Vjetrovito

Bok svima!

Nadam se kako će ovo doprijeti i do nešto više ljudi te da će mi barem netko moći pomoći. Naime, neki dan sam dobio od stoljetnog susjeda pregršt knjiga, i u njima je, na moje iznenađenje bila i "Jadranka" Marije Jurić Zagorke. Ali onako, u dijelovima koji su izlazili u novinama nekada, što sam si ja oduvijek i želio. Problem je u tome što mi nedostaje samo jedan broj - dvanaest. Pa ako bi mi to netko mogao skenirati i poslati ili nekako drugačije...

Za sve one koji nemaju tako raspodijeljena poglavlja, to je poglavlje naziva "Ljubav spasitelj!" (negdje oko 155. stranice) pa sve između, do poglavlja "Jadrankina zagonetka" (oko 165. stranice otprilike).

Moju e-mail adresu imate sa strane...

H V A L A ! ! !
;-) Boris

Meni je uistinu žao, ali ja nemam vremena pisati postove u zadnje vrijeme. Jedva uspijevam sve pohvatati... Jedva uspijevam zaspati...

Pa tako, do sljedećeg javljanja, uživajte u ovoj fotografiji koju sam snimio veoma davno jednog jesenskog poslijepodneva!

;-) Boris

U petak bijasmo na Interliberu nas nekolicina iz razreda, točnije nas šestoro. Pitali smo razrednika smijemo li otići još u četvrtak (točnije, ja sam pitao - mene uvijek angažiraju za takve stvari), i on je rekao da možemo biti samo na predsatu i prva dva sata te da zatim možemo mirno otići s nastave. I kako smo svi koji smo htjeli ići inače uvijek na satovima lektire brbljavi i klafravi, razred je veoma žalio što doslovno svi nećemo biti na nastavi i zadržavati profesoricu s teorijama o lektiri. Ali dobro, bili smo na laboratorijskim vježbama iz kemije, pa smo se taman prije Interlibera lijepo udisali velike količine klora (koji smo isto tako u velikim količinama i razvili pod satom), što je u dodiru s našom sluznicom stvaralo klorovodičnu kiselinu koja nas je lagano omamila. Sjećam se da sam bio malo ošamućen, ali znao sam što trebam kupiti jednom kad dođem na Interliber:

Patrick Süskind
PARFEM

Još otkako mi je Inge negdje na početku školske godine rekla za ovaj roman, htio sam ga pročitati. Ali nekako nikad nisam stigao niti provjeriti ima li ga na hrvatskom jeziku i tko ga izdaje. Sad sam prije Interlibera malo prošvrljao po internetu, kako bih uopće znao kod čijih se štandova dulje zadržavati, i shvatio sam kako tu knjigu izdaju Izvori. U glavnom (manjem) paviljonu, ta je nakladnička kuća imala gotovo nezamjetan štand, s veoma neuglednom i malenom policom s knjigama, ali veoma pričljivog prodavača koji mi je napomenuo kako imam sreću jer su mu upravo stigle svježe tiskane knjige te mi je uzeo jednu odozdo koju nitko još nije pipkao (što ja jako cijenim, jer sam alergičan na to kad mi ljudi prljavim rukama diraju knjige). Inače, kako piše i na poleđini knjige, to je roman o jednom ubojici i njegovom istraživačkom putovanju u carstvo mirisa; roman o ubojici kojeg na zločin nisu nagonile mržnja, ljubav ili očajanje, već jedino njegov nos. Krajnje zanimljiva tema na koju bi se nešto moglo napisati...

