Princeza ratnica

27.04.2006., četvrtak

Neka se drugi raduju, neka me noćas ne oplakuju...

Imam PMS. Počela je padat kiša. Svijet me ljuti. Ne smijem slušat njanja-njanja ljubavne pjesme jer me bacaju u depru i beznađe. Obiteljski (ne)suživot me dovodi do ludila i potiče želju za bijegom na Papuu Novu Gvineju. Želim tuč stanovite ljude. Prebit ih ko volove. Ukratko, agresivno sam depresivna.

- 10:33 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.04.2006., utorak

Olfaktorno pamćenje

(Silba) Eto, nakon malo istraživanja i googlanja, konačno mogu počet pisati post... Naime, još od subote me zanimalo kako se kaže za ono kad te neki određeni miris trenutno podsjeti na nešto iz prošlosti. Google kaže da se takvo sjećanje naziva olfaktorno i vezano je uz pamćenje određenog mirisa. Bila sam u subotu na vikendici (nakon sto godina) i doživjela čak tri olfaktorna doživljaja. Pucala sam od sreće jer su sva tri bila vezana za drage uspomene. Pa krenimo redom: Olfaktorni doživljaj br. 1: Već samim dolaskom na viksu zapuhnuo me miris svježe pokošene trave koja se lagano sušila na pržećem suncu. To me trenutno bacilo u djetinjstvo, kad smo ja i braća svaki vikend bili tamo i od jutra do mraka boravili u vrtu i voćnjaku i igrali se u pješčaniku, vozili se kolima i uživali ko mali prasci. Selo je još bilo ono staro, pravo, s kravama i traktorima, starim dobrim susjedima (od kojih je danas tek poneki još živ)... Imali smo ogroman povrtnjak i još sto čuda u dvorištu... Ma milina! Olfaktorni doživljaj br. 2: Provjeravajući ima li goriva u kosilici, na prste mi je prešao miris benzina i motornog ulja koji me, opet trenutno, teleportirao na Silbu u doba dok sam bila klinka. Imali smo čamac i prastaru pentu, starog Evenrude-a koji je proizvodio identičan miris. More, cvrčci, naša uvala, grote, šuma, izleti čamcem u druge uvale, pojasevi za spasavanje od stiropora.... sve je nadošlo ko bujica. Bogufala, tu se stvari nisu puno promijenile osim što stari Evenrude odavno “sleeps with the fishes” na dnu Silbanjskog kanala... Zadnji olfaktorni doživljaj: Budući sam htjela uhvatit malo boje i pocrnit, krenula sam se mazat Delial kremom (faktor 12). Ovaj put miris me odveo na Modrave 2004. Nije mi došlo ko bujica, više ko Nijagarini slapovi, toliko toga lijepog, dragog, smiješnog... AAAAAhhhh..... Memories, memories... Prija je još davno konstatirala: bilo je to nenadjebivo ljeto. Ostavljam se u tom sjećanju... (Modrave)

- 00:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.04.2006., srijeda

Moj haiku...

Disciplina je popustila... Malo sam se raspustila... Diplomski? ... Što je to? ... Jel se to jede? ... Hi-Fi + komp = #### TV + hrana = %%%% Zabrinjava me Gaussova razdioba... APDEJT (novi haiku): Ksena u komp bulji... (i dalje ) Pod balkonom jorgovan miriše... Maštam more...

- 14:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.04.2006., subota

"Ja sam Uskrsnuće i Život! " Sretan Uskrs ! ---------------------------- + ----------------------------

- 00:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.04.2006., četvrtak

Beg je ipak cicija...

