Vjetrovito

I tako, Luka je prčkao malo po svoj svojoj glazbi i naišao na jednu zanimljivu pjesmicu. Svidjela mi se, pa sam ju stavio ovako sa strane da si ju možete pustiti. Tek sam, naravno, poslije skužio kakve su riječi...:-D

Ali koliko samo optimizma!

Da, pao je snijeg u Zagrebu. Svi već čitav dan govore o tome. Mnogi su rekli kako bi radije da nije pao, dok su ga drugi dočekali s oduševljenjem. Volite li vi snijeg? Ja volim kad padne samo snijeg, bez kiše prije u kojoj bi se mogao otopiti. Onda nastaje bljuzga i sve skupa nije toliko dobro kad promoči cipele ili tenisice. Ali volim kad se napada jako puno njega; volim kad postoje velike bijele ravne površine prekrivene snijegom. I kad je to tijekom zimskih praznika, a ne ovako.

Ne slažete li se da bismo trebali pomaknuti mjesece za koja dva unazad?

Danas sam čuo jednu zanimljivu misao: "Najradije bih da snijeg nije niti pao. Bolje bi bilo da je malo toplije kao prošlih dana, da mi barem nije zima u zimskoj jakni." :-D

Luka kaže da moram prorijediti svoja javljanja na ovome blogu, jer sam (a to i ja sâm shvaćam) malo prenapadan s količinom informacija koje prenesem u deset minuta pisanja. Pa tako, čak i radi mene samoga, u drugom mjesecu najavljujem nešto manje postova, a ne u jednom tjednu čak dva. To shvatite kao moj godišnji odmor.

;-) Boris

________
Fotografija: "Walking on Clouds", Gilad Benari. Baš su mi u zadnje vrijeme njegove fotografije odlične; tako su mirne...

Priznajem da sam pobijeđen. Danas sam uzeo "Zločin i kaznu" Dostojevskoga i počeo čitati, za lektiru. A taman sam mislio kako ću izdržati. Čak sam i cijeli vikend radio bilo što, zapravo ništa u vezi škole i nastave, samo da to ne uzmem u ruke (samo da na ovom mjestu spomenem: Lithium na klaviru - kako to dobro zvuči!) Ali na kraju sam ipak podlijegao svim pritiscima sa strane i izgubio sam se sam u svojim prohtjevima, počevši na kraju čitati jedinu lektiru koju sam se namjeravao ispričati ove školske godine, jer sam prošle shvatio kako se uopće nisam bio ispričao i na kraju svoju jedinu ispriku potrošio na malenu knjižicu od kojih pedesetak stranica koju sam ionako morao pročitati (jer su me podmitili čokoladom). :-P

E, da, i ovdje počinje moja glavna tema danas. Nakon onog puta kako mi je knjižničarka iz suprotnog turnusa rekla: "Kupi si ju!", kad sam namjeravao posuditi jednu od novijih knjiga koje su tek nedavno došle u knjižnicu, ustručavao sam se ući unutra dok je ona na vlasti u tim prostorijama. Zapravo mi ju nije htjela posuditi jer prvo moraju, kao, "kolege pročitati", da ju ja prije toga ne uništim, no ja sam ju bez obzira posudio.

Danas sam, pak, trebao nešto nakon nastave i već je tamo bila ona. Već sam joj barem tisuću puta objasnio kako u mom razredu, naravno, postoje dvije osobe istoga prezimena (pretpostavljate tko je druga :-P), ali ne - ona je i dalje moje knjige metala u njegovu karticu, a njegove u moju i naravno da je došlo do situacije: "Pa ne možeš posuditi "Gospođu Bovary" kad već imaš jedan primjerak kod sebe!" "Nemam ja, već on." I na kraju opet pruži knjigu meni, iako je zapravo trebao posuditi on. "Nemojte to pružati meni, ta knjiga je za njega!" pokazao sam u Lukinom smjeru. Ona mi je iščupala knjigu iz ruku i rekla: "Pa moram dati onome tko ju posuđuje!" "Pa ako pogledate ime, vidjet ćete njegovo a ne moje ime." Nešto si ona ispremeće kako bi na kraju zaključila: "Ali ne možeš posuditi - već imaš jedan primjerak!" Na što sam ja naposljetku pukao: "A Isuse! To nisam ja! Kako ne shvaćate???" (kad sam ja na rubu živaca, onda sam stvarno na rubu živaca.) Na što je naposljetku i ona pukla: "Pa oprosti, ne razumijem zašto si se uvrijedio - oprosti što moj malen pileći mozak od dva centimetra ne može shvatiti cijelu zbrku s imenima!" Skoro sam joj pošteno i odgovorio, ali joj nisam htio dati povoda da me prijavi nekome nadležnijem. I, što je najbolje, na kraju je zaključila: "Baš me boli briga kako se ti zoveš i kako se on zove, ionako mi to nikada nije trebalo!" :-s

