Vjetrovito

Pisanje je dobar bijeg iz svakodnevice. Ono stvara neke nove, naše vlastite svjetove, za koje jedino mi imamo ključ. Dok ga, naravno, ne ponudimo drugima. Ali drugi nose promjene, zato je bolje nuditi svoje misli tek na kraju, kad je sve gotovo. Prihvatio sam već tisuće ključeva, no je li to zaista ono što trebam raditi? Mislim kako je u ovom slučaju ipak puno bolje nuditi svoje ključeve drugima, stvara neki hormon sreće u nama koji je nestvoriv drugim putovima.

I onda se odjednom gubim.

Tinta je već stoljećima nestala, upivši se u žute stranice i ne puštajući ih, ne dajući drugima da njome ikad više pišu. "Nije više naše vrijeme", govore mi mrlje. Znam na što misle. Sada je sve u kvadratićima. Takav je svijet. Odjednom se sav ljudski posao sastoji od skupina kvadratića poredanih u smislenu cjelinu. Koja je ono definicija "riječi"?

Tko je onaj tko određuje promjene? Sud, koji svojim vječnim zavrzlamama uvijek iznova počinje svoje vijećanje. I nikad zadovoljno rezultatima, to vijeće se sastaje ponovno, i ponovno, i ponovno. Isto vijeće, ali drugi članovi. Uvijek. Oni su poput zadovoljnih pijavica, koje se prihvaćaju svega čime kola krv, a kad ju u potpunosti isišu, glade svoju nabreklu mješinu zadovoljnim i ritmičnim pokretima nepostojećih ruku. Sve dok se ponovno ne pruži prilika, a to postaje neupitno već u sljedećem trenutku.

Na trenutak ću prestati. A onda se ponovno vraćam.

Barem ova strana mene.

;-) Boris

________
Slike (po redu): "Tour d'Ivore", "Leech", "Soma" —Conclave Obscurum

Dva sata ujutro, dnevna soba koja se napokon hladi na večerašnjem zraku, no svejedno je toliko vruće da dvije osobe ne mogu spavati.

Tonovi koji promiču u zrak i gube se u svjetlosti koja ih hvata ovoga puta dolaze od mene. Jer već dugo nisam, a shvaćam kako bih trebao, jer ako ću stalno izmišljati nešto svoje, nikad se neću stići diviti ostalim (glassovskim po mogućnosti) ostvarenjima. A i oni znaju, i to bolje od mene, zaista bolje do mene, stvoriti takva djela nakon kojih se običan ljudski, smrtnički duh trese od iznemoglosti. Volio bih upoznati jednog od njih, da druženjem preselim nešto inspiracije. Jer oni jesu inspiracija, ma što god ljudi o tomu mislili.

I sada se odjednom ljeto prelomilo. Nesnosne vrućine koje vani kolaju ulicama ne osjete se s moga stajališta, već samo tvore neznake koje se primijećuju kroz zatvorene prozore. I nestaju u razmišljanjima o njima. Kao i mnogo puta prije.

Promjene. One su dobre, ali ne volim one nagle i silovite, u kojima se gubim i više ne znam razmišljati svojom glavom. Treba ići postupno, kao što kiša ne padne odjednom sva s neba, već kapljuckanje najavljuje skorašnji pljusak. Pljusak, to je dobro ponekad. Samo pljusak čega? Kiše nikako ne. Osim ako niste vani. Onda vam cipele postaju mokre, a čarape upiju isto ono što je prije desetak minuta možda bilo gore na nebesima. Kako božanski jednostavno!

Ukratko: uživam...

Sve kobne vrane tjeram strašilima svojih misli.

I iščekujem kišu, koja će otjerati ove nesnosne vrućine, kako bih mogao vratiti knjige u knjižnicu i zaputiti se doma s drugim stranicama nekih novih priča. Flaubert, možda?