U knjižari sam na Trgu... Stojim i čekam da se vrati prodavač koji mi je otišo pogledat u skladište ima li neke knjige... Prilazi mi žena. Oniska, jedno oko zdravo drugo s nekakvom bijelom mrljom, sva u crnom, marama na glavi, ceker preko jedne ruke a u drgoj dva paketa pamučnih čarapa, crne i bijele. Pita me da uzmem paket čarapa, 5 kom za 20 kn... “Gospođo, ja vam ne nosim takve čarape...” odvraćam uz samilosni smiješak... “Uzmi sine, evo, dobre su. Uzmi za tatu, brata... kao poklon za Uskrs... Hajde, da prodam pa da imam za kruh...” nastavlja ona tužnim glasom gledajuć me s tim jednim zdravim okom. “Hvala gospođo, al stvarno ne bih.” “Ajde uzmi, evo za 15 kn, da imam za kruh kupiti...” (sad mi je već bilo pomalo neugodno i nisam znala šta da radim) “Ne, stvarno ne bih...” “Ajde, Bog ti pomogao, molit ću se za tebe... evo, za 10, da imam za kruh...” kaže gledajući me, zapravo fiksirajući tim svojim jednim plavim okom. Bilo mi je strašno neugodno i nisam znala što da napravim. Da kupim?! Kaj će mi te čarape? Znam da ih doma isto nitko ne bi nosio. Da joj dam čistu lovu? Ono, ko neki milodar? Da, to bih mogla... Dok ja tako premišljam, ona i dalje stoji uz mene i gleda me. “Evo, da vidim šta imam u novčaniku...” kažem ja popuštajući i otvarajući isti. Ko za peh, unutra ništa sitniša. Jedna stotica i dvije dvadesetke... Od željeza samo stari franak i medaljica. Zemljo otvori se... “Žao mi je... nemam sitnog...” izleti iz mene i taj tren se poželim bacit pod tramvaj zbog te izjave. 'Nemam sitnog', o božedragi!!! Fakat sam biser... No, ona se nije dala smesti. “Evo, možeš razmijeniti na blagajni...” Da, fakat mogu, kada bih stvarno htjela. Onda ni 20 kn ne bi bilo previše. No ja nisam htjela dat. Ne znam zašto... jel zbog toga što nije izgledala dovoljno jadno (a koliko jadno bi mi bilo dovoljno jadno?!?), ili zato što mi je kroz glavu stalno prolazilo ‘pa postoji Caritas ženo!’, ili zato što sam jednom već pala na tu ‘jadna sam i gladna’ foru pa kupila od neke bakice neko cvijeće za 25 kn! ... Ne znam ni sama... znam samo da nisam htjela dat... Spasio me prodavač koji se taj čas vratio iz skladišta s obavijesti da nema knjige. Zahvalila sam se i ko raketa izjurila van ispraćena novim “samo za kruh da imam...”. Idući prema pošti, osjećala sam se ko zadnji kreten. Mješavina grižnje savjesti i stava ‘nebu mene niko muljal’... Onda sam se pogledala i skužila da na sebi nosim sve neke fancy krpice i da nije baš da jedva preživljavam i zapitala jel bi propala da sam ipak dala tih 20 kn... pa makar žena i bila neki poluprevarant... Eto, pitam se to i sada, dok ovo pišem, a to jedno plavo oko koje me fiksira neću zaboravit još neko vrijeme...

- 14:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.04.2006., nedjelja

Krene s jednim a završi na svima njima...

Zaželjela sam se jedne slike... osobe... pa sam je otišla potražit po svojim fajlovima s fotkama... I tako tražeći i gledajući, zaplela sam se u mrežu raznih sjećanja vezanih uz razne fotke... i razne osobe. I uz svako to drago lice iskočilo bi nešto tako nepogrešivo vezano uz to isto lice... Npr. jedna fen frizura i šišmiš rukavi, povezani prekrasnim osmjehom... Ili: “Budalo jedna!” izrečeno kao izljev najveće ljubavi... Ili budnica: “Al to nije razlog da ne nazdravimo!” iza koje bi uvijek uslijedila salva smijeha... Tu je i “šok šou uživo” koji me, ali svaki put, nasmije i podsjeti na prvi put kad sam ga čula... Urlik "Sestro!" za koji ne znam jel mi je bolje bježat i sakrit se ili se postavit u položaj za maženje... Riječ "bona" za koju nisam znala dok je od nje nisam čula... Uzvik: “ Taj rad!” pun poticaja i odobravanja... Jedno "darling" koje susrećem najviše preko zaslona mobitela i koje me poziva na kofi... Ili jedan “zvonki smijeh” od jedne cimerice koji me dočeka gotovo uvijek kad svratim i koji mi se svaki put obraduje... I na kraju, jedno: “ Ketrin Zeta” koje me smekša i rascmolji ko pekmez i koje kad to izgovori poželim spremit u bočicu i nosit svugdje sa sobom... zauvijek... ------------------------ Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna i jao vama čitači moji ako se niste prepoznali! Pa za koga ja ovo pišem?! ------------------------

- 00:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.04.2006., petak

Samo me pusti na miru...

