Prošle godine, kad je pao snijeg, odlučio sam uzeo fotoaparat i fotografirati Trg sportova, pa sam za vas odabrao nekoliko fotografija (jer mi se ne dâ pisati previše):
"Vuci me, vuci me!" rekla je baka u smijehu oponašajući moje i Lukine riječi prije kojih dvanaestak godina prošle subote na ručku. "Brže, baka, brže! To treba brzo ići!" Smijali smo se mojim i Lukinim davnim, okrutnim djetinjim zahtjevima.
Bilo je baš lijepo. Ne znam zašto se već jako dugo nisam sanjkao. A to je baš fora. Samo još da snijeg padne... A i sanjke stoje u podrumu staroga stana već jako dugo. :-)
"Kasnije, kad ja više nisam mogla, niste se niti sanjkali previše, jer ste morali jedan drugoga vući. Na kraju biste se uvijek posvadili i došli doma." Bismo li?
Ne sjećam se...
;-) Boris
________ Fotografija: "Sled in Snow", koju je snimio neki njemački fotograf koji se potpisuje sa Normal.
Prvo: kako smo u zadnje vrijeme u svim nekakvim obljetnicama, čast mi je ovaj post nazvati stotim postom na ovom blogu. :-D
Baš sam razmišljao, a i potakli su me na to ljudi iz razreda, kako već veoma dugo nije bilo Božića u Zagrebu za koji je padao ili već pao snijeg. Sve se nekako pomaknulo na siječanj ili, još bolje, veljaču. Sjećam se kako sam jednom prilikom u veljači išao u kino i snijeg me cijeloga zasuo, a mećava mi je uništila kišobran, dok taj isti Božić nije bilo niti malo snijega. No, sjećam se kako je negdje dok sam ja bio valjda četvrti razred osnovne jednom pao snijeg negdje pred Božić i bio sam veoma sretan - znate, ona djetinjasta sreća koju vam više ništa taj dan ne može pokvariti.
Zatim sam se sjetio prošlog Božića i popisa knjiga koje sam namjeravao tijekom zimskih praznika pročitati. I koje sam uspio, a koje nisam. I koje sam kolače jeo kod Tihane... i što smo svirali, i gdje smo bili tijekom praznika.
I tako sam, razmišljajući, došao i do ovog Božića. Trebao bih čitati Dostojevskog i njegovu "Zločin i kaznu", ali dogovorio sam se s jednom prijateljicom iz razreda kako to neću niti posuditi, već da ću čitati nešto po svojoj volji, a kako imamo jednu ispriku iz lektire godišnje, upravo ću ju tada iskoristiti. Namjeravam pročitati knjigu "The Glass Books of the Dream Eaters" Gordona W. Dahlquista koju sam kupio (sjećate se?) na Interliberu. Osim toga, imam i jednu kratku knjigu Emily Ovenden, koja pjeva u skupini Mediaeval Baebes, koja je zapravo grafička kratka priča "Vulpes Vulpes". Možda bih trebao pročitati i "The Lady and the Unicorn" Tracy Chevalier, koju imam već koje dvije godine, ali nikako da ju pročitam i uvijek ju stavljam nekako sa strane. Matthew Pearl će me, vjerujem, oduševiti tih dana knjigom "Klub Dante", koju (sramim se i priznati) još uvijek nisam pročitao. U knjižnici sam si još posudio od Marije Jurić Zagorke "Tajnu Krvavog mosta", inače prvi dio njene skupine knjiga koje objedinjuje naslov "Grička vještica", i to ono novo izdanje Školske knjige, što me iznimno veseli. To jest, imam i doma jedno izdanje te knjige, ali je u takvom stanju da me jednostavno strah to listati da se ne uništi. Ako nešto od navedenoga ne pročitam preko zimskih praznika, moram si obećati kako ću jednom preko školske godine... Najbolje tijekom uskršnjih praznika (vidite li vi kako samo ja to lijepo odgađam?)...
