Marketing
Prvi dio: Prilagođavanje
Sziasztok!
Mađarska je iza mene, a još uvijek mi je u ušima mađarski jezik. Zagreb se gubio iza mene dok je vlak polagano odmicao sa Glavnog kolodvora i uputio se u maglu hrvatskih ravnica. Jutro je pozdravljalo uranjele putnike, a mi smo se u tišini divili obzoru koji se predstavljao kroz žitna polja i oblake spuštene do samoga tla. Vlakovi u raznim smjerovima izmicali su pored našeg prozora. Prošavši granicu, susreli smo se s novim, nepreglednim mađarskim krajolicima bez planina. Balaton je bio nešto drugačiji; donio je sa sobom mnoge ljude pocrnjele od sunca tamošnjih plaža. Blatno jezero i mnogi kupači, i tisuću glasova zbijenih u hodniku pred našim kupeom...
A onda, za kratko vrijeme, Keleti - istočni budimpeštanski kolodvor. No toga dana nismo vidjeli previše od grada, jer smo bili umorni i jurili u Dunakeszi kako bismo napokon legli u krevet. Skladno mjestašce, s neobičnim ljudima, i veoma neobične atmosfere. Sve je zaorilo od mađarskog jezika, i život je odjednom poprimio novi zvuk - onaj tvrdi izgovor i nova slova...
I sve je bilo tamo - mali crni pas koji me nakon toliko godina više nije prepoznao, i stari bicikl, čak i dvije bačve prepune kišnice i jajašca od komaraca. Trešnjino drvo i ljestve. Ali opet, sve se promijenilo - zrak je bio dobrano drugačiji. Tko zna - možda sam opet malo odrastao.
Iščekujući ponedjeljak, nedjelja je prošla u švrljanju uokolo. Odlazak do Dunava pokazao se neuspješan, jer put koji smo mi poznavali odjednom je bio zatvoren, a drugoga u blizini nije niti bilo. Poraženi smo se vratili u kuću.
Navečer smo Lugh i ja odlučili ponovno pokušati, dosta dalje. I pronašli Dunav za kojim smo tragali. Dunakeszi je zanimljivo mjesto; znate li samo jedan dio, nikada nećete postići željeno, zato ga je bolje svako malo iznova otkrivati. Ili svakim novim posjetom. I uvijek, tu je nagrada - ovoga puta u obliku velike rijeke čiji valovi su zapljuskivali u trulo deblo na obali i ljudi, i zalazak sunca iza šume na suprotnoj obali. I ta slika ostala je do sutradan, kad su ju zamijenile nove.
A u ponedjeljak, ponuda - prijevod do grada. I tamo smo ostali. Ádám Clark tér je odlično mjesto, gdje završava Lančani most, a s kojega se vidi cijeli grad. Lavovi su gledali prema nama, a mi smo gledali prema Parlamentu s druge strane, u Pešti. Još nikada nisam bio ispod mosta; sada mogu reći kako sam bio ispod onog u Budimpešti.
Auto je došao ponovno po nas, i odveo nas kroz grad. Pokraj Muzeja terora, i budimpeštanske Opere s pomalo jezivim kipovima koji samo tako gledaju dolje s krova na ulicu i prolaznike, sve do Trga heroja koji se uzdiže svojim veličanstvenim patinastim bakrenim kipovima kraljeva.
Zaputili smo se zatim natrag u Dunakeszi, i nadali se srijedi u saznanju kako ćemo ići na Sziget Festival, što ću opisati na Velikim očekivanjima. U međuvremenu, dani su tako brzo prolazili i srijeda je već bila ovdje.
;-) Boris
Nastavlja se...
________
Fotografije: Sve moje. Od prije samo par dana. :-D
Post je objavljen 14.08.2007. u 18:42 sati.