Ja te ljude ne kužim. Išli smo doma, a jedna dobra prijateljica koja se u tom trenutku našla u knjižnici mi je rekla: "Kad ćeš sljedeći puta nešto posuđivati, odi kod ove - ja idem s tobom!" Na predstavu, jelda?

Baš mi je veselo u zadnje vrijeme...
;-) Boris

________
Fotografije: "Autumn Beach" i "Old and Coloured", istog autora, koji se predstavlja kao Pierre-Olivier V.

Jučer sam već bio napisao navečer, odnosno to je već bilo danas, novi post, ali mi je strgao cijeli blog pa sam ga morao pobrisati. Usto, jučer sam odlučio napraviti neke promjene na blogu, posebno u "Koga ja čitam?", jer se nakupilo blogova koje tamo nisam imao. Pa da ne pišem o njima, napokon sam smislio novi sustav, pomoću sličica (nadam se da vam se sviđaju), koji ću s užitkom popunjavati svako malo. Tamo sam dodao i Zagorku, (koju, nažalost, nisam prije imao), Born Under (meni veoma dragu osobu), Corvus corax (koja mi se svidjela na prvi pogled, a njena atmosferičnost gotovo je lijepa u svojoj crnini, iako joj misli nipošto nisu depresivne) i Oproštajno pismo (blog mog susjeda, koji voli "Lovca u žitu"). ;-)

I tako, prvi tjedan nastave je prošao. A skoro već i vikend. Sljedeći tjedan započinje prava gužva opet nakon dugo vremena. Ne shvaćam kako se ljudima dâ?

Ajd, ostanite veseli i uživajte!
;-) Boris

________
Fotografija: "Crossing the Bridge", Gilad Benari

Nakon zaista dugo vremena, udostojio sam se i ja sjesti za kompjuter i napisati koji post. Možda toga ne bi niti bilo da mi upravo sada nije uklješten neki živac u leđima te me tjera da se vratim u krevet, kao da nije bilo dosta to što me potjerao iz škole. Kako Tihana to nekada zna reći: "Samo mi treba krcnuti i sve će biti super!" Ne znam zašto prije nisam, ali sada joj zaista vjerujem. :-D

Škola je počela. I već prvi dan nam je ravnateljica na razglasu rekla da ne vjerujemo onim natpisima koji su se pojavljivali u novinama tijekom praznika, da će škola dijeliti novac onim učenicima s manje od sedam opravdanih izostanaka. Ajoj, baš sam si pomislio kako ću se malo obogatiti. Osim toga, u ponedjeljak je bila najavila neko zajedničko fotografiranje svih učenika škole.

Tako smo se danas u jedan sat svi skupili na igralištu, na kojem je također bila postavljena dizalica a s koje je pak jedan učenik fotoaparatom obuhvatio sve ljude u školi. Između Luke i Tihane, dok su iza mene bili ljudi iz razreda, posebice Antonela i Ana, točno onako kako sam htio. Napokon, nadam se kako ću jednom tu fotografiju i vidjeti! Samo ću najvjerojatnije na njoj škiljiti jer su dizalicu bili postavili taman na sunčanoj strani, a bilo je i veoma zamorno tamo stajati pa makar petnaest minuta dok nije bilo gotovo. Tihana i ja smo se još poslije zezali kako trebamo na toj fotografiji kad ju dobijemo igrati "Gdje je Jura?". He he he...

