Nedostajanje je postalo
hod u bezvazdušnom prostoru paperje pepela za jastuk na kome nam izgorele misli počivaju Da robotkinje imaju dušu da li bi to bila meka kap žive koja im amalgamima unutrašnje žice oblaže ili treperava struna harpe oštra i lepa kao beskrajna smrt pada u Marijanske ambise Da je njena duša pozitronska simfonija u B-molu govorila bi mi binarnim jezikom da me voli ili ne voli ili ne i odvela bi me ili ne na letovanje u Silicijumsku dolinu na obalu reke Kibernetisanih struja gde integralna radijacija pesak pretvara u kvarcne bazene glatke poput njenog pogleda tvrde poput njene volje prozirne kao njene namere. Tamo bi se kao androidi voleli naši bi nam zagrljaji oduzimali dah i lomili bismo od strasti naša plastična rebra i silikonske tetive a lubrikantnim poljupcima jedno drugome otkrivali najdublje sintetičke tajne. I nikad se ne bi umorili u vodjenju ljubavi sve do smrti beskrajne kao pad u Marijanski rov Da li me zato oblači u žičanu košulju i pušta oblak izmaglice na mene mogu li automati spontano lagati o sigurnosti kao ja ili programirano kao ona pakujući moje misli u reklamne slogane koje proizvodna traka po meni rasipa. Želim da u našim mišićima ne teče mlečna kiselina već ionska oluja da postanemo mašine koje sanjaju o kontroli nad metalnim rukama i kompjuterskim terminalima. Pritiskam praznu konzervu na uho da čujem šum mora. Beskrajno polako tonem u Marijanski rov i plavo postaje crno slane oči mi cure u tminu pritisak me rasipa u čestice fosfora koji nije video svetlo i ne uspeva da zasvetluca sam od sebe. . |