijekom ovih šest mjeseci, meni nepoznate osobe, u nekoliko su navrata skidale dijelove sa ovog vozila. Savjesni stanari nekoliko su se puta požalili komunalnim službama ovog grada da uklone automobil, koji samo zauzima dragocijeni parkirni prostor, posebno nakon što je prije nekoliko mjeseci otvoren trgovački centar Studenac, koji svoje mušterije, prometnim znakom ispred trgovine upućuje na parkiranje ispred zgrade na broju sedam. A osim toga, parkirno je mjesto nemoguće pronaći, budući da sva mjesta najčešće zauzimaju automobili sa tablicama iz "dijaspore", te ostali neodgojeni vozači kojima je teško svoje limene ljubimce parkirati na vječno praznom parkiralištu iza zgrade Općine.
Napušteni automobil je postao sklonište za gradske mačke, koje se tu i kote. Budući da stanari mjesečno plaćaju komunalne naknade, jasno je da očekuju da tvrtka Komunalno d.d. radi svoj posao i ukloni taj automobil. No to se još nije dogodilo. Komunalni redar je, po mojim saznanjima, upozorio nadležne službe u Općini na taj problem, ali oni se nisu još oglasili. Ovo nije prvi put da je parkiralište zgrada u Ulici Tina Ujevića odlagalište starih i razbijenih automobila. Nadam se da će se u što kraće vrijeme nešto poduzeti po tom pitanju.
komentiraj (11) * ispiši * #
Protekla je Betina
srijeda , 14.02.2007.
Kotlina Bunina, koja se usjekla između planina Rilića (920m) i Matokita (1062m), već je dva dana prekrivena vodom uslijed povećanja razine estavele Betine. Razlog tome su veće količine kiše koje su proteklih dana pale na Vrgorsku krajinu i okolna područja koja orografski pripadaju vrgorskim potocima i podzemnim rijekama. Estavela Betina izvire kod Kokorića, na sjeverozapadnom dijelu Bunine. U početku teče svojim koritom, a povećanjem količina vode u podzemlju, djelovanjem stotina velikih i malih vrulja, razvija se u veliko nadzemno jezero. Danas je Betina manja od prosjeka, budući da se prošlih godina u nekoliko navrata povećala do te mjere, da je znala prijeći cestu Vrgorac-Kokorići i zaprijetiti kućama u selu Kokorići. Ovaj put to nije slučaj. Vrela u Bunini već od sinoć više ne izbacuju vodu, što znači da je estavela u fazi stagnacije, pa će u slijedećih nekoliko dana sva voda nestati kroz ponore i završiti u Vrgorskom polju.
komentiraj (11) * ispiši * #
Vrgorske žrtve talijanske okupacijske vlasti
utorak , 13.02.2007.
Imajući u vidu nedavne talijanske pokušaje da se revidira povijesna istina, te optužbe o "aneksionističkim težnjama krvožednih Slavena", autor ovog bloga odlučio je objaviti popis vrgorskih žrtava talijanske vojske i okupacijske vlasti u razdoblju od travnja 1941, do rujna 1943. godine.
Navedene žrtve su izdvojene iz popisa svih žrtava Vrgorske krajine u Drugom svjetskom ratu koje je skupio (kako sam već prije spomenuo) fra Petar Bezina. Ovdje su istaknuta samo imena ljudi za koje sam potpuno siguran da su ih ubili Talijani ili da su umrli u njihovim logorima. Najviše Vrgorčana ubili su u akcijama čišćenja 1942. godine i za vrijeme zadnje talijanske operacije u srpnju 1943. godine. Na popisu fra Petra Bezine ima dosta imena ljudi koji su ubijeni u srpnju 1943. godine u planinskim dijelovima naše općine, ali nije istaknuto tko ih je ubio, pa te ljude ne uvrštavam u popis. Osim za smrt ovih 45 ljudi, Talijane smatram isključivim krivcima za četnički pokolj u Vrgorskoj krajini u ljeto 1942. godine, jer poznato je da su oni doveli nevesinjske četnike u svojim kamionima kako bi ih iskoristili u operacijama čišćenja partizana na Biokovu. Kad to sve zbrojimo, posredno i neposredno, talijanska okupacijska vlast kriva je za smrt skoro polovice svih vrgorskih žrtava u Drugom svjetskom ratu.