I još uvijek ne shvaćam zašto bi naša škola trebala imati likovnu monografiju s tom slikom unutra. Ili, još bolje, što će još osim toga sadržavati? :-S Živo me zanima...

Kako (osim utorka kad smo pisali ispit iz informatike) nismo zaista ništa trebali učiti, ovaj tjedan sam pročitao već dvije knjige i sutra počinjem novu. I spavam, naravno. Ne znam kako ću se natjerati išta drugo raditi kad oni zamorni zadaci zaista počnu.

Baš je lijepo vrijeme zadnja dva dana u Zagrebu, iako malo zahladni pred večer. Uživam.

;-) Boris

________
Fotografije: U prvom odlomku je fotografija Gilada Benarija "Nature's Grasp", a zatim dalje u tekstu također njegova "Feeling Almost Alive".

Evo, da ne bude nezadovoljnih posjetitelja mojega bloga, koji ionako već previše znaju o meni, odlučio sam izdvojiti još pet stvari, ovoga puta koje možda zaista ne znate o meni. Rukavica je bačena!

6. Ljevak sam. I zato pazim na sve stvari kojih se primim, pašu li mi ili ne. Jednom sam gledao televiziju i vidio kako u Londonu postoji dućan koji ima posebno stvari za ljevake. Kladim se da nitko od vas dešnjaka nije razmišljao o tomu kako je ljevacima kad im je sličica na šalici okrenuta na krivu stranu! Zato ja uvijek sjedim s lijeve strane s Lukom u klupi u školi, jer bi nam se ruke u pisanju stalno sudarale.

7. Perem ruke veoma često. Bolesno često. Pogotovo u vrijeme zimskih i ljetnih praznika kad čitam, jer se bojim da na stranicama knjiga ne ostane koja masna mrlja. Zato tijekom tih praznika i najviše vode potrošim. Prije sviranja, prije čitanja, prije jela i prije spavanja. Već mi je prešlo u naviku. Dok, na primjer, tijekom školske godine ne toliko jer nemam vremena čitati, a kamoli naučiti nešto novo svirati.

8. Haluciniram. Točnije, to se događa noću, kad se probudim i onda još u polusnu u mraku vidim stvari i ljude kojih zapravo nema. Jednom sam tako vidio kako mi je krevet pun paukova (ili su to bili mravi?), a drugi puta kako se neki starček približava (pa sam otrčao u kupaonicu i tek onda došao k sebi). Bolesno, zar ne?

9. Kad sam bio mali bojao sam se dimnjaka. I stalno sam sanjao kako se jedan od njih srušio i ravno uletio u moj stan onim svojim vrhom, a ja sam se uvijek jedva i u zadnji trenutak spasio. Osim toga, kad sam bio mali, dok nisam krenuo u školu, nikada nisam ništa lijepoga sanjao, a ponekad su mi se snovi i ponavljali.

10. Ne volim zatvorene prozore, ali i prostorije općenito. Onda mi zrak postaje suh i smrdljiv. Zato je u mojoj sobi uvijek prozor otvoren, barem onako pod nekim kutom. Čak mi nije ugodno niti zaspati uz zatvoren prozor. Jednom sam tako, dok sam bio na moru, spavao vani, jer mi se to činilo baš lijepo.

Ako treba još pet, samo recite!
(Zezam se.)
;-) Boris

________
Fotografija: "Fruit Grove", Tobias Zeising

OK, DsK mi je objasnila kako je u zadnje vrijeme veoma popularno na blogovima dobacivati rukavice. To je zapravo naziv za pisanje pet stvari o sebi i onda navođenje pet osoba koje to isto trebaju napraviti. Evo, pa da ja počnem:

1. Povučen sam, a opet nisam. Samo malo da objasnim. Ne volim sklapati nova prijateljstva - to je kao da me netko gurne na pozornicu i kaže da pjevam, a ja gledam u milijunsku publiku ispred sebe. Sjećam se kad sam došao u novi razred kad sam krenuo u srednju. Toliko je bilo novih lica i svi su očekivali da pričam s njima za onim stolom kad smo kasnije otišli u kafić. Ali jednom kad nekoga upoznam, znam biti prepričljiv. Barem ja tako mislim... jer Luka kaže da s vremenom počinjem pričati gluposti.

