Vjetrovito

Nekako je ljeto čudno započelo, ne slažete li se? Ništa ne stižem. Shvatio sam kako mi je tijekom školske godine bilo potrebno nešto što će me gurati naprijed, i što će me natjerati da nešto poduzmem, što će me činiti organiziranim. Ali očito, toga preko ljeta nema. I polagano stvari koje sam mislio raditi propadaju. Sad kad ovo pišem, mislim si kako bi se to još moglo promijeniti, kako ću odjedanput osjetiti inspiriranost kakvu nisam osjetio cijele godine, ali i taj optimizam polagano pada.

Shvatio sam još jedno:
Čovjeku treba mnogo zadataka da odluči napraviti nešto za sebe. Da nađe vremena za sebe.

Jer teško je vremena za sebe naći, ako ga ima previše.

Neću sada, ima vremena...

Zagorka, ako ovo čitaš, bez brige, glavni projekt ide. ;-)

Polagano se uživljavam u atmosferu. Obskurnostima noći i hedonizmu koji obuhvaća zrak. Želim mračnu atmosferu. Želim dinamične živote u koje bih se mogao samo tako neprimjetno uplesti. Proganjaju me misli o tomu što bi zla inačica mene upravo mogla raditi. Zašto uvijek zamišljam da sam u nekom drugom vremenu - ne shvaćam da nisam, i da se ili moram prilagoditi ovomu u kojem jesam ili stvoriti to drugo vrijeme. Világ. ---Stvoriti svoj vlastiti, prije.

Ali ja sam još uvijek tu. Sötétség és gondosság. Mračnina i razmišljanja.

Tko bi rekao!

;-) Boris

________
Fotografija: Piano, Ian Ference

Danas sam se malo posvetio ljenčarenju. Mislim, to je u redu, zar ne? Jer sada se napokon ni za što ne trebam brinuti i sve je predivno i lijepo... i čitam! Zato me i nema već nekoliko dana. Da, ne smijete se naviknuti da ću ovako često pisati, jer možda jednom odlučim i ne napišem ništa kroz par tjedana. Nestalan sam i sa mnom nikad ne znaš.

Kako smo proveli zadnji dan nastave? Pa eto, prije negoli su nas potjerali iz škole, mislili smo pričekati one koji još imaju nešto za riješiti, ali nismo mogli, pa smo se Lugh, A. i ja zaputili u Školu /lounge bar/ i zamijenili toplo sunčano poslijepodne odlično uređenim i klimatiziranim prostorom te uživali. Nakon što smo pola sata tamo sjedili, znali smo kako se nećemo maknuti još kojih par sati jer je bilo tako dobro...

A kasnije nam se više ni na Maksimir nije dalo ići pridružiti se ostalima.

Tako.

;-) Boris

I sad, imam jednu jabuku u ruci i razmišljam hoću li ju pojesti. I na kraju odlučim kako ipak ne, da mi ta jabuka ima mnogo toga još za reći. I sada se pokazalo kako sam ipak bio u pravu...

Napokon, napokon je nastava gotova, zgotovljena, dogotovljena, završena, svršena, finita est - kako vam god drago! Ne mogu opisati koliko me sada toga čeka. Vremena samo za sebe, moram ga dobro iskoristiti. Naravno, što se tiče knjiga koje ću pročitati, sve ću ih lijepo iskomentirati, do zadnje (ili barem do zadnje koju ja odaberem) na Velikim očekivanjima. Posvetiti se većim stvarima, većim ciljevima. I uživati u njima nesputano i nesmetano.

Svirati, napokon, kad već dugo nisam. Sjećam li se više ičega? Polagano dozivam pokrete u ruke. I slike u misli, koje su tako dugo bile potisnute negdje u kakvom mračnom kutku.

Ova vrućina...
ubija me!

Sad je večer, i nije baš nešto svježe, ali za sutra već najavljuju više od 38°C. Znači, u tramvaju će biti gore. Oni postaju pokretne saune koje kruže od okretišta do okretišta. Mislim kako će mi krv koagulirati i da ću na kraju odlučiti otići pješice. Ali ne u školu, ona je predaleko.

Čemu uopće sada ustajati iz kreveta tijekom dana?
Ionako se živi noću.

;-) Boris

Polagano sve izmiče u nekom svom nevidljivom stvaranju. A jedino što se stvara u cijelom postupku je praznina. Ali ta praznina je potrebna; mi smo ovdje da ju ispunimo. Tako sam ja odlučio prazninu koju mi nudi kraj školske godine napokon ispuniti druženjima, koja sam u potpunosti zanemario u posljednjih nekoliko mjeseci.

