subota, 30.06.2018.
A TAMAN POMISLIH DA SAM BESMRTAN
|
Vrijeme je riječ koja osjećaje za nas nema a toliko osjećaja pobuđuje. Hej, i koliko li vremena imamo? Dugo je promatram. Oči su joj rastanjena praznina zraka i pod koricom leda ušutkano jezero. Pogledom vodu smrzne a gleda u moje zamagljene oči da me samo sol spasava i namaz skorenih izraza lica. Pära njenog daha se inji u zraku pahuljama mi po obrazima pada Njen osmijeh je kristalna maska pruža mi kruto vrhom usana poljubac od vulkanskog stakla a taj se krto polomi i od dodira u falangu kremenih noževa i usne mi raskrvari žive krhotine spadaju s njih u grotlo mojeg nemira. Vrijeme je riječ ona milosti nema a toliko samilosti izaziva Ponadam se da mi je pri ruci Ali ne umijem upravljati njime: sjećanja i želje nisu dobri instrumenti uvijek me odvedu na iste točke koje ne uspijevam iznova stvoriti kako bih izmijenio što se desiti mora: gledam je sa sažaljenjem dok mi posljednji udarac zadaje krvavih ruku, grimiznih noktiju skida sa sebe crno rublje obasjat će tijelom performans ljubavi. Vrijeme je riječ koja očiju nema a toliko slika generira. U crnoj haljini bijelih nogu njiše barku kukova i odnosi mrežu vrhunaca da je izruči u smrznuto jezero. Vrijeme je za poljubac od šećerne vune sladak i topao i šaren. Makar jedan. Pa nek nestane pri dodiru usana nemilosrdno kao da nikada nije postojao. . |