Ben Schott
SCHOTTOVA ORIGINALNA SVAŠTARA

Kad sam prije mjesec ili dva po prvi puta primijetio ovu knjigu, bila je na engleskom i u izdanju Bloomsburyja. Zatim sam mi je postala sve zanimljivija i zanimljivija, poput nekakve knjige koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku, a koja sadrži hrpu nevažnih i nepotrebnih podataka. Primijetio sam kako je i hrvatsko izdanje malo nadopunjeno s obzirom na hrvatsku kulturu. Sasvim uredna, mala i lijepa enciklopedija gluposti - a gluposti svi volimo, zar ne? Među ostalim, sadrži i duljine vezica za cipele, načine ubojstava kod Agathe Christie, popis mogućih strahova (fobija) i njihove latinske nazive, najdulju riječ u engleskom jeziku (koja ima čak 1158 slova ako sam dobro zapamtio), povijest poreza na šešire, zbirne imenice, popis slova koja se mogu napisati u jednom potezu, popis svih Shakespearovih drama i neke njihove karakteristike, proturječne poslovice, izraze koji se koriste za kavu, "Volim te" na svim jezicima kojih se Ben Schott mogao sjetiti i još mnogo toga, da ne nabrajam. Naprosto genijalan čovjek, ne znam kako mu je to palo na pamet. Ako kupite, vjerujte mi, nećete požaliti jer ćete imati jedan sasvim neobičan primjerak enciklopedije na polici.

Péter Esterházy
POBOLJŠANO IZDANJE

Nakon što sam pročitao "Harmoniju Caelestis" Pétera Esterházyja prošlo ljeto, nešto sam tražio po internetu i shvatio kako je u Mađarskoj bila objavljena još jedna knjiga, nešto kao svojevrstan nastavak i onda sam bio tužan jer nisam znao hoće li to u Hrvatskoj ikada biti objavljeno. No, Fraktura me ugodno iznenadila, jer dok sam ja žalio za prokletom sudbinom, Xenia Detoni je prevodila s mađarskog i nastavak. Tako da sam si sada (uz, naravno, velik popust) nabavio još jedan svezak podataka o ovoj velikoj mađarskoj aristokratskoj obitelji, pisan u obliku nerazumljivo zamršenog i debelog romana. Prethodnica ove knjige, "Harmonija Caelestis", je roman u kojem Péter Esterházy veliča očeve svoje obitelji, među njima najviše i svog oca, stavljajući ga u gotovo božanski položaj. No, u siječnju 2000. godine, baš kad je završio stanovit roman, otkrio je kako je taj njegov otac, osobni bog, bio zapravo član mađarske komunističke tajne službe. Péter Esterházy, naravno, nije bio zadivljen činjenicom da čovjek, kojemu je podigao svojevrstan literarni spomenik, zapravo cijeloga svoga života skrivao tako poražavajuću činjenicu. Zato je napisao "Poboljšano izdanje" u kojem izlaže, ne samo sva svoja saznanja, već i materijale koji su mu poslužili kao dokazi.

Gordon W. Dahlquist
THE GLASS BOOKS OF THE DREAM EATERS

Nisam mislio kako ću na Interliber naći i dugoželjeni gotičko-romantički roman Gordona W. Dahlquista, o kojem sam već pisao jednom prilikom. Ali na Profilovom štandu (ako se to ogromno uopće može nazvati štandom - o Algoritmu da i ne govorimo), sam ugledao dva primjerka i naravno da sam si kupio jedan. Ovaj roman me počeo zanimati zbog svojeg intrigantnog početka, u kojem Roger Bascombe ostavlja svojoj zaručnici gospođici Celeste Temple poruku u kojoj joj govori kako njihove zaruke prestaju. Ona se prerušava i počne slijediti svoga zaručnika, u nadi kako će otkriti zašto ju je tako hladnokrvno ostavio. No, u tom svom putovanju, ona se nađe na zabranjenom vlastelinstvu Harschmort, na kojem nailazi na jedan svijet njoj sasvim nepoznat i polagano počinje shvaćati. Čuo sam kako je taj roman, kad se pojavio u prodaji, izazvao podijeljena mišljenja kao niti jedan ove godine, ali nepodijeljeno oduševljenje svih čitatelja mračnim elementima kojima je ispunjen. Onaj tko poznaje mene, zna da nisam mogao ostati miran dok taj roman nisam kupio.

