Vrijeme je riječ
koja osjećaje za nas nema
a toliko osjećaja pobuđuje.
Hej, i koliko li vremena imamo?
Dugo je promatram.
Oči su joj rastanjena praznina zraka
i pod koricom leda ušutkano jezero.
Pogledom vodu smrzne
a gleda u moje zamagljene oči
da me samo sol spasava
i namaz skorenih izraza lica.
Pära njenog daha se inji u zraku
pahuljama mi po obrazima pada
Njen osmijeh je kristalna maska
pruža mi kruto vrhom usana
poljubac od vulkanskog stakla
a taj se krto polomi i od dodira
u falangu kremenih noževa
i usne mi raskrvari žive
krhotine spadaju s njih
u grotlo mojeg nemira.
Vrijeme je riječ
ona milosti nema
a toliko samilosti izaziva
Ponadam se da mi je pri ruci
Ali ne umijem upravljati njime:
sjećanja i želje nisu dobri instrumenti
uvijek me odvedu na iste točke
koje ne uspijevam iznova stvoriti
kako bih izmijenio što se desiti mora:
gledam je sa sažaljenjem
dok mi posljednji udarac zadaje
krvavih ruku, grimiznih noktiju
skida sa sebe crno rublje
obasjat će tijelom performans ljubavi.
Vrijeme je riječ
koja očiju nema
a toliko slika generira.
U crnoj haljini bijelih nogu
njiše barku kukova
i odnosi mrežu vrhunaca
da je izruči u smrznuto jezero.
Vrijeme je
za poljubac od šećerne vune
sladak i topao i šaren.
Makar jedan.
Pa nek nestane pri dodiru usana
nemilosrdno
kao da nikada nije postojao.
.
Post je objavljen 30.06.2018. u 13:26 sati.