Jedna Vrgorska priča

Znate zašto toliko volim Vrgorac? Pa jedan od bitnijih razloga je taj što tamo možeš u svakome trenutku, ma kako običan bio, naći materijala za zanimljivu priču. I evo jedne, friške, jutrošnje.
Vrli vrgorski student krenuo je jutros autobusom natrag u Zadar. Naravno rutina je standardna, buđenje u 4.30, dolazak na kolodvor dvadeset minuta kasnije, polazak u Split u 5 sati. I tako ja jutros čekam autobus, koji nikako da dođe, sat otkucava, još 6 minuta do 5 sati. Sa jednim poznanikom raspravljam hoće li jutros doći normalni autobus, ili onaj mali japanski u kojem se osjećamo kao sardine u limenoj konzervi. Dok smo tako razgovarali, evo autobusa, i hvala Bogu, to je onaj normalni. Vozač otvara vrata, a iznutra se čuju glasni narodnjaci. Odmah pomislim da će ovo bit veselo putovanje. Krenuli smo, onako svi pomalo uspavani, a ubrzo ćemo saznati da od spavanja neće biti ništa. Vrgorac napuštamo, a na radiju bosanske vijesti. U nekoliko minuta vožnje saznao samo više podataka o unutrašnjih problemima Unsko-Sanskog kantona, nego ikad prije. A nakon vijesti, počinje mučenje. Bosanci su pustili u eter malo glazbe, i čas sevdalinke, čas narodnjaci.
I tako deru li ga deru jarani!! Red folka, red sevdalinki. Nema veze što je toliko glasno da nam bubnjići pucaju, ali izgleda da vozaču ne smeta. Ori se sevdalinka i kroz Ravču, a meni već živci popuštaju, i dok sam vec mislija popizdit, na skretanju za Makarsku glasno "deranje jarca" prvi je put poremećeno ubacivanjem druge stanice. Čujem Oliverov glas, i kao da sam Boga čuja i vidija! Molim se da meštar naše pisme priuzme eter. I tako bori se Oliver, ali se ni Bosanci nedaju, buka je zaglušujuća. Čas čujem jednu stanicu, pa šum, pa onda drugu. I borio se Oliver koliko je mogao, ali je na kraju ispuhao, Folk je bija jači, i nastavio je da nas tabači! Mozak mi kipi, ali ne samo meni. Šest putnika-jadnika, prisiljeno je slušati ovu prokletu muziku, a spavanje je odavna zaboravljeno. Nakon prolaska kroz Duge Njive pojavio se tračak nade. U onoj svoj dernjavi učinilo mi se da sam čuo poznati glas. I stvarno, u eter se, onako dominantno, ubacuje Zorica Kondža. Tu pjevačicu nisam nikad previše slušao, ali jutros mi je bila melem na ranu. Narodnjaci pomalo popuštaju, ali se nedaju. Zorica pjeva iz svega glasa, a ja ko ponovo rođen. Nešto Bosanci pokušavaju, ali Zorica neda, nema te muzike koja će nadmašit njezin glas. I kod Kljenka se zbilo finale. Istočna glazba po zadnji put pokušava preuzeti eter, no ovaj put neuspješno, nakon čega se više nije javila. Grlata Zorica je pobijedila, a ja se u sebi veselim kao malo dijete. I baš na vrhuncu Zorica nas napušta, a mijenja ju nekakva šansona. Ne brinem se puno, sve je bolje od folka. Ore se stihovi tipa: "kako li je u rodnom kraju; kako li je u mome zavičaju." Malo pomalo dalmatinska glazba dominira, a ovaj vrli student lagano tone u san, razmišljajući kako pored ovakvih crtica iz običnog života, nikad neće falit materijala za Vrgoračku kroniku 2, a možda i 3.