Vjetrovito

Kada ste vidjeli ovu fotografiju gore, vjerojatno ste pomislili kako sam danas opet tmurno raspoložen, ili pak sablasno miran, kako me ponekad zna uhvatiti.

Ali nisam.

Štoviše, osjećam se ispunjeno i dobro, baš kao da sam upravo bio u lunaparku i sagledao sve iz nevjerojatne visine vrtećeg kotača. Ne znam tomu pravi razlog, ali mislim kako bi moglo biti nešto od sljedećeg:

1. pročitao sam jednu knjigu u dva dana tijekom školske godine;
2. probao toliko finih čokoladnih stvari u posljednjih tjedan dana;
3. niti jednom do sada nisam zaboravio na "Pola ure kulture", novu sezonu;
4. radni dio tjedna mi uvijek prebrzo prođe, a onda slijedi savršeno ispunjen vikend;
5. sutra idem u kazalište gledati naslov koji sam upravo pročitao;
6. sutra idem i u muzej, i tako ću propustiti predsat, što će mi biti opravdano;
7. ova školska godina počela je ležernije i još uvijek nemam osjećaj nekog velikog pritiska;
8. na NBC-u je krenula nova, druga sezona "Heroesa";
9. otkrio sam da smo darksoul i ja bili na istoj predstavi ("Majstor i Margarita" u Gavelli), u isto vrijeme i na isti dan, sjedili par koraka jedno od drugoga, ali tada nismo znali jedno za drugo, što dokazuje kako je Zagreb zaista malen grad;
10. DsK mi od ove školske godine postaje susjeda!

Nije li to mnogo razloga za sreću?

;-) Boris

________
Fotografija (detalj): All Around, Cyril Berthault-Jacquier

Mislio sam pisati danas o mnogim temama, ali izgleda kako mi je, nakon svega, samo jedna ostala na pameti i nikako je se ne mogu otarasiti.

Kakav vikend možete očekivati nakon presavršenog petka? Pred vama su dva dana, i skupina ovoga, što samo priziva i budi sjećanja na događaje od prije samo nekoliko desetaka sati. Predobre su kuglice, prepune okusa marelice (koje inače ne volim, ali ovdje pristaju kao drvetu plod) i kakao koji ih obljepljuje svojom inače neugodno gorkom stranom, ovdje pristaje nasuprot slatkosti, upravo onakvoj kakva je spomenuta u pjesmi Framboiseine majke na početku Pet četvrtina naranče.

darksoul, hvala ti još jednom na tako skladnom miješanju književnosti i hrane te odlične večeri!

;-) Boris

________
Fotografija: Read, Iamtheblacksheep

Jeste li se ikada zapitali što je u kiši što ju čini lijepom? To zasigurno nije hladnoća koju donosi, osjećaj promoćenosti, ili pak hladne kapljice koje vam šibaju lice. No, ljudi se zapravo ne vesele kiši - oni se vesele onomu što iza nje dolazi. Zato je kiša lijepa.

Drvo neke neprilične savjesti koje sam posadio početkom godine naraslo je do svoje granice, i sad je počelo trunuti. Nije mi žao. Naprotiv, laknulo mi je, jer mi se sviđa i ovakvo. Za njega više ne trebam brinuti. Je li to vrsta razmišljanja koju čovjek traži? Ljudi, drveća, oblaci, sve prolazi, jedino mi ostajemo. Naš vlastiti um koji progoni svaki neizdržljivi komadić tereta nad nama. Trulo drvo je inače crno, no ovo moje nije. U svojoj srži još uvijek je živo, a trulo se čini samo zato što je njegovu koru okolina takvom napravila, crnom i beživotnom.

Sadite drva svaki dan... No ne budite tužni što trunu.
Jer pokušaj je ono što će ih zauvijek održati živima, ispod površine.

;-) Boris

________
Fotografija: "Fields of Nephilim", Lars Raun

Ovaj post ide već iz trećeg pokušaja - ne znam što je blog.hr-u da stalno nešto zmrda. Ili je moj internet taj koji je zmrdan? Ne znam. Uglavnom, ovo je posljednji, peti nastavak opisa putovanja na maturalcu. Prije negoli smo došli u Madrid, stali smo u malo mjesto zvano Montserrat, koje se nalazi sjeverozapadno od Barcelone.

Ako prije niste čuli za njega, to je zapravo svetište - točnije, samostan sa crkvom. Poznato je u svijetu, pogotovo hodočasnicima koji kroz cijelu godinu održavaju ogroman vjerski turizam. Crna Madona koja je čudom preživjela požar čuva se u crkvi, dok zanimljiva zvonjava zna zaoriti čitavom udolinom. Da, udolinom, jer podno tog vrhunca istoimene planine, nalazi se mjesto. Također, čuo sam kako se može uživati i u jedinstvenim zvucima benediktinskog crkvenog zbora iz samostana.

Ako ste planinar, niti vi nećete biti razočarani - postoje organizirani obilasci planina. Predivni vidici, i najsvestranici oblici kamenih struktura pri vrhovima kakve nećete naći u cijeloj Kataloniji. Također, do mjesta, što me začudilo, može se doći (osim autocestom) i vlakom. Kod samostana smo vidjeli slastičarnicu koja je uvijek imala u ponudi dva pomiješana okusa, na primjer "čokolada i lješnjak", a nikada na primjer samo "čokoladu"... No, dobro, nakon obilaska svih zanimljivosti, vratili smo se u autobus i krenuli prema Madridu.

Negdje pri kraju našeg boravka u Madridu, krenuli smo prema Toledu, malenom srednjovjekovnom gradiću, koji je zapravo upravno središte pokrajine Castilla La Mancha (ako se možda sjećate, Don Quijote potječe upravo iz ove pokrajine). Kako je jedno vrijeme bio i pod rimskom vlašću, zatim prijestolnica Vizigota, pa tri stotine godina pod vlašću Arapa, a onda čak i glavni grad Kastilje i Španjolske, mnoge vrste kultura ovdje se isprepliću, što je jasno vidljivo na svakom koraku. Također, ovaj grad je poznat kao središte proučavanja magije, a i sâm papa Silvestar II. je dolazio u taj grad proučavati isto.

Veoma uskih uličica, koje nalikuju jedna na drugu - putokaz vam kroz grad može biti ili stara tvrđava Alcazar ili velika crkva u središtu (čak mislim da je to i katedrala, nisam siguran). Iz glavnog gradskog trga, nedaleko od Alcazara, ulice se račvaju u svim smjerovima. Grad presjeca rijeka Tajo.

Usto, ovdje se mogu kupiti razne znamenitosti. Nikada ih zapravo nisam vidio toliko na istom mjestu; bodeži, setovi srednjovjekovnog šaha (pazite ovo: kule su donkihotovske vjetrenjače, a konjanici on sâm!), katane, i još mnogo lijepih ali skupih stvari. Na pitanje gdje će ih oni koji su kupili te mačeve staviti doma, oni su rekli da će ih objesiti iznad kreveta. No krasno... :-o

Vraćajući se u Zagreb zrakoplovom nešto kasnije, kroz mrak (bio sam do prozora) vidio sam svjetlost koja je ocrtavala prvo Madrid, zatim španjolske gradove, oblake pod mjesečinom, talijansku obalu, hrvatsku obalu,... a nedugo zatim i napokon svoj krevet u Zagrebu.

Veselo!
;-) Boris

________
Fotografije: Opet, ili Lugh ili ja. No uglavnom ja. ;-)

Prije negoli napišem posljednji, peti nastavak maturalca, primoran sam objaviti kako tražim udžbenike za četvrti razred gimnazije, pa ako mi netko želi prodati koji svoj, trebaju mi:

Čitanka 4, skupina autora
Školska knjiga

Organska kemija, Milan Sikirica i Branka Korpar-Čolig
Školska knjiga

Geografija Hrvatske, Danijel Jukopila, Vesna Kralj i Branka Obradović Martinec
Školska knjiga

Povijest 4, Hrvoje Matković i Franko Mirošević
Školska knjiga

Povijest filozofije, Boris Kalin
Školska knjiga

Filozofijska čitanka, Ante Vlastelica

Politika i gospodarstvo, Đuro Benić
Školska knjiga

Ako netko ima, i voljan je prodati, neka mi se javi! Bilo u komentare, bilo u e-mail.

Hvala!
;-) Boris

Nakon dugog, ali meni nimalo dosadnog puta (jer sam na jednoj stanici uspio kupiti puno Oreo keksa), stigli smo u Madrid. Bilo je vjetrovito, točno onako kako ja volim, a lagane zvukove basa Lloreta, zamijenili su zvukovi ovog užurbanog velegrada. Ogromni neboderi i vrhunska suvremena arhitektura vide se već izdaleka, iako kao i svaki grad, ima mnogo zgrada sabijenih jedna na drugu u nekom nelogičnom odnosu. Užasno umorni, došli smo na večeru u Hotel Claridge u kojem smo odsjeli, ali kad vam je pokvaren želudac od previše sangrije večer prije, nije baš preporučljivo išta jesti, a kamoli pršut koji su nam servirali. Hotel je sam po sebi odličan. Nije skup, a ima predobar pogled (gore), ako ste naravno te sreće da budete na jedanaestom katu. I ta visina ne sprječava zvukove ulice da dopiru u sobu jednako kao i na petom katu.

Nedaleko od hotela, nalazi se ovaj ogromni, ali ukopani željeznički kolodvor (gore) koji, kako smo saznali, više nema tu funkciju. Već kad se nalazite pokraj Avenije Grada Barcelone, vrijedi pogledati i Ministarstvo agrikulture, koje ima predobre kipove na pročelju. Veoma me zapanjilo koliko je Madrid drugačiji od Barcelone; više se ne mogu vidjeti toliko pročelja prepuna pločica, ali su zato bogato urešena kipovima i ostalim reljefnim zanimljivim stvarčicama.

Najvažniji madridski trg je Plaza Mayor (nadam se da sam dobro napisao). Uvijek je prepun ljudi, a zanimljiv je po tomu što je zgradama okružen sa sve četiri strane, dok se na ulice izlazi kroz prolaze u prizemlju. Jedna je posebno ukrašena po pročelju (čak mislim da ta ima i pločice) i to je jedna od važnijih, samo ne bih se usuđivao pogađati o čemu je bila riječ i kakav je to kip koji nalikuje na Jelačićev usred trga (ajme, sram me). Znam da se u blizini nalazila neka istočnjačka trgovina sa sumnjivim proizvodima, a još sumnjivijeg mirisa. U svakom slučaju, odavdje je najbolje započeti razgledavanje. Čak se u blizini nalazi i prvotna madridska katedrala.

A ovo gore je nova katedrala Madrida. Veoma je raskošna, a nalazi se točno nasuprot Kraljevske palače koja je građena (ili barem obojana) u istom stilu. Nedaleko od toga nalazi se i Cervantesov trg na kojem se nalazi kip Don Quijotea sa Sanchom Panzom, i čak Dulcinejom, dok Cervantes sve to nadgleda. Samo šteta, ljudi su se toliko verali po tom kipu da ga nisam uspio niti pošteno fotografirati. Zamislite, jašete konja Don Quijotea, a dolazite iz Azije, weee... - nije mi jasno čemu to.

I onda prolazite kroz grad i gledate te masovne ogromne zgrade i mislite si koliko je ovaj grad veći od Zagreba i kako biste se možda mogli bez problema snaći i živjeti ondje. Fora je to što niti jedna zlatna površina ili ona pozlaćena, pa niti ona bakrena nemaju patine na sebi - oni toliko brinu za to da vas jednostavno zabljesne na ulicu sunčeva svjetlost o to (fotografija dolje). Vrijeme nije bilo niti pretoplo toga dana, niti je bilo hladno - taman za šetnju po gradu.

Starbucks je, naravno, posve nova priča i mislim kako ću morati njemu posvetiti jedan cijeli post, jer tako su dobri da bih stvarno morao. Glavno je da smo Lugh i ja, dok smo išli gradom, odjednom bili počašćeni novim frapeom od manga. To je bilo poslije posjeta muzeju.

Museo del Prado je jedan od najpoznatijih muzeja u Madridu, a u njemu možete vidjeti mnoga djela El Grecoa, Tiziana, Goye, a kada smo mi bili i Patinir je privremeno bio u muzeju. Najpoznatije slike su najvjerojatnije "Maja gola" i "Maja obučena", zapravo ista slika, samo pretpostavljate razliku. To je neki plemić koristio za večere s liberalima, odnosno s konzervativcima, ovisno o tomu tko je bio na vlasti. Napokon, meni osobno najviše se svidjela Tizianova "Isabella Portugalska", čak toliko da sam odlučio kupiti slajd i onda jednom (već si ja planiram) kad budem imao svoju viktorijansku kućicu, razvit ću ju u izvornoj veličini i staviti u dnevni boravak. Ako ju vidite, obratite pozornost na prste. Prilično dobro napravljeno!

Najgore iskustvo je bilo na Koridi. Veća je od one u Barceloni, ali ako ste mislili da se oni malo poigraju bikovima i onda ih vrate, grdno se varate. Oni i dan-danas tako kolju te životinje pred svima i muče ih bodljama koje im završe u leđima, da bi na kraju par konja odvukao tog onesviještenog bika po pjesku dok krv prska svuda uokolo. Čovjek bi pomislio da se loše nevike ostavljaju u prošlosti, ali Španjolci drže do tradicije, očito. :-o

Noću, Madrid je osvjetljen gotovo neprimjetno po ulicama, dok su zgrade veličanstveno obasjane raznobojnim reflektorima i ponekad se čini kao da je dan samo za određenu građevinu. Kao što vidite, oni kao i u Barceloni, posjeduju ovako jedan uzvišeni kip Kristofora Kolumba koji svojim dugim kažiprstom pokazuje u smjeru Amerike. U blizini je Hard Rock Café Madrid, do kojeg su me odvukli unatoč silnoj pospanosti prvu večer. Naravno, rezultat je bio taj da u tri ujutro bauljamo mračnim ulicama Madrida i gledamo u žohare (!) koji plaze po pukotinama u podu ulica.

Od svega mi je najbolja reklama, jednostavno sam ju morao staviti ovdje. Madrid je dobar za još nešto - trošenje novaca, pa ako zadnji dan maturalca kojim slučajem shvatite kako imate hrpu koju namjeravate potrošiti, preporučujem Zaru, koja je za kojih 100 do 200 kuna jeftinija od one nedavno otvorene u Zagrebu, kako sam uspio vidjeti. Ako kupujete vodu, najbolje je kupiti najjeftiniju i to u nekom od velikih trgovačkih centara, jer tamo košta četvrtinu eura, dok u trgovinama košta i do dva. Dakle, velika razlika.

Prije negoli smo stigli u Madrid, bili smo u Montserratu, a kasnije smo otišli i u Toledo, ali to očekujte u sljedećem, zadnjem postu u ovoj seriji.

Dakle,
Nastavlja se...
Sljedeći put: Montserrat i Toledo

Veselo!
;-) Boris

________
Fotografije: Ponovno kao i prošla tri posta.

Kada smo prešli granicu za Španjolsku, ponadao sam se onim donkihotovskim vjetrenjačama, debelim bijelim s crnim krilima, ali umjesto njih dočekale su me kroz Kataloniju najobičnije uske, one elektranaste i mnogo dalekovoda koji prikupljenu energiju odvode od njih. Ubrzo smo bili u jednom od glavnih turističkih naselja na obali Sredozemnog mora, nazvanog prigodno Lloret de Mar. Odsjeli smo u hotelu Alexis. Slušajte (čitajte) ovo:

Postoji trenutak kada znate da ste u sredozemnom dijelu Provanse, a to je kad ugledate ovako poetičan prizor (gore). Nakon Kneževine Monako, zaputili smo se Azurnom obalom sve do Nice, gdje smo trebali prenoćiti. Dali su nam slobodno nekoliko sati kako smo stigli u hotel, pa smo odlučili potražiti u tom malenom gradiću nešto za jesti. U trgovini sam kupio pravu crnu chocolat française, a jedna žena mi je rekla: "Merci!" i nasmijala se, samo zato što sam joj se izmaknuo s puta. Ljudi su veoma ljubazni.

Krenete li u potragu za pizzom, shvatit ćete kako ste pogriješili pri odabiru vrste hrane koju morate pojesti jer za oko deset eura, dobit ćete nešto veoma zasitno, i nimalo ukusno kao u Hrvatskoj. Zato se bolje okrenuti plodovima mora koje tamo restorani naveliko nude za kojih dvanaest do petnaest eura - nije malo, ali kako se čini po turistima koji su nahrupili u malene restorančiće u luci, isplati se. Prolazite li pokraj jednog od njih, najvjerojatnije ćete osjetiti miris dagnji, riba i hobotnica koje mame izložene ispred restorana.

Hotel je bio malo čudan, pogotovo kupaonica koja nije imala ograđeni dio za tuš-kabinu, već se sve sljevalo u jednu rupu u podu, što smo otkrili nakon što smo prebrodili strah da će se sve izliti po sobi. Imaju veoma visok standard - Hotel Comfort će tako, sa svojih samo tri zvjezdice, nuditi čak i LCD televizor i veoma dobar klima uređaj. Ali zato, ako se radi kakva buka, bez problema će vam naplatiti 20 eura, unatoč tomu što se nitko od gostiju nije niti žalio, i to ne samo nakon deset navečer.

Po svojoj arhitekturi, Nica nije previše različita od Monte Carla. Ima staroga, ima novoga, uglavnom jedna skladna mješavina. Slika gore prikazuje Palaču pravde, a iznad prošlog odlomka možete vidjeti fontane s glavnog trga. Kasnije smo se zaputili prema plaži (fotografija ispod). Ono što me zapanjilo jest to kako su plaže prepune ležaljki poredanih jedna do druge, te da rijetko gdje ima slobodnog mjesta za ručnik - dakle, primorani ste platiti.

Naravno, ne možete očekivati da smo previše spavali u Nici tijekom noći. Tihi tulum nikomu nije naškodio. :-P A u hotelu su bili još neki iz Biograda pa je njihova glasnoća preusmjerila francuske hotelske inkvizitore prema njima. Ujutro - buđenje i put prema Cannesu prije negoli sam uopće uspio oči otvoriti.

Poznat po svojim filmskim događanjima, festivalu koji traje veoma kratko, Cannes je tijekom ostatka godine veoma miran. Glavni cilj nam je, naravno, kao razredu bio da odemo do slavne dvorane s crvenim tepihom, svi se posložimo i fotografiramo. A onda smo mogli natrag prema autobusu spavati.

Ili se barem samo činilo da smo mogli nastaviti kunjati, jer za kojih par sati stigli smo upravo u Grasse. Sjećate li se onog gradića iz filma "Parfem"? E, upravo taj! Francuskinja koja nas je vodila nam je na alloalloastom francuskom objasnila kako se u Grasseu proizvodi preko pola svjetskih parfema.

Jednom kada uđete unutra, i osjetite miris lavande i jasmina u skladnom omjeru koji se rasplutao među vama, ne želite izaći. I ako mislite kako ste osjetili miris pravog, svježeg parfema, trebate doći i uvjeriti se u suprotno. Ova žena na slici gore slaže omjer od otprilike dvadesetak mirisa u jedan jedinstveni. Recept za to je potekao od Nosova (kako ih nazivaju), posebno uvježbanih ljudi koji mogu raspoznati oko pet stotina različitih mirisa, dok se osjet mirisa kod normalnog čovjeka zablokira nakon dvadeset, ali i manje. Kako sam shvatio, postoje dva načina proizvodnje parfema - jedan je destilacijom u ovim velikim bakrenim kazanima, a drugi je omatanjem u životinjsku mast, s kasnijim čišćenjem iste alkoholom. Djevojke su bile presretne kad su shvatile kako mogu kupiti prave francuske parfeme za kojih deset do dvadeset eura.

Na ovim putokazima su već otprije bile plave točkice, a naša je ova narančasta, pa ako se ikada nađete u blizini, barem znate od koga je. Te točkice dobije grupa koja posjećuje Galimard, gore opisanu tvornicu parfema. Pred nama je bilo kojih deset sati vožnje do Španjolske. Putem smo stali negdje gdje sam probao pravu francusku majonezu, koja čak i nije toliko masna (sad znam zašto su Francuskinje tako mršave), ali je zato prepuna okusa. Slušajući Tiersena na mp3 playeru da ne zaspem i gledajući u zadnje prizore Provanse na ovom putu, u mislima mi je bilo samo jedno: Espańa, dolazim!

;-) Boris

Nastavlja se...
Treći dio: Lloret de Mar i Barcelona (Španjolska)

________
Fotografije: Ili lugh ili ja, opet. A kasnije i na dA rottentree.