Osobe koje čekaju poziv, samo od mene; da ih pitam kako su, što rade - kao da između nije nikada niti postojalo.
Osobe koje se sjećaju; da im dâm više materijala za sjećanje.
I osobe kojima je potrebno biti ondje; kad zajedno stvaramo povijest. A povijest je sve. Jer je zapisana tim stvaranjem u svojoj savršenosti.

Odmor je ono što je sljedeće na rasporedu i odmah mogu prekrižiti neprospavane noći i čajeve koji me razbuđuju svojim oporim i britkim parama. I strahote iskazane u stvarima koje vidim, a koje ne postoje preda mnom, što je (napokon) rezultat jedino takvih noći. Ovoga puta, knjige me pozdravljaju svojim stranicama jedva čekajući da ih primim u ruke, i ne ispuštam dok ih ne upijem u svakom detalju. Volim njihov miris - ali to već najvjerojatnije već znate. A jeste li znali kako mogu razlikovati miris pojedinih nakladnika? Jer to je miris ljudi koji se brinu da te knjige budu lijepe... i da me, među ostalim, tijekom školske godine gledaju s polica pozivajući me na kakvu flaubertovsku gozbu.

I mislim kako, napokon, tu gozbu ovoga puta neću tako lako odbiti...

;-) Boris

________
Fotografija: Mislim kako je moja, ali ju je lugh doradio. Nisam siguran. Još uvijek.

Danas sam pospremao i pronašao stolni kalendar koji je još uvijek bio okrenut na veljači. Naravno, nije da nisam pospremao od veljače, ali to sam tek danas shvatio. Jesam li htio da vrijeme barem nakratko stane? Jer u zadnje mi se vrijeme čini kako sve ide prebrzo. I nikada ne mogu reći gdje ću zaista biti u sljedećem trenutku, jer svugdje sam. Letim. Jedino su snovi stvarni, ali oni brzo prolaze.

To me podsjetilo kako, uvijek kada sam bolestan, sanjam. Ili je to barem ono čega se sjećam da sam sanjao. Zdrav, budim se jutrima i ne razmišljajući o njima, ali ovoga puta me snovi progone. Mislio sam kako će nesanica sa srijede na četvrtak barem donekle srediti ono što me môrilo svih ovih noći, ali nekako nije uspjela. Ono što dobijem je san koji me svladava u tramvajima koji jure kroz grad i ljuljaju se u laganom ritmu... i onda odjednom vidim konje, i kočijaše, i svijet je opet stao. Sve dok se ruka starije žene ne nađe na mom ramenu, remetivši tako teško stečeni mir.

A dobro; vraćam se svojoj uskovitlanoj svakodnevici.

Zasada.

;-) Boris

________
Fotografija: Moja, ili Lughova, više se ne sjećam. Jarun, veljača. Ali neka druga veljača. Ne ova.

Evo, da nastavim svoje serije od po četiri fotografije. Danas sam bio negdje pa sam uspio u starinskom duhu nešto fotografirati. Ali zadnja nije starinska - ona mi je samo lijepa zbog boja, odnosno zbog zelene boje. :-)

;-) Boris

Znam da me dulje vrijeme nije bilo. A i one fotografije koje sam objavljivao i nisu baš zadovoljavajuće, zar ne? Znate kako je: škola uzme svo slobodno vrijeme. Jedino čemu sam se mogao posvetiti je bio jedan veći projekt koji radim već dulje vrijeme, i osim toga, napisati nekoliko postova za Velika očekivanja, koja svakoga dana sve više prerastaju u nešto zaista veliko, i postupno počinju preuzimati konačni oblik. Htio bih čitati, a nemam vremena. Izbrojio sam si dvadeset knjiga koje su mi na policama u sobi, a nisam ih još uzmogao pročitati. Nije li to žalosno? Meni nije, meni je tragikomično. :-D Ljubomoran sam na DsK, kojoj je nastava već nekoliko tjedana gotova. Htio sam da i meni završi kad i maturantima, jer su mi ocjene bile taman onakve kakve bih htio da su mi zaključene. Ovaj mjesec mi je dao samo priliku pogoršati ih. A to ne želim...

Pomalo mi je, moram priznati, već i dojadio ovaj blog. Stalno me gleda isti post, a ne napišem novi i to se samo ponavlja. Možda si preko ljeta uzmem odmor, a možda se u potpunosti preselim na Velika očekivanja, još ću razmisliti.

;-) Boris