VladKrvoglad

ponedjeljak, 08.01.2018.

LETOVANJE

Nedostajanje je postalo
hod u bezvazdušnom prostoru
paperje pepela za jastuk
na kome nam izgorele misli
počivaju

Da robotkinje imaju dušu
da li bi to bila meka kap žive
koja im amalgamima unutrašnje žice
oblaže
ili treperava struna harpe
oštra i lepa kao beskrajna smrt
pada u Marijanske ambise
Da je njena duša
pozitronska simfonija u B-molu
govorila bi mi binarnim jezikom
da me voli ili ne
voli ili ne
i odvela bi me
ili ne
na letovanje u Silicijumsku dolinu
na obalu reke Kibernetisanih struja
gde integralna radijacija
pesak pretvara u kvarcne bazene
glatke poput njenog pogleda
tvrde poput njene volje
prozirne kao njene namere.
Tamo bi se kao androidi voleli
naši bi nam zagrljaji oduzimali dah
i lomili bismo od strasti
naša plastična rebra
i silikonske tetive
a lubrikantnim poljupcima
jedno drugome otkrivali
najdublje sintetičke tajne.
I nikad se ne bi umorili
u vodjenju ljubavi
sve do smrti
beskrajne kao pad
u Marijanski rov

Da li me zato oblači u žičanu košulju
i pušta oblak izmaglice na mene
mogu li automati spontano lagati o sigurnosti
kao ja
ili programirano
kao ona
pakujući moje misli u reklamne slogane
koje proizvodna traka po meni rasipa.
Želim
da u našim mišićima ne teče mlečna kiselina
već ionska oluja
da postanemo mašine koje sanjaju
o kontroli nad metalnim rukama
i kompjuterskim terminalima.

Pritiskam praznu konzervu na uho
da čujem šum mora.
Beskrajno polako
tonem u Marijanski rov
i plavo postaje crno
slane oči mi cure u tminu
pritisak me rasipa
u čestice fosfora
koji nije video svetlo
i ne uspeva da zasvetluca
sam
od sebe.



.
- 22:19 - Komentari (56) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.