2. Knjige. Jednostavno ih volim. I, sram me priznati, ali najviše od svega volim onaj osjećaj na kraju kad završim s čitanjem. Znate ono kad pročitate taman zadnju rečenicu i na trenutak ne vjerujete kako ste već dovršili. Kad ih kupujem, iskreno, neću kupiti neku čija mi se naslovnica ne sviđa. To je tako. One koje mi se ne sviđaju, a jednostavno ih moram pročitati, posudim u knjižnici. I mrzim kad mi se posred knjige mekih korica onako prelomi omot na onom dijelu u koji su "priključene" sve stranice. :-P

3. Glazba je nešto bez čega mi dan ne može proći. Istina, nemam u svojoj sobi nikakvu liniju ili nešto preko čega bih pustio glazbu, ali imam nešto na čemu bih svirao. A s druge strane, uvijek je tu Luka iz čije sobe od jutra do noći trešti neka zanimljiva glazba, pa ga ja samo pitam što je to - tako da znam što, naposljetku, slušam.

4. Jesen mi je najbolje godišnje doba. Znate ono kad lišće počinje padati s drveća i kad počne puhati onaj vjetar koji vas pobere putem u školu. I ono kad se vozite u autu nekim autoputom ujesen i pokraj ceste onako gola drveća...

5. Jezici me prate cijeli život. Čim sam se rodio, baka mi je pjevala one dječje pjesmice na mađarskom. A k tomu, svi oko mene su pričali hrvatski. U osnovnoj sam veoma rano počeo učiti engleski, da bih kad su drugi počinjali s engleskim, počeo učiti njemački. A k tomu sam još sam u gimnaziji imao dvije godine latinskog. I sve te jezike nekako podjednako volim... ;-)

Sad bih ja, kao, trebao navesti pet osoba koje to isto trebaju napraviti, pa evo: The Baba, Mia, Tihana, Leia i Pomorka. :-D Žao mi je, ali vi ste uspjeli u uži izbor mojih rukavičkih žrtava!

Veselo!
;-) Boris

________
Ovoga puta ništa od fotografija pošto se žurim... :-P

non scio quid scribere, ideo cogitavi: "ecce! tempus pro posto novo in mea carissima lingua peregrina!" :-D diu tempus praetereit e ultimo. saepissime linguam Latinam profui quando aliquid non pro quisquo est scribere volui. mea theoria, tamen, non bona est - quisque potest lexicon linguam Latinam capere et legere, quid quod verbum est. casus miserabilis, estne?

sic diu non postum in huic linguam scripsi...

spero ut placet imaginem meam! :-D

Laete!
Boris

Kad je počela škola ove jeseni, jednu subotu sam se odlučio prošetati do grada da vidim čega ima novoga u Algoritmu. Na onom stolu na kojemu oni uvijek izlože sve najnovije knjige na engleskom (a siguran sam kako je još uvijek tamo koji primjerak) ugledao sam knjigu sasvim zanimljivoga naslova, i savršene naslovnice. Nisam, naravno, odmah zapamtio kako se zove, nego tek kad sam došao doma, na internetu sam vidio istu tu knjigu. "The Glass Books of the Dream Eaters", pisalo je, a autor je bio još tajanstveniji - Gordon W. Dahlquist. Malo sam istraživao o njoj, i shvatio sam kako je to gotički roman - i odmah sam ga morao imati. Također sam vidio kako nema izdanja tvrdih korica, koje tek izlazi sada u siječnju, ali negdje oko dvadesetoga, a ovo izdanje je samo probno te ne znam kako je Algoritam to uspio nabaviti??? Došao je Interliber, i ja sam na štandu Profil Megastorea ugledao istu knjigu, pa sam si ju odmah (dok sam još imao novaca) i kupio. Mjesec dana je stajala na polici, jer je nastava crpila svu energiju iz mene, pa sam ju počeo čitati tek sada preko zimskih praznika. Malo je bila predebela, oko 760 stranica, ali isplatilo se!