Kasnije smo otišli u kafić i dogodilo nam se nešto neočekivano. Naime, otišli smo u kafić koji se nalazi desno nakon što izađete sa Velesajma. Inače ne bismo otišli u njega (jer stvarno užasno izgleda, a kasnije smo se uvjerili kako je njegov zahod veći od terase), ali onaj lijepi glazbeni kafić do je bio popunjen i jednostavno nije bilo mjesta. Poslužio nas je jedan konobar i nakon što smo popili pića (dva čaja, kakao i jedan Nescafé), malo popričali i tako, tražili smo račun. Pa smo pitali jednu konobaricu, lijepo i normalno može li nam izdati račun jer mi bismo išli. Ona se na jadnog Kolareka izderala kao da je on kriv što nema računa. I čekali smo sto godina da nam donese račun, te kad nakon dvadeset minuta nije, mi smo se spremili i idemo (jer po zakonu, ako nismo dobili račun, nismo dužni platiti). I mi idemo van, a ona se na nas počne derati, kao da smo mi sakrili račun da ne bismo morali platiti. Zar ona stvarno misli da bismo na to spali? Jer kao, njen kolega je otišao doma pa ga je zvala na mobitel - i čovjek je naravno tvrdio da je izdao račun. "Zbrojite si sami!" rekla je bijesna. Mi smo joj rekli kako na njenom cjeniku nema niti čaja niti kakaa, na što je ona rekla da se ona ne želi zafrkavati s balavcima kakvi smo mi. E, pa tad joj baš i ne bih platio. Nakon toga smo otišli i nismo platili. I drago mi je da nismo, kad nas je tamo počela vrijeđati.

Ali svejedno, dan je bio odličan:
Četiri knjige, i osmijeh na licu.

;-) Boris

Moja najveća noćna mora.

Već zadnjih nekoliko dana to sanjam. I onda sam odlučio pobrisati prašinu u svojoj sobi.

:-D

Pomaže.

;-) Boris

________
Fotografija: "Piano" engleskog fotografa Thomasa. ;-)

U posljednjih dana nisam mogao puno pričati jer sam se bio ugrizao za jezik (baš jako, dok sam jeo tost) pa me cijela glava boljela. Ali zato sam se primio posla i dovršio čitanje Tolstojeve "Ane Karenjine" koje se otezalo još od dva tjedna prije početka ove školske godine. Jednostavno mi se nije dalo jer smo doznali kako to uopće niti nećemo imati za lektiru.

Ali drago mi je što sam ju pročitao...

U tom romanu nema dijela ruskog života iz devetnaestog stoljeća koji nije prikazan. Od seljaka koji rade na polju, do plemstva u vlastitim intrigama. Uglavnom se sastoji od dvije priče, a to su ona Ane Karenjine i Aleksija Vronskoga, te Konstantina Levina i Kitty Ščerbacke. Oni su povezani tako da je od Kittyine sestre Dolly suprug Stjepan Arkadijevič, koji je pak brat Ani Karenjini. Negdje sam čuo kako je lik Levina zapravo sâm Tolstoj, a to se može i vidjeti prema onom završnom dijelu u kojem Levin razmišlja o svemu što Tolstoj nije uspio reći kroz roman (od 814 stranica!), te Levin isto kao i Ana zapada u neke duševne preokrete. Samo što se Levin uspijeva izmaknuti fatalnoj depresiji, a Ana ne.

Zanimljivo je i to da kroz cijeli ogroman roman, uopće nema pravih opisa ljudi. Neke sam likove zamišljao na jedan način, da bih na kraju shvatio da stanoviti lik uopće tako ne izgleda. I Ana nije opisivana mnogo tijekom romana, ali tamo gdje jest, Tolstoj se potrudio što više podataka dati u što manje rečenica: Sagledana očima Vronskog, ona je vrlo lijepa, elegantna i graciozna; lice joj je milo, nježno i umiljato; na licu joj je igrala uzdržana živahnost, a osmjeh je treperio na rumenim usnama i talasao se između očiju i usta.

Ono što smo i DsK i ja zaključili kako nam se ne sviđa je dio od tridesetak stranica kako Levin radi u polju sa seljacima i razmišlja o tome kako to radi za majku Rusiju. Konstantinu Levinu je selo bilo lijepo po tome što je ono bilo poprište za rad, dakako za koristan rad.

