Vjetrovito

Evo, nakon proputovanog maturalca, došlo je vrijeme da nešto napišem. Bit će u mnogo dijelova, jer svaki grad za sobom nosi svoje zanimljivosti, zgrada odlične arhitekture, fotografija i priča. Krenuli smo navečer u jedanaest sati iz Zagreba, da bismo već sutradan oko podneva bili u - Kneževini Monako!

Kneževina je sama po sebi veoma malena, ali zato ima raznoliku arhitekturu. Od Oceanografskog muzeja u starinskom stilu devetnaestog stoljeća do suvremenih i visokih nebodera. Zanimljivo je to da od sve siline monegaških nebodera i visokih zgrada, postoji još površina prekrivenih drvećem. Tako da uz obalu ima predobrih šetališta. Također, mnoge crkve, od kojih smo bili u ovoj na fotografiji gore-

Ispred Prinčeve palače, postoji čuvar koji izvodi jedan od onih hodanja plešući. A onda stane na neku vrstu postolja i mirno gleda pred sobom. Ispred te palače bio je na jednom zidiću predobar pogled na luku, a nedaleko od njega ova skulptura dolje.

Kada se u ovaj grad dođe, ne gledaju se zgrade inače (to valjda samo ja činim) - ljudi su usredotočeni na automobile, koji su vrhunski i parkirani jedan do drugoga. Očito je da u ovaj grad ljudi dolaze samo kako bi pokazali svoju raskoš i svoje bogatstvo. Čak sam u jednom trenutku vidio psa koji osim toga što je ošišan, ima manikirane nokte. Prebolesno.

Najpoznatiji dio, Monte Carlo, prepun je kockarnica. Jedna do druge se nižu cijelom obalom. Zidovi unutra su obloženi zelenkastim mramorom, a krovovi zlatom, koje pak nema niti trunke patine po sebi. Po ulicama stalno idu smetlari i skupljaju za razmaženim pukom otpatke. A ja se mogu kladiti da ti smetlari imaju bolje plaće od hrvatskih, i to dobrano bolje.

Bio je tu i onaj tunel iz utrkivanja formulama, stanoviti zavoj na kojem se svi polome, raskošni hoteli u koje se ne smije niti preko prozora pogledati,... Dobro za vidjeti, skupo za ostati. Naravno da smo bili samo par sati, jer sljedeća stanica bila je Nica u Francuskoj.

;-) Boris

Nastavlja se...
Sljedeći dio: Po jugu Francuske...

________
Fotografije: Ili ja ili Lugh. Više fotografija kasnije na dA rottentree.

Dakle, nakon Sziget Festivala, opisanog ovdje, Lugh i ja smo se dosađivali u Dunakesziju. Sve dok nam nije bio ponuđen prijevoz do grada, s obećanjem da će nas pokupiti pri povratku. Nad Budimpeštom je toga petka bila velika sparina, a još se više nadvijala na Dunav koji je svojom zelenkastom površinom odražavao nepostojeće nebo. Bili smo ostavljeni u blizini Váci ulice, jedne od najvažnijih peštanskih ulica za kupovinu (iako je sve dozlaboga skupo). Zato smo se nas dvojica odlučili prošetati do zgrade Parlamenta. Ne bi trebao biti daleko, mislili smo, jer smo ga prije nekoliko dana vidjeli iz Budima, samo smo se trebali držati obale. No, dosta smo se nahodali dok nismo stigli.

Uvijek kada dođem, volim vidjeti Parlament. Za mene je to vrhunac gotičke arhitekture u Budimpešti, i uvijek je drugačiji. Jer, kad dođete, nikada ne znate koji dio će obnavljati. Sada je bila na redu ona strana okrenuta prema Budimu, pa smo s kopna vrlo dobro mogli sve snimiti. A čak i ta prljavština koja se nakuplja meni ne smeta; štoviše, daje mu mračniji izgled. Kasnije sam saznao kako je kamen korišten u gradnji te velike zgrade dovezen u Peštu upravo s Brača. Naravno, Mađari to ne znaju.

Zatim smo se vratili tramvajima do Lančanog mosta, a da nismo niti kartu kupili. Znam, nije pohvalno, ali hej: neki dan smo im ostavili 900 forinti samo za litru i pol vode u podnožju uspinjače! :-D A k tomu, nitko nas nije uhvatio, a i da je, počeli bismo jednostavno pričati hrvatski pa bi nas ostavio. Dakako da ne znamo da se tamo prijevoz plaća. He he he... Ovi tramvaji su, inače, zanimljivi jer su jedni od rijetkih koji s obadvije strane imaju vrata za izaći van. I žute su boje. Ne razlikuju se unutra puno više od zagrebačke jedinice (one stare), iako su puno veći.

Nakon što sam Lugha jedva nagovorio da krenemo Lančanim mostom, odjednom smo se našli usred Dunava. Dakako, iznad njega, u nesnosnoj sparini koja nam nije dala disati. Još sav taj čelik od mosta usijavao je i tlo pod nama i zrak oko nas. No to nas nije spriječilo da malo fotografiramo...

Prvo što smo napravili kada smo stigli u Budim jest bilo penjanje do gornjeg dijela grada, kako bismo dospjeli do Ribarske utvrde, sa svim svojim smiješnim tornjevima i kulama. Jednom prije dok sam bio, čak sam išao i na zidine, ali ovoga puta mi se nije dalo.

Ne znam u kojem je to stilu građeno. No svejedno je predobro. Samo što je bilo malo previše ljudi, i nije se moglo proći. Mislim kako je ipak najbolje doći negdje oko studenog ili prosinca. Kada svo drveće uokolo cijelu sliku skladno uokviri svojim golim granjem. Samo da kiša ne pada... a to nije tako rijetko.

Zatim smo se odjednom našli na nekom trgu. Ne znam mu točno ime, ali ima lijep pogled na grad dolje. S njega se može uspinjačom sići dolje, ali tada još nismo bili toliko umorni da bismo se odvažili platiti skupi prijevoz, već smo odlučili prošvrljati dalje.

Ova divovska ptičurina se može vidjeti već i s Clarkovog trga podno uspinjače, odnosno na budimskom kraju Lančanog mosta. Samo mislim kako sam ovoga puta po prvi puta bio tako blizu. Nisam siguran je li to sup, ili koja druga slična ptica, no zaista je velika i imam dobar osjećaj kako nije u prirodnoj veličini. :-P

Odmah tamo negdje, u blizini, nalazi se Kraljevska palača, koja se također danas može zvati i Kraljevski muzej. To je vjerojatno najveća zgrada koja se vidi na budimskim brežuljcima. Jednom davno sam bio unutra i sjećam se kako je bila izložena ona kruna Svetog Stjepana s kosim križićem, i odore, i portreti... zapravo taj muzej zaokružuje cijelu mađarsku povijest.

Snimiti panoramu je veoma zahtjevan posao; treba se ili popeti skroz na brdo ili platiti skupu uspinjaču za to. Ali kako god bilo, vrijedi doći gore i imati savršeni pogled na stari dio Pešte koji se priljubio uz Dunav, malu hrpu mostova kojima automobili, busovi i vlakovi prelaze Dunav.

Iako smo na trenutak razmišljali kako bi bilo to spustiti se uspinjačom natrag na Clerkov trg, ipak smo odlučili ići pješice. Ova fotografija je snimljena s jednog mosta koji se nadvija nad nju na negdje pola njezinog puta. Bez brige, pronašli smo mi prečicu do dolje i za tren prešli i Lančani most ponovno, te se našli tamo odakle smo krenuli.

Naravno, postojalo je još jedno mjesto na koje smo trebali otići - peštanska katedrala Svetog Matije. Ispred nje se pruža ogroman trg, s kojeg nam kasnije nije bilo problem pronaći Váci ulicu, i vratiti se na dogovoreno mjesto za natrag. S mađarskim mobitelom u ruci, i pred zijevajućim licima nad Matias Pincer restoranom kod Erzsébetinog mosta, i mi smo se počeli osjećati pomalo umornima...

;-) Boris

________
Fotografije: Sve ravno iz mog fotoaparata. Za više fotografija, možete kliknuti ovdje.

Sziasztok!

Mađarska je iza mene, a još uvijek mi je u ušima mađarski jezik. Zagreb se gubio iza mene dok je vlak polagano odmicao sa Glavnog kolodvora i uputio se u maglu hrvatskih ravnica. Jutro je pozdravljalo uranjele putnike, a mi smo se u tišini divili obzoru koji se predstavljao kroz žitna polja i oblake spuštene do samoga tla. Vlakovi u raznim smjerovima izmicali su pored našeg prozora. Prošavši granicu, susreli smo se s novim, nepreglednim mađarskim krajolicima bez planina. Balaton je bio nešto drugačiji; donio je sa sobom mnoge ljude pocrnjele od sunca tamošnjih plaža. Blatno jezero i mnogi kupači, i tisuću glasova zbijenih u hodniku pred našim kupeom...

A onda, za kratko vrijeme, Keleti - istočni budimpeštanski kolodvor. No toga dana nismo vidjeli previše od grada, jer smo bili umorni i jurili u Dunakeszi kako bismo napokon legli u krevet. Skladno mjestašce, s neobičnim ljudima, i veoma neobične atmosfere. Sve je zaorilo od mađarskog jezika, i život je odjednom poprimio novi zvuk - onaj tvrdi izgovor i nova slova...

I sve je bilo tamo - mali crni pas koji me nakon toliko godina više nije prepoznao, i stari bicikl, čak i dvije bačve prepune kišnice i jajašca od komaraca. Trešnjino drvo i ljestve. Ali opet, sve se promijenilo - zrak je bio dobrano drugačiji. Tko zna - možda sam opet malo odrastao.

Iščekujući ponedjeljak, nedjelja je prošla u švrljanju uokolo. Odlazak do Dunava pokazao se neuspješan, jer put koji smo mi poznavali odjednom je bio zatvoren, a drugoga u blizini nije niti bilo. Poraženi smo se vratili u kuću.

Navečer smo Lugh i ja odlučili ponovno pokušati, dosta dalje. I pronašli Dunav za kojim smo tragali. Dunakeszi je zanimljivo mjesto; znate li samo jedan dio, nikada nećete postići željeno, zato ga je bolje svako malo iznova otkrivati. Ili svakim novim posjetom. I uvijek, tu je nagrada - ovoga puta u obliku velike rijeke čiji valovi su zapljuskivali u trulo deblo na obali i ljudi, i zalazak sunca iza šume na suprotnoj obali. I ta slika ostala je do sutradan, kad su ju zamijenile nove.

A u ponedjeljak, ponuda - prijevod do grada. I tamo smo ostali. Ádám Clark tér je odlično mjesto, gdje završava Lančani most, a s kojega se vidi cijeli grad. Lavovi su gledali prema nama, a mi smo gledali prema Parlamentu s druge strane, u Pešti. Još nikada nisam bio ispod mosta; sada mogu reći kako sam bio ispod onog u Budimpešti.

Auto je došao ponovno po nas, i odveo nas kroz grad. Pokraj Muzeja terora, i budimpeštanske Opere s pomalo jezivim kipovima koji samo tako gledaju dolje s krova na ulicu i prolaznike, sve do Trga heroja koji se uzdiže svojim veličanstvenim patinastim bakrenim kipovima kraljeva.

Zaputili smo se zatim natrag u Dunakeszi, i nadali se srijedi u saznanju kako ćemo ići na Sziget Festival, što ću opisati na Velikim očekivanjima. U međuvremenu, dani su tako brzo prolazili i srijeda je već bila ovdje.

;-) Boris

Nastavlja se...

________
Fotografije: Sve moje. Od prije samo par dana. :-D

Sjećam se prvi puta kad sam kao maleni dječak došao u Budimpeštu. Za mene je to do tada bilo mjesto na koje stalno idu odrasli, i bio sam veoma ponosan što su ovoga puta i meni dozvolili da sjednem u vlak - po prvi puta u životu - i krenem prema tom gradu neobičnog, dugačkog imena. Sjećam se trenutka kad su se jezici uz cestu postupno promijenili, upozorenja kako moram biti miran na granici, Balatona uz koji je vlak išao gotovo nad vodom. Nagykanizsa, kratka činjenica o Székesfehérváru, zatim Dunav i - bili smo tamo!