Upravo je odzvonilo podne... Svi smo doma: tata, mama, mlađi buraz i ja. I svi smo nadrkani za poludit. Dan je počeo tatinim zahtjevom da želi imat vlastiti kruh koji će držat u kutiji od cipela i koji će samo on jest. Razlog: želi da uvijek ima kruha i da ne mora jest kruh iz frizera. Mama je probala diplomatski pristup (ko da ne živi s njim već 36 godina?!), ali uzalud... Što se nje tiče, taj kruh u kutiji od cipela samo je nastavio niz kravala započet još rano jutros... No, mučenica kakva je, šutke je nastavila obavljat svoje poslove u kuhinji. Jedino što je odavalo da su stvari na rubu raspada bilo je glasno lupanje vratima po kući, vratima kuhinjskih elemenata i loncima. I tako je raspad nastupio maloprije... kad se začuo uzvik očaja i špljus! Razlila je pola ručka po radnoj plohi... Ni tata ni ja nismo se ponudili za pomoć jer smo znali da nema vajde. Mlađi buraz cijelo jutro ne izlazi iz sobe osim na wc i jest. Kad izađe, oko očiju i čela plove mu crni olujni oblaci. Bolje ne dirat... A ja? Nisam ni ja puno bolja. I meni danas sve ide na živce, kako oni tako i sama sebi. Sad ću se pokupit van da se ne moram s njima družit i sudjelovat u sveopćoj nadrkanosti. A vani je tako lijep dan okupan suncem...

- 12:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.04.2006., utorak

Njegovo Veličanstvo...

Skužila sam da sam u zadnje vrijeme nestalna ko... ko... ko... kajjaznam... Nestalna sam i točka. Kako napišem koji post, sva uvjerena da su spoznate misli ono pravo i konačno, nešto za što se mogu uhvatit i po tome ravnat, odmah idući dan se predomislim. Zato je ovaj post posvećen nečemu što je već dugo godina stalno i nepromjenjivo. Ljubav koja traje i traje... Istina, još uvijek na platonskoj osnovi, no kad se bogato udam za besramno bogatog bogataša, naša ljubav postat će veoma konkretna i opipljiva. Tu mislim na ljubav prema Njegovom Veličanstvu... za bogataša nisam sigurna... Neću puno pisat o nama jer riječi su preslabe i nedovoljne. Samo ću okačit sliku, jer jedna slika vrijedi ko tisuću riječi... Dakle, Njegovo Veličanstvo: BMW X5

- 10:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.04.2006., nedjelja

Sasušene smrdekane i nutarnja ljepota

Cijeli dan nitko nije prao suđe, samo smo naslagivali... Sad je već prošla ponoć i ostali smo samo ono i ja. Upalila sam radio znajući da ću uhvatit omiljeni “Radio emotions” na Zagrebačkom Radiju i krenula u osvajanje hrpetine sasušene smrdekane. Misli su mi opet navrle kao bujica. Smetenost i zbunjenost, nesigurnost lagano su se slegnule da bi se pojavili oni pravi, dublji, manje površni osjećaji. Nekoliko današnjih trenutaka nametnulo se kao putokaz prema tim istinskijim osjećajima. Pričala sam danas s prijom skoro sat vremena... Analiziraj ovo, u pravom smislu riječi. Isti problem sagledan iz raznih perspektiva. Zatim, večeras me digla na aprililili foru ko zadnjeg kretena. Upikla je u pravo mjesto, tamo gdje najviše češe. Skidam joj kapu. Ponekad me malo strah koliko me dobro pozna. No, i to dizanje na foru mi je ukazalo na neke stvari. Mislim da stvari polako sjedaju na pravo mjesto. I dobro da je tako. Rađa je jednom nekome rekao/napisao nešto u stilu da je prava stvar kad nekome možeš reći “Nisi mi drag jer si mi lijep, nego si mi lijep jer si mi drag.” A ja kažem: Amen!

- 01:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #