VladKrvoglad

U limanu crnoga pijeska
već vatrom napukloga otoka Krakatoa
dnom sam drakara dodirnuo vode dno
samurovinu za Nausikaju žurno noseći
arealom modrila brižno joj ploveći
dok akove morske nisam izlizao

Ta rasparana tapiserija talasa toplih
i goblen oblaka mokrih i oblih
na vez me ovaj natjeruju hitro
da šumne vale zaljevske vezem
čudeći i školjke šuplje u njihovu snu
hladom brodske sjene na morskomu dnu
kao da siguran bit ću u ovoj luci dimnoj

A kad oluja hučna prestane i osvane
ložište će otoka drakar do vodišta sagorjeti
i samurovinu sasvim izgorjeti
ali koliko slojeva prozirne plave
pokriti mi mora tijelo željno tebe
da svjetlost ne osmotri kako ti hitam
i ispod vala dalekoga
sa žala nestaloga
otoka potonuloga
Krakatoa




(26 X 2013, treća verzija)


Jedna stara pesma, zaustavljena izmedju nade i razocaranja. Vulkan Krakatau i nanari (ogrci)...