Naravno, kao budući povjesničar, a prije svega čovjek, svjestan sam talijanskih žrtava u odmazdi koja je uslijedila nakon rata, i ovaj post je napisan samo u cilju osvjetljavanja povijesne istine, nikako u cilju trgovanja žrtvama, one to nikako ne zaslužuju. Slijedi popis:
1. ANTUNOVIĆ, NEDJELJKO, civil, Talijani ga ubili u srpnju 1943.,
2. BEGOVIĆ, MARKO (Antin), civil umro u talijanskom logoru 1943.,
3. JUJNOVIĆ, IVAN (Puze) Matin, civil, Talijani ga ubili u Kozici u srpnju 1943.,
4. JUJNOVIĆ, MATIJA, civil, Talijani je ubili u Kozici u srpnju 1943.,
5. RUDEŽ, MATE, Talijani ga ubili u Kozici u srpnju 1943.,
6. ŠTULIĆ, JOZE, civil, Talijani je ubili, vjerojatno 1943.,
7. VEKIĆ, RUŽA, civil, Talijani je ubili u srpnju 1943.,
8. BAJTO, NIKOLA, osuđen od ustaško-talijanske vlasti, odveden u Prevlaku gdje je umro 1942.,
9. BAJTO, STIPE, ubijen od Talijana u borbi u ožujku 1943.
10. BUKLIJAŠ, NIKOLA, umro u talijanskom zatočeništvu u Prevlaci
11. DIVIĆ, ANTE, partizan, ubijen tijekom borbe protiv Talijana u B.Grahovu 1942.,
12. JUKIĆ, IVAN, domobran, strijeljali ga Talijani 18. srpnja 1943.,
13. JUKIĆ, JOZE, Talijani ga strijeljali 18. srpnja 1943.,
14. JURILJ, IVAN, strijeljali ga Talijani,
15. MAJIĆ, IVAN, civil, Talijani ga ubili u Zavojanima 1942.,
16. MATKOVIĆ, ANTE, civil, na Pelješcu ga ubili Talijani 24. listopada 1943.,
17. PIVAC, IVAN, umro u talijanskom zatočeništvu na Prevlaci,
18. JELAŠ, MATE, Talijani ga ubili 20. srpnja 1943.,
19. MAJIĆ, ANTE, Talijani ga ubili ispred kuće u zaseoku Majići,
20. MAJIĆ, BOŽENKA, Talijani ju strijeljali 18. srpnja 1943.,
21. MAJIĆ, IVAN (Antin), ubili ga Talijani tijekom rata,
22. MAJSTROVIĆ, ANTE, Talijani ga ubili u Dragljanima 18. veljače 1943.,
23. MAJSTROVIĆ, IVAN (Mijin), Talijani ga ubili u Dugim Njivama 20. lipnja 1943.,
24. MAJSTROVIĆ, JOZO, umro u zatvoru u Udinama 27. kolovoza 1943.,
25. MAJSTROVIĆ, MATE, umro u talijanskom logoru u Prevlaci,
26. MAJSTROVIĆ, MIRKO, Talijani ga strijeljali 18. srpnja 1943.,
27. VUJČIĆ, IVA, Talijani ju ubili u Dugim Njivama 17. srpnja 1943.,
28. VUJČIĆ, MARKO, Talijani ga strijeljali 18. srpnja 1943.,
29. VUJČIĆ, ANTE, civil, ubijen u talijanskom logoru 1943.,
30. VUJČIĆ, MIRKO, Talijani ga strijeljali u Vrgorcu 6. prosinca 1943.,
31. RADALJ, MATE, umro u talijanskom zarobljeništvu,
32. RADALJ, MATIJA, Talijani ju ubili u Zavojanima 15. srpnja 1943.,
33. VUKOVIĆ, IVAN (Josipov), Talijani ga strijeljali 25. lipnja 1942.,
34. VUKOVIĆ, IVAN (Matin), umro u talijanskom logoru na Prevlaci 13. listopada 1942.,
35. BAJALO, FRANO, u bijegu ga ubili Talijani 15. srpnja 1942.,
35. JOVIĆ, ZVONKO, Talijani ga strijeljali 6. srpnja 1942.,
36. MANDIĆ, JURE, poginuo pri razoružavanju tal. vojske u Vrgorcu 9. rujna 1943.,
37. PIVAC, Talijani ga strijeljali na Žbarama 6. srpnja 1942.,
38. RADIĆ, ANTE (Matin), civil, Talijani ga ubili,
39. VIDOVIĆ, IVA, ubili ju Talijani,
40. TOLIĆ, ŠIMA, Talijani ju ubili 12. kolovoza 1942.,
41. RADIĆ, ANTE, Talijani ga ubili 17. veljače 1943.,
42. RADONIĆ, MARKO, umro u Molinama u Italiji 1942. ili 1943.,
43. STANKOVIĆ, PETAR, Talijani ga ubili 20. kolovoza 1942.,
44. FRANIĆ, MILA, umrla u logoru u Udinama,
45. FRANIĆ, VICE, ubijen u logoru u Udinama,
komentiraj (4) * ispiši * #
Osnovana agroseksualna udruga
petak , 09.02.2007.