;-) Boris

________
Fotografije (redom): "Piano"; "Gift 2"; "Scarecrow" —Rhett Podersoo

Što ne znamo, ne boli. Amit nem tudunk az nem fáj, rekao je netko jednom. To je tako neistinito i čini me gotovo ljutim! A stvarno bih htio, htio bih naučiti sve živo. Ne znam otkuda početi. Ne znam kako početi. Htio bih se zaposliti svime i svačime. Tud. Znati. Jeste li ikada imali takav osjećaj? Vidite sve te pametne ljude i pomislite kako biste htjeli znati koliko i oni znaju. Kako biste htjeli izgubiti se u pameti kojom ste okruženi. No, ostajete samo vi. Pojedinac naspram svih. I morate se sâmi potruditi doći do željenoga. I ponekad uspijete, ponekad ne. A szerencse forgandó... Sreća je promjenjiva.

A szerelem vak. Ono što volite nije uvijek ono što će vas učiniti sretnijim. Ponekad se bespotrebno pretrpamo poslom, misleći kako ćemo izdržati i, k tomu, još uživati. Ali nije tako. Ember tervez, Isten végez.

Ali opet: Aki mer, az nyer. Tko se usudi, taj može i pobijediti. Ne slažete li se?

;-) Boris

________
Fotografija: Reflect me again, Frida

Izgleda da se moja teorija o knjižničarkama pokazuje sve točnijom i točnijom, a ona glasi da uvijek nakon jedne dobre i ljubazne knjižničarke dolazi zla oštrokondža. I obrnuto, dakako. Već sam prije napisao post o zloj knjižničarki iz škole, koji možete pročitati ovdje, pa ću odmah sada prijeći na ono što mi se posljednjih dana izdešavalo.

Eh, da, ne biste vjerovali, ali Boris se učlanio u knjižnicu. Dvije čak! :-D

Došao sam u knjižnicu u kvartu, i unutra je bila postarija gospođa pomalo letargična od vrućine. Rekao sam joj da se želim učlaniti i ona je rekla da mogu, samo da pričekam trenutak. Zatim je pitala koje knjige želim posuditi i ljubazno utipkala u kompjuter u nadi da će ih naći. Kad ih nije bilo, rekao sam da ću sâm potražiti nešto drugo. I kad sam došao za njen pult, pitao sam:
"Koliko knjiga se može odjednom posuditi? Tri, je li?"
"Ma možeš i više, dušo", nasmijala se.
A ja, ono, u cvatu.
:-D

Danas sam bio ponovno, vratiti to što sam posudio. I jednu sam ostavio doma, jer ju nisam još pročitao, a druge dvije sam već išao vratiti kako bi moji doma imali što čitati.
"Iskaznicu, molim", rekla je napirlitana postarija žena koja je sjedila za pultom i nije me se udostojala niti pogledati.
"Imam samo potvrdu", rekao sam.
"Onda to."
Nakon što je otipkala i obipkala u ono računalo, podigla je pogled istovremeno ne podigavšiu glavu, i tako mi ispod obrva rekla:
"Imaš još jednu kod sebe. Što je s tom?"
"Pa čekam da ju svi doma pročitaju."
"A doma, je li?" cinično je zaključila oštrokondža, da bi se zatim okrenula nekom čovjeku. "Daj pogledaj, broj ***** iskaznica, je li došla."
Čovjek je tražio i tražio, ali iskaznice nigdje. Zatim se opet okrenula meni.
"A kad si se učlanio?"
"Pa prošli tjedan."
"Pa naravno da ti još nije došla!!!" to je uzviknula optužujući, kao da sam ju u jednom trenutku ikad pitao može li mi dati iskaznicu, a zaista nisam.
"Pa znam. Tako ste rekli", nasmijao sam se, istovremeno se preznojavajući od muke. Jesam li ja bio taj koji si je sve tako zamislio ili je stvarno situacija bila takva?

Došavši u još jednu kvartovsku knjižnicu, jer u onoj prvoj nisu imali knjigu koju sam tražio, za pultom je bila žena koja je razgovarala s dvjema djevojkama koje su si posuđivale knjige za ljetovanje.
"A i ti se, vidim, spremaš za more, je li?" rekla je.
"Ma ne idem ja na more."
"Ali ideš negdje, je li?"
"Pa... da." Bilo mi je malo čudno što me to pita, pošto ženu po prvi puta u životu vidim, ali bila je simpatična.

I onda, koji mi se zaključak sâm od sebe nametnuo?
Pa onaj s početka ovoga posta!

;-) Boris

________
Fotografija: Olde Books, Samoth