Jeste li se ikada zapitali što je u kiši što ju čini lijepom? To zasigurno nije hladnoća koju donosi, osjećaj promoćenosti, ili pak hladne kapljice koje vam šibaju lice. No, ljudi se zapravo ne vesele kiši - oni se vesele onomu što iza nje dolazi. Zato je kiša lijepa.


Drvo neke neprilične savjesti koje sam posadio početkom godine naraslo je do svoje granice, i sad je počelo trunuti. Nije mi žao. Naprotiv, laknulo mi je, jer mi se sviđa i ovakvo. Za njega više ne trebam brinuti. Je li to vrsta razmišljanja koju čovjek traži? Ljudi, drveća, oblaci, sve prolazi, jedino mi ostajemo. Naš vlastiti um koji progoni svaki neizdržljivi komadić tereta nad nama. Trulo drvo je inače crno, no ovo moje nije. U svojoj srži još uvijek je živo, a trulo se čini samo zato što je njegovu koru okolina takvom napravila, crnom i beživotnom.

Sadite drva svaki dan... No ne budite tužni što trunu.
Jer pokušaj je ono što će ih zauvijek održati živima, ispod površine.

;-) Boris

________
Fotografija: "Fields of Nephilim", Lars Raun

Napisano u 22:32 sati.

komentari (22) ... ispis ... link