Svakodnevno smo na našim ulicama svjedoci širenja metroseksualne ideje kao jedine ispravne ideologije. Tu je činjenicu u pravi tren shvatila grupa entuzijasta, zadarskih studenata i odlučila djelovati. Navedena grupa, predvođena mladim Čedomirom V., odlučila je stati na kraj ovakvom ponašanju i u svrhu toga osnovati udrugu, kojoj će cilj biti borba protiv svih ideja koje nisu u skladu sa pravim i izvornim mužjakom. Na osnivačkoj skupštini kolege su izabrale vodstvo udruge. Zbog svojih zasluga u promicanju vrijednosti agroseksualizma, za potpresjednike udruge izabrani su stanoviti Ivan V. i Ivan H. Ovaj posljednji je istakao u svojem govoru da će svoju arheološku vještinu potpuno iskoristiti u borbi za ispunjavanje ciljeva udruge, time da će kipove poput Apoksiomena 2, i Herakla 3, koje je pronašao u okolici Primoštena izuzeti iz sljedeće izložbe. On smatra da takvi mišićavi kipovi ne daju lijep primjer mladim ljudima naše zemlje.
Iz novoosnovane udruge pozivaju sve prave muškarce da se svim sredstvima bore protiv dezeodoransa, brijanja pazuha, bojanja kose i bilo kakve odjeće sa fancy markama. Takve stvare nisu i nemogu biti spojive sa pravim muškarcem. Tijekom trajanja skupštine, u novu se udrugu učlanio veći broj pravih muškaraca. Ovdje ćemo nabrojati samo neke. Kolega Vinko K. se učlanio među prvima, sa obećanjem da od danas prestaje nositi fancy odjeću, te da više neće surfati internetom, nego da će se njegovo korištenje kompjutera ograničiti na nabadanje slova u Wordu. U udrugu se učlanio i stanoviti Stipe B., predstavnik studenata povijesti druge godine, čime je važnost ove udruge podignuta na višu razinu. Članovi su postali i uvjereni agroseksualci, Željko J., Bugi, Fix, i Stjepan M. koji je izjavio da se učlanio samo zato što misli da će mu udruga plaćati autobusnu kartu do doma. Naravno udruga nije izrazito muška. U nju su se učlanile i dvije kolegice: Linda S. i Nikolina B. Upitane za razlog svog učlanjenja, kolegice su jednoglasno izjavile da metroseksulci nisu pravi muškarci, te da one najviše vole dlakave i znojne mladce kojih je svakim danom sve manje. Po njima, takvih će biti i napretek u ovoj udrugi. Naravno, ovdje ne možemo ne spomenuti da se u rad udruge uključio i dotični Branko R. i to kao glasnogovornik, koji će stalno pratiti njen rad putem novotarije zvane internet i blog. Premda se u statutu udruge ističe zabrana inteneta, njegovo je korištenje dopušteno glasnogovorniku, kako bi na taj način pronosio agroseksualnu ideju diljem svijeta.
Poslije radnog dijela sjednice, članstvo je zamezilo i dobro se napilo, pa je sjednica zaključena kad se njen predsjednik idućeg jutra otrijeznio.
Ova inicijativa je pohvalna i zbog toga ću rad ove udruge pratiti i dalje.
komentiraj (4) * ispiši * #
Fra Bonaventura Radonić
četvrtak , 08.02.2007.
Bonaventura Radonić rođen je 12. veljače 1888. godine u Kotezima. Polazio je klasičnu gimnaziju u Sinju, a po završetku iste krenuo je na studij filozofije u Šibeniku. Tu se nalazio od 1909. do 1911. godine, a od 1911. studira bogosloviju u Makarskoj. Novicijat je završio na Visovcu, a 1914. godine je zaređen za svećenika. Slijedeće dvije godine obavlja dužnost prefekta sjemeništa u Sinju. 1916. godine odlazi na daljnje studiranje u Innsbruck i Fribourg. Tamo stječe doktorat. Nakon nekoliko godina vraća se u Dalmaciju, te postaje gimnazijski profesor u Sinju. U razdoblju poučava novake u franjevačkim samostanima u Zaostrogu i Visovcu. Predavao je hrvatski jezik, prirodopis, povijest i zemljopis. U Fribourgu je 16. srpnja 1927. završio bogosloviju koja mu postaje glavna struka. Uz to je još završio grčki i hebrejski jezik te pedagogiju. Literatura često naglašava njegovu nadarenost, pogotovo u raspravljanju o filozofskim i bogoslovnim pitanjima. Od 1936. do 1944. godine profesor je Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Tijekom svog profesorskog i svećeničkog rada pisao je brojne znanstvene radove za listove kao što su Gospe Sinjska, Nova Revija, Riječ Božja i Collactanea franciscana slavica. Glavno djelo mu je Sinteza Scotove filozofije koje je izdao u Šibeniku 1937. godine. Pisao je i narodne pjesme, koje je objavljivao pod pseudonimom Dr. Skotista. Tijekom Prvog svjetskog rata podržavao je načela Hrvatske pučke stranke. 1944. godine bježi pred partizanima i odlazi u Zagreb. Tu boravi do 6. svibnja 1945. godine, kada se zajedno sa vojskom, narodom i vlastima NDH povlači iz Zagreba u pravcu Slovenije i Austrije. Uspijeva prijeći austrijsku granicu, ali ga britanske vojne vlasti, koje su zaposjele južnu Austriju, vraćaju natrag u Sloveniju. S grupom franjevaca skriva se u franjevačkom samostanu u Mariboru, gdje čeka smirivanje situacije, s namjerom da uskoro ponovno pokuša prijeći u Austriju. Ubrzo je otkriven, pa ga nova komunistička vlast odvodi u zatvor u Zagrebu. U zatvoru drži teološka i filozofska predavanja. Zagrebački vojni sud osudio ga je 9. srpnja 1945. godine na smrt. Na temelju čega je fra Bonaventura osuđen na smrt nisam uspio saznati, vjerojatno nikakav razlog za to nije ni postojao. Nije poznato gdje je ubijen, ali se u leksikonu Tko je tko u NDH, navodi kako je po nekima izvorima, fra Bonaventura završio u Jazovci.
