U ovome su gradu kućna dvorišta
ladice domova za betonske kocke i grmove a ljudi svečana odela nose i po kući. U mome vrtu rastu štrkljasti četinari i visoki lišćari a na meni je očeva radna košulja topla i meka kakav je i on bio. Pred mene je stala u haljini lakšoj od dodira trave i sa pogledom kojim mi želi saopštiti kako je nekada zaista mislila da će uspeti u mome prisustvu otkriti odjeke koraka nekih davnih bogova. Možda sam i ja nekada hteo u njenom postojanju kraj sebe sačuvati eho topline vlastitog daha? Sada se smeši brižno obrazima lepotice fotošopa a ja gledam njene sasvim, sasvim bele noge dok ulazimo skupa u kuću. Ponudio sam joj tada porodični nakit jedini koji sam ikada stekao: godove mlade šume sa jednog podalekog brega Povlenskog. Na zidu kositrene vlasi moje majke promrzli pogled uokviruju ali to je suvišan ukras za naš zanemeli film. A ja bih još po njoj padao kao čvrst mlaz vode u fontanu kao odron po putu kao ovaj pogled za njom dok se ritmično udaljava. Svuda oko mene linije i tačke se bez daha počinju preplitati u koordinatni sistem svakodnevnih funcija (20. 11 2011) |