Kako sam uspio saznati, Gordon W. Dahlquist je čovjek koji je nekada davno studirao dramaturgiju, kako piše, iako ja mislim kako je veoma mlad, jer ovo mi nalikuje na jedan od onih studentskih romana, ali veoma dobrih studentskih romana. Voli se oblačiti romantistički, veoma je tajanstven i za njega na stranicama knjige piše da je milijunaš i znanstvenik. U svakom slučaju, čovjek je genijalan. Čak je i dopustio da ljudi pročitaju prvo poglavlje njegove knjige na internetu. Naravno, G. W. Dahlquist je najvjerojatnije pseudonim - čovjek je zaista dosljedan svojim uzorima iz romantizma! Algoritam je, kako sam nedavno čuo, otkupio prava na prevođenje te knjige i možemo ju očekivati u ovoj godini koja je pred nama i u hrvatskom prijevodu. A nadam se kako će ga onda jednom i pozvati u Hrvatsku... ;-)

Dakle, cijela priča započinje time što je Miss Temple u svojoj sobi u hotelu u jednom sasvim neobičnom i malenom gradiću, i razmišlja o tomu zašto ju je zaručnik Roger Bascombe ostavio. Nakon sedam dana otkada se zadnji put s njime čula, odlučila je otići do Ministarstva, gdje je on radio, i pratiti ga. Unajmila je kočiju i to ju je dovelo o kolodvora, gdje je pak ušla u isti vlak u koji je ušao i Roger. Što je bilo najčudnije, vlak je bio gotovo prazan - jedino su u prvom vagonu bili Roger, kako je vidjela, i nekoliko gospodina i gospođa koji su nosili krinke preko svojih lica. Na zadnjoj stanici su izašli, a Celeste Temple se zaputila u veliku kuću u koju su ušli. Nije niti slutila što će tamo naći, i gdje će ju to odvesti...
S druge strane, tu je tajanstveni stranac Chang, koji nije niti Kinez, a Kardinal ga nazivaju zbog crvenog kaputa koji je jednom ukrao nekoj cirkuskoj družini jer mu je bilo hladno. On je plaćeni ubojica, no sada shvaća kako niti svojim 'poslodavcima' ne može vjerovati i okreće se protiv njih.
U cijelu priču umiješano je i plemstvo male njemačke državice usred Europe - Macklenburga. Spomenuta zabava priređena je za njegove zaruke. No, krije li se ispod površine nešto obskurno i mračno? Kada Doktor Svenson otkrije kako sve nije takvo kakvime se čini, odlučuje spasiti svoga Kraljevića i kreće u neizmjerno veliku i opasnu pustolovinu.

Ono što malo odstupa od cijele zamisli gotičkog romana, su likovi. Oni su toliko detaljno okarakterizirani, i toliko stvarni da vam se čini kako se cijela radnja odvija pred vama. Glavni lik cijele priče zasigurno je gospođica Celeste Temple, koja se u nekim dijelovima predstavlja i kao Isobel Hastings, ali je svejedno prepoznatljiva po svojim zelenim čizmama koje je onda nosila na maskiranu zabavu. Uz nju stoje njeni novi prijatelji, Kardinal Chang i Doktor Svenson. Chang je profesionalni plaćeni ubojica, koji voli poeziju, a nosi naočale jer su mu jednom u borbi ozlijeđeni kapci pa mu se oči čine nakošene, kao kod Kineza. Česti je posjetilac brojnih bordela, možda baš zato što djevojka u koju je on zaljubljen radi u jednom od njih. Svenson, s druge strane, potpuna je suprotnost Changu; u službi je prijestolonasljednika Macklenburga, koji je pak nemirna duša te Svenson uvijek mora biti na oprezu. Zli likovi su Grof d'Orkancz, Kontesa Lacquer-Sforza i Francis Xonck, a kakve veze oni imaju sa cijelom pričom morat ćete otkriti sâmi!