komentiraj (18) * ispiši * #
Kotežani, žrtve rata (1941.-1945.)
ponedjeljak , 05.02.2007.
Za razliku od drugih sela u Vrgorskoj krajini, Kotezi su u Drugom svjetskom ratu relativno dobro prošli. No, vihor rata je ipak odnio živote 17 kotežana. Imena poginulih kotežana, kao i svih žrtava Vrgorske krajine i cijele Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja u Drugom svjetskom (1941.-1945.) i Domovinskom ratu (1990.-1995), prikupio je neumorni crkveni povjesničar fra Petar Bezina i objelodanio u svojoj knjizi o žrtvama navedene provincije u dva rata. Djelomično je popis nepotpun, nekim osobama nedostaju datumi rođenja i smrti, te mjesto smrti, ali poznata su imena i prezimena svih poginulih kotežana, što nije slučaj na nekim drugim mjestima u Dalmaciji. Poginule možemo podijeliti na dvije grupe: vojnike i civile. Vojnici su uglavnom bili partizani i pokoji domobran, a među civilima je bio i jedan svećenik-franjevac. Ovdje donosim popis svih poginulih:
1.RADIĆ, ANDRIJA, domobran, oženjen, ubijen od partizana izvan borbe u Donjoj Ljubljanici 1944.,
2.RADIĆ, ANTE Matin, rođen 5. srpnja 1881., ubijen od Talijana 17. veljače 1943.,
3.RADIĆ, FRANO Matin, rođen 2. listopada 1898., civil, ubijen od partizana izvan borbe na Hvaru u prosincu 1943.,
4.RADIĆ, MARKO Ivanov, rođen 13. travnja 1903., poginuo u Jasenovcu 20. lipnja 1945.,
5.RADIĆ, MATE, Antin, rođen 16. veljače 1882., ubijen 10. kolovoza 1951.,
6.RADIĆ, ZVONIMIR Antin, rođen 15. ožujka 1923., poginuo u borbi u selu Velika (Borna – Vinkovci)
7.RADONIĆ, ANTE Matin, poginuo u borbi 24. travnja 1945.,
8.RADONIĆ, fra BONE, Mijin, rođen 12. veljače 1888., svećenik-franjevac, ubijen u zatvoru u Zagrebu 9. srpnja 1945.,
9.RADONIĆ, MARKO Antin, rođen u Kotezima 25. travnja 1873., umro u Molinama u Italiji, 5. kolovoza 1942. ili 1943.,
10.RADONIĆ, MILAN Matin, umro u njemačkom zarobljeništvu,
11.RAKIĆ, JURE Matin, partizan, poginuo kraj Šibenika 1944.,
12.STANKOVIĆ, IVA žena Mijina, ubijena od partizana,
13.STANKOVIĆ, JURE, partizan, nestao tijekom rata,
14.STANKOVIĆ, MARKO Josipov, rođen 1914., partizan, poginuo u borbi 17. siječnja 1945.,
15.STANKOVIĆ, PETAR Antin, rođen 4. lipnja 1920., partizan, ubijen od talijanskih vlasti 20. kolovoza 1942.,
16.TALIJA, PERO Ivin, rođen 5. rujna 1919., domobran, nestao na Bleiburgu,
17.VUKŠIĆ, IVA (Tuka), rođena 1850, udana, poginula nesretnim slučajem u Tučepima 1943.,
komentiraj (2) * ispiši * #