Prošli smo grad i za trenutak bili u mirnom predjelu Pešte, vozeći se nizinama, da bismo naposljetku dospjeli u malenu kućicu u Dunakesziju, okruženu pješčanim ulicama, ali i vinovom lozom, grmljen malina i trešnjom na koju su bile naslonjene vrtne ljestve.

Za veoma kratko vrijeme, upoznali smo cijeli grad, bilo nam je potrebno samo dva tjedna da bismo otkrili sve zanimljivosti - od Ribarske utvrde, raznoraznih muzeja i znamenitog i divovskog Trga heroja, do Parlamenta i otoka koji raspolavlja tôk Dunava na jednom mjestu, a gdje sam slušao ujaka koji mi nije znao objasniti kako ne smijem ići dalje jer ima kopriva.

Park uz plažu Dunava nešto dalje od njegove kuće. I zgrade s parkovima između, koji su zamjena za onaj glavni zabavni park u koji baš ne možemo svaki dan. Školjke iz Dunava i zoološki vrt na drugom kraju grada. I tržnica s ogromnim cijenama u forintama. Egy fagylalt, kérem szépen, nečiji glas u slastičarnici i onda naše oponašanje istoga. Večernje dokoličarenje i uživanje - jednostavno zbog toga što ste u drugom gradu.

I bilo je još mnogo puta. Ali više nikada na kolodvoru Deli crvenih podova, već na Keletiju, sa onim svojim stakalcima i starinskim klasicističkim građevinama obojenima u žuto. I glasom žene koja na razglasu obavještava putnike o kretanjima vlakova.

Prošli je put bio drugačiji, opisan ovdje, ako ga se još itko sjeća. Nisam nikada prije bio u Budimpešti tijekom zime, nisam nikada prije vidio Parlament kroz prozore autobusa zamrljane kapljicama kiše i predivno jezero s dvorcem iza Trga heroja, zamrznuto jezero pretvoreno u klizalište. Kao neki dobar film. I kasnovečernji kokteli u lounge baru blizu Váci ulice. Po prvi puta sam se tada morao sâm snaći u McDonald'su - jer, naravno, Mađari su slabi Englezi. Zatim povratak u hotel k društvu koje uživa u zadimljenosti sobe, pasta za zube (onima koji je se sjećaju) i naposljetku odlazak.

I sada idem ponovno. Prekosutra, zapravo. Treba se spremiti. I, kad sam tamo, pisati - da ne zaboravim ono najvažnije. Kada svoju odraslost mjerite svojim posjetima jednom gradu, taj grad vam postaje veoma drag. I svi njegovi dijelovi, pa i običan svežanj s bombonima Dunaikavics, koje nosite majci doma, a za koje znate da ih predugo nije jela.

Sjećanja su zamršena pojava; nezaobilazna i neočekivana, a opet veoma draga. Navru i tada kad namjeravate jednostavno obavijestiti kako vas neće biti neko vrijeme, kao što vidite.

;-) Boris

P.S. Nadam se da vam se sviđa novi, ljetni dizajn. Znam da kasnim ako sam već mislio s time, ali trebala mi je neka promjena, da ne bude uvijek isto kad odem... ;-)
__________
Fotografije: Autorica Ellech je redom nazvala fotografije Budapest **, gdje zvjezdice predstavljaju brojeve (redom) 54, 44, 47, 9 i 49. A ja ću vam reći što pojedina fotografija prikazuje (također redom): 54 - samo panoramski pogled na Dunav u središtu s Lánchídom, ili po hrvatski Mostom slobode; 44 - Parlament, na kojem sam zadnji put ugledao jedan stariji hrvatski grb; 47 - Ribarska utvrda, koja izgleda kao nešto iz bajke, barem meni; 9 - Crkva Svetog Stjepana, ili po mađarski Szent Istvána u Pešti, ako se ne varam; 49 - također Ribarska utvrda.