Marketing
Pisanje u prošlom vremenu
Pisanje je dobar bijeg iz svakodnevice. Ono stvara neke nove, naše vlastite svjetove, za koje jedino mi imamo ključ. Dok ga, naravno, ne ponudimo drugima. Ali drugi nose promjene, zato je bolje nuditi svoje misli tek na kraju, kad je sve gotovo. Prihvatio sam već tisuće ključeva, no je li to zaista ono što trebam raditi? Mislim kako je u ovom slučaju ipak puno bolje nuditi svoje ključeve drugima, stvara neki hormon sreće u nama koji je nestvoriv drugim putovima.
I onda se odjednom gubim.
Tinta je već stoljećima nestala, upivši se u žute stranice i ne puštajući ih, ne dajući drugima da njome ikad više pišu. "Nije više naše vrijeme", govore mi mrlje. Znam na što misle. Sada je sve u kvadratićima. Takav je svijet. Odjednom se sav ljudski posao sastoji od skupina kvadratića poredanih u smislenu cjelinu. Koja je ono definicija "riječi"?
Tko je onaj tko određuje promjene? Sud, koji svojim vječnim zavrzlamama uvijek iznova počinje svoje vijećanje. I nikad zadovoljno rezultatima, to vijeće se sastaje ponovno, i ponovno, i ponovno. Isto vijeće, ali drugi članovi. Uvijek. Oni su poput zadovoljnih pijavica, koje se prihvaćaju svega čime kola krv, a kad ju u potpunosti isišu, glade svoju nabreklu mješinu zadovoljnim i ritmičnim pokretima nepostojećih ruku. Sve dok se ponovno ne pruži prilika, a to postaje neupitno već u sljedećem trenutku.
Na trenutak ću prestati. A onda se ponovno vraćam.
Barem ova strana mene.
;-) Boris
________
Slike (po redu): "Tour d'Ivore", "Leech", "Soma" —Conclave Obscurum
Post je objavljen 23.07.2007. u 16:12 sati.