I sada, kad sam ju pročitao, mogu iznijeti nekoliko svojih dojmova. Prvo, knjiga je predugačka, čak i za mene. Mislim, ovo je najdulja knjiga koju sam ikada na engleskom jeziku pročitao. I to nije neki jednostavni engleski jezik - čovjek se stvarno potrudio napisati lijepi i genijalni roman, sa mnogo zbunjujućih riječi kojima se značenje shvati tek iz daljnjeg konteksta ili se ne shvati uopće. Malo je čudan. Alkemičarski, što ja obožavam. Uključuje sve elemente gotičkoga romana, i trilera pogotovo, ali trilera sasvim nove i predobre vrste. Likova ima svih vrsta, i karakterizacija je zadivljujuća. Opisi prostora toliko pridonose atmosferi da sam tijekom čitanja romana znao i sanjati Harschmort, Tarr Manor, vlakove, hotel Boniface ili pak St. Royale. Inače sam shvatio kako se ta knjiga po poglavljima svaki tjedan dostavljala na vrata svima koji su u Ujedinjenom Kraljevstvu to naručili, tako da je bilo deset manjih svezaka. Svakako pročitajte tu knjigu i nećete požaliti (možda malo tijekom čitanja, zbog duljine), jer knjiga je odlična!

Kako svi pišu o svojim dočecima Nove godine, moram i ja. Dakle, Luka i ja, i još jedna prijateljica iz razreda, smo se dogovorili kako ćemo otići na zabavu jednog iz razreda. Bili smo nas petnaestak iz razreda tamo, i još kojih deset do petnaest ljudi koje nikad u životu nisam vidio. No, mi iz razreda smo se super zabavili. U ponoć smo izašli van, tako da smo dočekali Novu godinu uz najbolje prijatelje iz razreda, i bilo nam je baš lijepo, ispod vatrometa dok pljusak boja pršti iznad nas u svim mogućim nijansama - usred ničega izvan Zagreba. Svi smo svima čestitavali dok netko nije uzviknuo: "OK, mislim da smo si sada svi međusobno čestitali!" i prekinuo niz rukovanja.

Toliko o dočeku. :-P

Kad sam došao doma (a to je bilo već negdje osam sati ujutro), detaljno sam se otuširao, nazvao baku za koju sam znao da je budna, i otišao spavati. Da ne spominjem da mi je cijeli taj dan prošao u spavanju. I kad sam se napokon probudio, prevrnuo sam u polupospanom stanju maminu fritezu u kojoj je bilo još vruće ulje, i zalio si desnu nogu time (točnije stopalo), što me (to ste vjerojatno i pretpostavili) odmah probudilo. Ali sve je OK, ne brinite. Skinuo sam čarapu u najbržem mogućem roku, dok ulje još nije stiglo niti promočiti... He he... Zamalo.

I tako... Sad kad si vrtim sve unatrag, shvaćam kako ove zime nisam razmišljao o novogodišnjim odlukama. Možda je tako i najbolje. Nadam se da ste se i vi lijepo proveli za Novu godinu i da će vam se sve novogodišnje želje ispuniti! ;-)

Manje od tjedan dana je prošlo otkad sam bio kod Tihane. Naime, njena mama uvijek napravi tako odlične božićne kolačiće, da tamo samo dođem i jedem. (Znam, užasan sam, ali što se može kad su tako fini.) Bilo je svega, od makovnjače i orahnjače, do čupavaca, paprenjaka, medenjaka i, na kraju, meni najdražih bakinih kolačića. To su vam, ako ne znate, a siguran sam da ste ih vidjeli, oni s dva biskvita priljepljena pekmezom, a gornji biskvit ima onu rupu kroz koju se vidi pekmez. Ti su mi zaista bili najbolji, a nikada ne mogu zapamtiti kako se točno zovu. Svirali smo zajedno na njenom klaviru, i bilo je baš lijepo. Shvatio sam kako me njen klavir uvijek inpirira, dok moj samo stoji jadan u prašini, a na njemu otisci prstiju od mojih povremenih napadaja sviranja. Zezam se, nije tako loše. Čistim ja njega... Sad me nešto tjera da si pustim od Tamare Obrovac pjesmu "Biscotti Ruduladi", kad već pričam o finim kolačima.

OK, idem ja dalje čitati i uživati!
Veselo!
;-) Boris

________
Fotografije: Prva je detalj iz "Festive Holiday Cookies in Wooden Bowl", nepoznatog autora. Zatim Bill Ross, odnosno detalj iz njegovog "Night Sky Filled with Fireworks", i na kraju detalj iz fotografije "Fries on Plate with Fork" (H et M).