Marketing
Treći dio: Zabava od Barcelone do Lloret de Mara
Kada smo prešli granicu za Španjolsku, ponadao sam se onim donkihotovskim vjetrenjačama, debelim bijelim s crnim krilima, ali umjesto njih dočekale su me kroz Kataloniju najobičnije uske, one elektranaste i mnogo dalekovoda koji prikupljenu energiju odvode od njih. Ubrzo smo bili u jednom od glavnih turističkih naselja na obali Sredozemnog mora, nazvanog prigodno Lloret de Mar. Odsjeli smo u hotelu Alexis. Slušajte (čitajte) ovo:
Lugh: Nadam se da su nam ključ ostavili na recepciji. (Mi smo djelili sobu s još dvojicom.)
Ja: Pa moramo pitati.
Odemo do tamo. I noćni hotelski čuvar nas pogleda:
Čuvar: Good evening. Help you?
Mi: Yes, please. We were just wondering if anyone has left a key to our room?
On: Which room?
Mi (pazite sad ovo): Three-ough-two.
On (smijeh): Three or two?
Mi: No, no, three-ough-two...
On: OK.
I dâ nam ključ. OK??? Samo tako??? No, krasno! Mogao je bilo tko landrati po sobama dok nas nije bilo... Ali nije, na svu sreću.
Ja: Pa moramo pitati.
Odemo do tamo. I noćni hotelski čuvar nas pogleda:
Čuvar: Good evening. Help you?
Mi: Yes, please. We were just wondering if anyone has left a key to our room?
On: Which room?
Mi (pazite sad ovo): Three-ough-two.
On (smijeh): Three or two?
Mi: No, no, three-ough-two...
On: OK.
I dâ nam ključ. OK??? Samo tako??? No, krasno! Mogao je bilo tko landrati po sobama dok nas nije bilo... Ali nije, na svu sreću.
Lloret me se sâm po sebi nije nimalo dojmio. Nisam u njemu snimio niti jednu fotografiju, jer nisam znao čega. Gradić sastavljen od hrpetine hotela i disko klubova, i jedne predivne plaže na koju nismo nikada imali priliku doći okupati se. Prvo smo krenuli u Colossos, ali smo shvatili kako tamo nema ničega zanimljivog i nakon što smo tamo ostavili profesore, polovica ljudi je otišla u najpoznatiji, Hollywood, koji očito drže neki Hrvati, jer u Lloretu svi tako dobro pričaju hrvatski i puštaju Severininu "Štiklu" do daske. Od nemogućnosti pronalaska neke normalnije zabave, nas dvojica završili smo u hotelskoj sobi, nadoknađujući san koji nam je ovih dana bio prijeko potreban.
Sutradan smo krenuli prema Barceloni. Ona nije toliko daleko od Lloreta, mislim kako smo stigli za nešto više od sat vremena. Prvo što smo vidjeli od nje, ogroman je poslovni toranj koji oni nazivaju Metak, a koja je izgrađena nedavno, dok meni osobno nalikuje na londonsku burzu previše da ne bi bila kopija... Osim toga, prošli smo i ispred barcelonske koride (fotografija gore). Mnogo fasada ovoga građa obljepljeno je pločicama, pretpostavljam kako je to jedan ostatak arapske umjetnosti...
Ovu zanimljivu, ali veoma grotesknu crkvu Svete Obitelji napravio je značajan španjolski arhitekt po imenu Gaudi. Za vrijeme njegova života još nije bila dovršena, a sada ima mnogo manje tornjeva nego što je trebala imati; ima još vremena... Zanimljivo je da se cijela crkva gradi isključivo od donacija i od cijena ulaznica. Nije mi se svidjela, iskače iz cjeline poput nakupine blata bačene usred grada. :-(
Ali zato su mi se druga Gaudijeva arhitektonska djela u Barceloni veoma svidjela. To su, dakako dvije posve zanimljive kuće. Jedna se zove Casa Batllo (fotografija gore) i podsjeća me na kakav svemirski brod, a druga mi je mnogo ljepša - Casa Mila, sa svojim odlično iskovanim balkonima i veličanstvenim dimnjacima. Obje su uvrštene u Unescovu svjetsku baštinu.
Velika je nevolja, kad ste već tamo, propustiti vidjeti barcelonski stadion, skupa s pripadajućim muzejem. Ulaznica košta oko šest-sedam eura, ali kada vidite što vas sve unutra čeka, shvatite da se isplatilo. Uz stadion, nalazi se i pripadajuća trgovina sa zanimljivostima. Sve su preskupe, pa je najbolje kupiti šal od trinaestak eura, jer ako se odlučite za bilo što drugo, ispraznit ćete si novčanik, a da nećete niti primijetiti.
Jedino mi je žao što nismo vidjeli Čarobne fontane navečer kad, čuo sam, one izvode pravu predstavu. No, odmorili smo se na Montjuicu, koji je imao predivan pogled na panoramu Barcelone i luku u kojoj se nalazi čuveni kip Kristofora Kolumba (rekli su da ima kažiprst veći od srednjeg prsta, samo šteta, na ovoj fotografiji gore se ne primijeti)...
Kasnije su nas ostavili u najpoznatijoj aveniji Barcelone nazvanoj La rambla, što znači "isušeno korito rijeke", a danas je toliko krcata ljudima da se jedva prolazi, s time da su krađe strašne i morate paziti na svoje stvari, veoma. Postoji nekoliko specijaliziranih dijelova La ramble, kao što su onaj s pticama, s knjigama, sa suvenirima,... Ako se ikada nađete tamo, nemojte hodati usred avenije, već po nogostupima uz zgrade pokraj, mnogo je lakše, vjerujte. :-)
I na kraju smo, naravno, završili u Hard Rock Caféu. Ovaj viseći luster me mamio na fotografiranje... :-D Tamo je došao i autobus, pa smo morali biti u blizini, jer nije mogao stajati na mjestu više od desetak minuta, nije smio. Vratili smo se u Lloret de Mar, kako bismo se za nekoliko sati svi sredili i zaputili prema Haciendi u obližnjem mjestašcu.
Od sve hrane koju sam tamo probao, najbolje je zaista bilo upravo predjelo, jer se sastojalo od pregršta španjolske salame i sličnih delicija. Uvijek iznova smo si točili sangriju i uživali u flamencu i zvukovima kastanjeta izvođača na pozornici. Bilo je živo. Kasnije je postalo još bolje, kad je uključena glazba i kad su ljudi počeli plesati. I to se donekle nastavilo u autobusu putem natrag u Lloret, gdje smo se (volim vjerovati) svi samo srušili u krevet niti ne misleći kako ćemo sutra već biti na putu za Madrid.
Nisam znao što me očekuje, a u tom trenutku me nije bilo niti briga, samo sam se htio naspavati kako bih sutra mogao barem gledati. Tako je to kad si na maturalcu...
;-) Boris
Nastavlja se...
Četvrti dio: Madrid (Španjolska)
________
Fotografije: Kao i prošla dva posta.
Post je objavljen 04.09.2007. u 15:30 sati.