
Upravo je odzvonilo podne...
Svi smo doma: tata, mama, mlađi buraz i ja.
I svi smo nadrkani za poludit.
Dan je počeo tatinim zahtjevom da želi imat vlastiti kruh koji će držat u kutiji od cipela i koji će samo on jest. Razlog: želi da uvijek ima kruha i da ne mora jest kruh iz frizera. Mama je probala diplomatski pristup (ko da ne živi s njim već 36 godina?!), ali uzalud...
Što se nje tiče, taj kruh u kutiji od cipela samo je nastavio niz kravala započet još rano jutros... No, mučenica kakva je, šutke je nastavila obavljat svoje poslove u kuhinji. Jedino što je odavalo da su stvari na rubu raspada bilo je glasno lupanje vratima po kući, vratima kuhinjskih elemenata i loncima.
I tako je raspad nastupio maloprije... kad se začuo uzvik očaja i špljus! Razlila je pola ručka po radnoj plohi... Ni tata ni ja nismo se ponudili za pomoć jer smo znali da nema vajde.
Mlađi buraz cijelo jutro ne izlazi iz sobe osim na wc i jest. Kad izađe, oko očiju i čela plove mu crni olujni oblaci. Bolje ne dirat...
A ja? Nisam ni ja puno bolja. I meni danas sve ide na živce, kako oni tako i sama sebi. Sad ću se pokupit van da se ne moram s njima družit i sudjelovat u sveopćoj nadrkanosti.
A vani je tako lijep dan okupan suncem...
|