Marketing
Drugi dio: Grad, napokon
Dakle, nakon Sziget Festivala, opisanog ovdje, Lugh i ja smo se dosađivali u Dunakesziju. Sve dok nam nije bio ponuđen prijevoz do grada, s obećanjem da će nas pokupiti pri povratku. Nad Budimpeštom je toga petka bila velika sparina, a još se više nadvijala na Dunav koji je svojom zelenkastom površinom odražavao nepostojeće nebo. Bili smo ostavljeni u blizini Váci ulice, jedne od najvažnijih peštanskih ulica za kupovinu (iako je sve dozlaboga skupo). Zato smo se nas dvojica odlučili prošetati do zgrade Parlamenta. Ne bi trebao biti daleko, mislili smo, jer smo ga prije nekoliko dana vidjeli iz Budima, samo smo se trebali držati obale. No, dosta smo se nahodali dok nismo stigli.
Uvijek kada dođem, volim vidjeti Parlament. Za mene je to vrhunac gotičke arhitekture u Budimpešti, i uvijek je drugačiji. Jer, kad dođete, nikada ne znate koji dio će obnavljati. Sada je bila na redu ona strana okrenuta prema Budimu, pa smo s kopna vrlo dobro mogli sve snimiti. A čak i ta prljavština koja se nakuplja meni ne smeta; štoviše, daje mu mračniji izgled. Kasnije sam saznao kako je kamen korišten u gradnji te velike zgrade dovezen u Peštu upravo s Brača. Naravno, Mađari to ne znaju.
Zatim smo se vratili tramvajima do Lančanog mosta, a da nismo niti kartu kupili. Znam, nije pohvalno, ali hej: neki dan smo im ostavili 900 forinti samo za litru i pol vode u podnožju uspinjače! :-D A k tomu, nitko nas nije uhvatio, a i da je, počeli bismo jednostavno pričati hrvatski pa bi nas ostavio. Dakako da ne znamo da se tamo prijevoz plaća. He he he... Ovi tramvaji su, inače, zanimljivi jer su jedni od rijetkih koji s obadvije strane imaju vrata za izaći van. I žute su boje. Ne razlikuju se unutra puno više od zagrebačke jedinice (one stare), iako su puno veći.
Nakon što sam Lugha jedva nagovorio da krenemo Lančanim mostom, odjednom smo se našli usred Dunava. Dakako, iznad njega, u nesnosnoj sparini koja nam nije dala disati. Još sav taj čelik od mosta usijavao je i tlo pod nama i zrak oko nas. No to nas nije spriječilo da malo fotografiramo...
Prvo što smo napravili kada smo stigli u Budim jest bilo penjanje do gornjeg dijela grada, kako bismo dospjeli do Ribarske utvrde, sa svim svojim smiješnim tornjevima i kulama. Jednom prije dok sam bio, čak sam išao i na zidine, ali ovoga puta mi se nije dalo.
Ne znam u kojem je to stilu građeno. No svejedno je predobro. Samo što je bilo malo previše ljudi, i nije se moglo proći. Mislim kako je ipak najbolje doći negdje oko studenog ili prosinca. Kada svo drveće uokolo cijelu sliku skladno uokviri svojim golim granjem. Samo da kiša ne pada... a to nije tako rijetko.
Zatim smo se odjednom našli na nekom trgu. Ne znam mu točno ime, ali ima lijep pogled na grad dolje. S njega se može uspinjačom sići dolje, ali tada još nismo bili toliko umorni da bismo se odvažili platiti skupi prijevoz, već smo odlučili prošvrljati dalje.
Ova divovska ptičurina se može vidjeti već i s Clarkovog trga podno uspinjače, odnosno na budimskom kraju Lančanog mosta. Samo mislim kako sam ovoga puta po prvi puta bio tako blizu. Nisam siguran je li to sup, ili koja druga slična ptica, no zaista je velika i imam dobar osjećaj kako nije u prirodnoj veličini. :-P
Odmah tamo negdje, u blizini, nalazi se Kraljevska palača, koja se također danas može zvati i Kraljevski muzej. To je vjerojatno najveća zgrada koja se vidi na budimskim brežuljcima. Jednom davno sam bio unutra i sjećam se kako je bila izložena ona kruna Svetog Stjepana s kosim križićem, i odore, i portreti... zapravo taj muzej zaokružuje cijelu mađarsku povijest.
Snimiti panoramu je veoma zahtjevan posao; treba se ili popeti skroz na brdo ili platiti skupu uspinjaču za to. Ali kako god bilo, vrijedi doći gore i imati savršeni pogled na stari dio Pešte koji se priljubio uz Dunav, malu hrpu mostova kojima automobili, busovi i vlakovi prelaze Dunav.
Iako smo na trenutak razmišljali kako bi bilo to spustiti se uspinjačom natrag na Clerkov trg, ipak smo odlučili ići pješice. Ova fotografija je snimljena s jednog mosta koji se nadvija nad nju na negdje pola njezinog puta. Bez brige, pronašli smo mi prečicu do dolje i za tren prešli i Lančani most ponovno, te se našli tamo odakle smo krenuli.
Naravno, postojalo je još jedno mjesto na koje smo trebali otići - peštanska katedrala Svetog Matije. Ispred nje se pruža ogroman trg, s kojeg nam kasnije nije bilo problem pronaći Váci ulicu, i vratiti se na dogovoreno mjesto za natrag. S mađarskim mobitelom u ruci, i pred zijevajućim licima nad Matias Pincer restoranom kod Erzsébetinog mosta, i mi smo se počeli osjećati pomalo umornima...
;-) Boris
________
Fotografije: Sve ravno iz mog fotoaparata. Za više fotografija, možete kliknuti ovdje.
Post je objavljen 19.08.2007. u 00:08 sati.