Popis božićnih želja neću ovdje pisati, jer ne vjerujem kako će mi itko išta od toga što ja hoću pokloniti. Za one koji me zaista žele razveseliti, neka mi kupe onaj latinsko-hrvatski rječnik Školske knjige... :-P
A što se tiče božićnih kolača, Tihana mi je javila kako je njena mama već počela nešto pripremati, a to su uvijek vrhunske slastice. :-) Jedva čekam... (Ne brinite, sve ću ovdje iskomentirati! ;-))
A do tada, uživajte
i, naravno, veselo! ;-) Boris
________ Fotografija: Baš sam tražio nešto na DeviantArtu, i naišao na fotografiju naslovljenu "Off to Christmas town", od MaceoX-a, koja tako zorno prikazuje ono što vam želim reći... i upotpunjuje atmosferu.
Prije negdje dva tjedna, Luka i ja smo iz tramvaja ugledali plakat koji nam govori kako će 9. prosinca biti glazbeni dvoboj Ramireza i Vatre u Tvornici. Naravno da smo zato prošli petak otišli i kupili karte u Dallas, i naposljetku se jučer navečer nešto prije devet sati navečer zaputili u Šubićevu na koncert. :-D
Kad smo došli, sreli smo AndrEEju i V. iz škole. One su bile tamo samo zbog Vatre, a mi smo bili došli izričito zbog Ramireza. No, Luka je cijeli tjedan prije u svojoj sobi slušao Vatru, pa sam uspio barem nešto čuti (što je i razlog tomu da nisam znao kako se koja pjesma od njih zove, osim "Ruske"). :-D
Ramirez je bio odličan. Ima neke pokrete dok pjeva kao da ga mikrofon ispali zvukom, ceri se na svaku glupost i kad pjeva, odmiče se od mikrofona kao neki lik iz kakvog crtića. Malo smo i snimali za vas. pa ukoliko želite vidjetio video, samo kliknite na naslov pjesme. Najbolja izvedba tijekom cijele večeri mi je bila ona pjesme Jako dobar dan, koja mi je inače i najdraža pjesma od Ramireza. Zatim, naravno, Iste cipele, za koju je Ramirez imao goste (što je Luka snimio posebno za Antonelu!). Osim same glazbe, kod Ramireza mi je odlično kad uvrsti neke zaista bezvezne teme u pjesme, pa imam dojam kao da je to ono o čemu on u trenutku pisanja pjesme razmišlja. Kao što je to, na primjer, učinio u pjesmi Otjeraj me. Bilo je tako odlično, i nezaboravno, da mi još uvijek šumi u ušima od glasnoće zvučnika.
Ona često razmišlja
Je li mu još uvijek lijepa.
Više nije, više nije sigurna
Zašto je u uopće treba.
Htjela bi izaći iz ovog kreveta.
On bi mogao ovako satima.
Zna da ne voli kad je odsutan.
I sve je počelo kao jako dobar dan.
Pravi broj, u krivo vrijeme
Ostavite poruku.
Vatra, s druge strane, nije mi bila toliko dobra kao Ramirez, kojega u svakom slučaju proglašavam pobjednikom ovog dvoboja. ;-) Imali su nekolicinu dobrih pjesama, i ljudi su bili živi i veseli, i imaju vlastitu osobnost, ali nekako sam imao osjećaj da su previše očekivali od publike. Pozitivniju, i optimističniju recenziju Vatre od moje, napisat će (ako već nije) AndrEEa na svom blogu.
Znate li onaj osjećaj kad tjedan dana nešto spremate i onda je odjednom, samo u jednom malenom trenutku, to gotovo i možete biti mirni? E, da, upravo tako. Najteži ispit, onaj iz povijesti, u ovom polugodištu je prošao i sad mogu mirno odahnuti. Svejedno mi je koliko ću dobiti - glavno da sam se toga riješio... :-D
No, htio sam pričati o nečemu drugome. Sjetio sam se kako smo jednom na kraju prvog razreda otišli u Hum. I bilo je tako odlično vrijeme - nešto između kiše i oblaka. I još onaj humski zvonik, i nikoga na ulici... bilo je tako lijepo. I tek sam prije kojih mjesec dana na svom kompjuteru naišao na jednu fotografiju koju smo uspjeli snimiti iz autobusa tada, pa sam ju odlučio podijeliti s vama...