I na kraju, da zaključim, meni Ana nije dobar lik u romanu, jer mi se ne sviđa način na koji razmišlja. Ona prvo učini neki postupak i onda razmišlja o njemu. Dok je Levin izvorno odličan, pravo nadahnuće. Samo da nema takvih dosadnih monologa sa samim sobom u većini njegove radnje, jer većina čitatelja ionako nisu iz Rusije pa im ne treba ukazivati na način poboljšavanja privredno-ekonomskih pitanja.

;-) Boris

Dakle, jučer smo se Baba, Luka, Dora, D. i ja zaputili u Sax! na koncert Demobandsa. Ne mogu niti opisati kako je dobro bilo, atmosfera, ljudi, pjesme,... sve! Nastupale su grupe Abroad Experiments, Minimum System Requirements i, naravno, Porota! I na tome smo se pojavili zahvaljujući Inge koja nas je izvanredno dobro obavijestila... ;-)

Svirka je započela grupom Abroad Experiments. Kod njih mi je dobro bilo jedino to što su uspjeli od samo nekolicine tema napraviti dobru glazbu (a koja ne bi nikome dosadila nakon duljeg vremena). No, u jednoj pjesmi imaju toliko interludija da na kraju nisam bio siguran slušam li još uvijek istu pjesmu ili su prebacili na drugu. Ali u svakom slučaju bolje su zvučali uživo nego na snimkama. Njihove zaista neobične internetske stranice možete pogledati tako da kliknete ovdje!

Zatim je nastupila skupina koja je Doru i mene jednostavio oduševila. Zove se Minimum System Requirements, i imaju pjevačicu koja ima tako dobar glas da vam ne izlazi iz glave dulje vrijeme. A tek njeni pokreti kad pjeva - vidi se da se u potpunosti uživi u pjesmu, ritam, i da stvara jednu izrazito zabavnu atmosferu u publici. Ne znam zašto hrvatska scena ima tako glupih komercijalnih stvari, kad postoji nešto poput ovoga, nešto toliko funky, jazz, groovy i drum&bass. (Luka ih je nazvao cranberriestičnima, zbog prve pjesme). Mislim kako ću se sve više prikloniti odličnim novonastalim bendovima poput ovoga. :-D Kasnije sam pitao Moranu (pjevačicu) gdje bih mogao nabaviti njihov demo album, no rekla mi je kako ga još nisu snimili, ali da u četvrtak u klubu Gjuro 2 imaju nastup pa mogu doći. Budem vidio...

I, najbolje na kraju - Porota! Moram li uopće napominjati kako najbolje zvuče uživo? :-) Njihove riječi, glazba, način prenošenja energije u publiku... Luka i ja smo njih najviše fotografirali i snimali, pa sam ja sve te materijale poslao Inge, tako da možete pogledati njen blog za detaljniji osvrt na Porotu. Ona je bila sva ozarena, slušala ih u nekakvom idiličnom raspoloženju, a primijetio sam kako je neke od pjesama i pjevala. Cijela ideja ove večeri je bila da se između tri benda koji su nastupili odabere najbolji koji će ići dalje. Naravno, svi smo glasovali za Porotu. Čak sam vidio nekog čovjeka koji je uzeo, onak, hrpu papirića i na svima napisao glas za Porotu i ubacio u kutiju.

Babu smo jedva dovukli, jer je bila na nekoj utakmici. Ali kada je došla, donijela je na dlanu i jednog malog bijelog miša (koji se neizrecivo mnogo volio penjati u pepeljare na stolovima). Na kraju je cijeli Sax! znao za tog njenog miša, pa čak i konobar koji ga je ugledao na stolu dok je kupio čaše, a miš se kretao među njima... Možda jednom objavim i fotografiju miša, ako mi Baba dopusti. Ovo je bio baš savršeni provod za Noć vještica. Prije negoli smo krenuli, Luka je izdubio i bundevu, koja je stajala na našem prozoru dok smo mi bili vani. A vratili smo se doma u pola dva.

Jedva čekam ponovno...

;-) Boris