Taj izlet je bio razredni, i nismo bili samo u Humu. Zapravo, sjećam se, zvao se Putovima glagoljaša, pa smo bili i u Poreču i u Umagu. Spavali smo, naravno, samo nekoliko sati tijekom noći. Uključili smo štednjak da nas grije, ali prostorija je očito bila prevelika i puno ljudi se prešetavalo iz sobe u sobu otvarajući vrata i puštajući hladni zrak. To jest, ja sam spavao na stolcu koji sam nekako prispojio krevetu i naslonjen na drveni naslonjač stolca sam jedva nekako zaspao, a kad sam se probudio, osjećao sam se kao prebijen.
U dvorištu sam mislio da sam vidio u mraku zmiju, ali to je zapravo bila neka polumetarska gusjenica koja je tako odvratno gmizala po podu ljeskajući o sebe svjetlost odližnjih svjetiljki uz ulicu.
Postoje sjećanja koja su mi tako draga da ih jednostavno ne zaboravljam. Ovaj izlet je bio odličan, iako je veoma malen broj ljudi iz razreda bio zapravo na njemu.
A sjetio sam ga se zato što sam tjedan nakon, isto kao i ovaj koji je upravo prošao, imao hrpu toga za učiti, ali nekako sam se taj vikend odlučio opustiti i ne misliti na školu. Pogledavši svoj prošli vikend, mogu reći kako je to tada bila odlična zamisao.
Evo, da se samo nastavim na prošli post: Hvala svima koji ste čestitali prvi rođendan ovoga bloga, a ujedno i svima koji ga uvijek iznova posjećuju i barem malo se zadrže ovdje. Sjećam se trenutka kad mi je Luka objavio jedne studene noći kako je otvorio blog i pitao me bih li mogao napisati što sutra za njega. Kako bi nečega bilo gore, nabrzinu sam napisao priču i objavio je. To je bila moja prva i jedina priča objavljena na ovome blogu...
Kada samo pomislim što se sve promijenilo u posljednjih godinu dana, što sam sve radio, jeo, čitao, slušao, gdje sam bio i kakvim raspoloženjima sam gnjavio ostale te kakve sam svoje misli, a napokon i sjećanja pisao ovdje, shvaćam kako je godina dana mnogo vremena. Ali ipak, sve se nekako vraća na početak, jer opet sjedim za kompjuterom u dnevnoj sobi i ispisujem ova slova u nadi da će ih netko pročitati. Shvatio sam kako mi je ovaj blog zapravo bio svojevrsna "terapija za živce", i kad sam imao nešto za reći, pa iako u potpunosti nevažno, uvijek je na "Vjetrovitom" postojalo mjesto na kojemu bih to mogao zapisati. :-)
I, na kraju, zabavno je upoznavati nove ljude. Stvarati nova prijateljstva i jednostavno voljeti nečiju kosu, ukus u glazbi ili pak jednostavnost. Nikad ne znaš s kim se možeš zapričati, a da niti ne primijetiš kako je vrijeme brzo prošlo, ili s kim ćeš po prvi puta otići u kafić okružen knjigama. I što je najbolje, ovo mjesto mi omogućuje još bolje upoznati osobe koje svojim mislima pokreću svijet, a koje ionako vidim gotovo svaki dan (što mi, vjerujem, nikada neće postati dosadno).
Hvala vam još jednom svima!
;-) Boris
________ Fotografija: Za ovaj post, pošto se vraćam na sâme početke, odlučio sam iskoristiti fotografiju kišnih oblaka Montane koju je Luka koristio u početku kao sliku za blog. Zove se "Rain Clouds Looming Over Forest", a snimio ju je (pretpostavljam isto tako jednog kišnog popodneva) fotograf David Stoecklein...
Nekada davno pisalo je više o meni i tomu što volim ovdje, ali sam shvatio kako je dovoljno da znate da se zovem Boris. Tekstovi koji se ovdje nalaze su oni koji otkrivaju više.
