Marketing
U petak bijasmo na Interliberu nas nekolicina iz razreda, točnije nas šestoro. Pitali smo razrednika smijemo li otići još u četvrtak (točnije, ja sam pitao - mene uvijek angažiraju za takve stvari), i on je rekao da možemo biti samo na predsatu i prva dva sata te da zatim možemo mirno otići s nastave. I kako smo svi koji smo htjeli ići inače uvijek na satovima lektire brbljavi i klafravi, razred je veoma žalio što doslovno svi nećemo biti na nastavi i zadržavati profesoricu s teorijama o lektiri. Ali dobro, bili smo na laboratorijskim vježbama iz kemije, pa smo se taman prije Interlibera lijepo udisali velike količine klora (koji smo isto tako u velikim količinama i razvili pod satom), što je u dodiru s našom sluznicom stvaralo klorovodičnu kiselinu koja nas je lagano omamila. Sjećam se da sam bio malo ošamućen, ali znao sam što trebam kupiti jednom kad dođem na Interliber:
Patrick Süskind
PARFEM
Još otkako mi je Inge negdje na početku školske godine rekla za ovaj roman, htio sam ga pročitati. Ali nekako nikad nisam stigao niti provjeriti ima li ga na hrvatskom jeziku i tko ga izdaje. Sad sam prije Interlibera malo prošvrljao po internetu, kako bih uopće znao kod čijih se štandova dulje zadržavati, i shvatio sam kako tu knjigu izdaju Izvori. U glavnom (manjem) paviljonu, ta je nakladnička kuća imala gotovo nezamjetan štand, s veoma neuglednom i malenom policom s knjigama, ali veoma pričljivog prodavača koji mi je napomenuo kako imam sreću jer su mu upravo stigle svježe tiskane knjige te mi je uzeo jednu odozdo koju nitko još nije pipkao (što ja jako cijenim, jer sam alergičan na to kad mi ljudi prljavim rukama diraju knjige). Inače, kako piše i na poleđini knjige, to je roman o jednom ubojici i njegovom istraživačkom putovanju u carstvo mirisa; roman o ubojici kojeg na zločin nisu nagonile mržnja, ljubav ili očajanje, već jedino njegov nos. Krajnje zanimljiva tema na koju bi se nešto moglo napisati...
Ben Schott
SCHOTTOVA ORIGINALNA SVAŠTARA
Kad sam prije mjesec ili dva po prvi puta primijetio ovu knjigu, bila je na engleskom i u izdanju Bloomsburyja. Zatim sam mi je postala sve zanimljivija i zanimljivija, poput nekakve knjige koju jednostavno ne možete ispustiti iz ruku, a koja sadrži hrpu nevažnih i nepotrebnih podataka. Primijetio sam kako je i hrvatsko izdanje malo nadopunjeno s obzirom na hrvatsku kulturu. Sasvim uredna, mala i lijepa enciklopedija gluposti - a gluposti svi volimo, zar ne? Među ostalim, sadrži i duljine vezica za cipele, načine ubojstava kod Agathe Christie, popis mogućih strahova (fobija) i njihove latinske nazive, najdulju riječ u engleskom jeziku (koja ima čak 1158 slova ako sam dobro zapamtio), povijest poreza na šešire, zbirne imenice, popis slova koja se mogu napisati u jednom potezu, popis svih Shakespearovih drama i neke njihove karakteristike, proturječne poslovice, izraze koji se koriste za kavu, "Volim te" na svim jezicima kojih se Ben Schott mogao sjetiti i još mnogo toga, da ne nabrajam. Naprosto genijalan čovjek, ne znam kako mu je to palo na pamet. Ako kupite, vjerujte mi, nećete požaliti jer ćete imati jedan sasvim neobičan primjerak enciklopedije na polici.
Péter Esterházy
POBOLJŠANO IZDANJE
Nakon što sam pročitao "Harmoniju Caelestis" Pétera Esterházyja prošlo ljeto, nešto sam tražio po internetu i shvatio kako je u Mađarskoj bila objavljena još jedna knjiga, nešto kao svojevrstan nastavak i onda sam bio tužan jer nisam znao hoće li to u Hrvatskoj ikada biti objavljeno. No, Fraktura me ugodno iznenadila, jer dok sam ja žalio za prokletom sudbinom, Xenia Detoni je prevodila s mađarskog i nastavak. Tako da sam si sada (uz, naravno, velik popust) nabavio još jedan svezak podataka o ovoj velikoj mađarskoj aristokratskoj obitelji, pisan u obliku nerazumljivo zamršenog i debelog romana. Prethodnica ove knjige, "Harmonija Caelestis", je roman u kojem Péter Esterházy veliča očeve svoje obitelji, među njima najviše i svog oca, stavljajući ga u gotovo božanski položaj. No, u siječnju 2000. godine, baš kad je završio stanovit roman, otkrio je kako je taj njegov otac, osobni bog, bio zapravo član mađarske komunističke tajne službe. Péter Esterházy, naravno, nije bio zadivljen činjenicom da čovjek, kojemu je podigao svojevrstan literarni spomenik, zapravo cijeloga svoga života skrivao tako poražavajuću činjenicu. Zato je napisao "Poboljšano izdanje" u kojem izlaže, ne samo sva svoja saznanja, već i materijale koji su mu poslužili kao dokazi.
Gordon W. Dahlquist
THE GLASS BOOKS OF THE DREAM EATERS
Nisam mislio kako ću na Interliber naći i dugoželjeni gotičko-romantički roman Gordona W. Dahlquista, o kojem sam već pisao jednom prilikom. Ali na Profilovom štandu (ako se to ogromno uopće može nazvati štandom - o Algoritmu da i ne govorimo), sam ugledao dva primjerka i naravno da sam si kupio jedan. Ovaj roman me počeo zanimati zbog svojeg intrigantnog početka, u kojem Roger Bascombe ostavlja svojoj zaručnici gospođici Celeste Temple poruku u kojoj joj govori kako njihove zaruke prestaju. Ona se prerušava i počne slijediti svoga zaručnika, u nadi kako će otkriti zašto ju je tako hladnokrvno ostavio. No, u tom svom putovanju, ona se nađe na zabranjenom vlastelinstvu Harschmort, na kojem nailazi na jedan svijet njoj sasvim nepoznat i polagano počinje shvaćati. Čuo sam kako je taj roman, kad se pojavio u prodaji, izazvao podijeljena mišljenja kao niti jedan ove godine, ali nepodijeljeno oduševljenje svih čitatelja mračnim elementima kojima je ispunjen. Onaj tko poznaje mene, zna da nisam mogao ostati miran dok taj roman nisam kupio.
Kasnije smo otišli u kafić i dogodilo nam se nešto neočekivano. Naime, otišli smo u kafić koji se nalazi desno nakon što izađete sa Velesajma. Inače ne bismo otišli u njega (jer stvarno užasno izgleda, a kasnije smo se uvjerili kako je njegov zahod veći od terase), ali onaj lijepi glazbeni kafić do je bio popunjen i jednostavno nije bilo mjesta. Poslužio nas je jedan konobar i nakon što smo popili pića (dva čaja, kakao i jedan Nescafé), malo popričali i tako, tražili smo račun. Pa smo pitali jednu konobaricu, lijepo i normalno može li nam izdati račun jer mi bismo išli. Ona se na jadnog Kolareka izderala kao da je on kriv što nema računa. I čekali smo sto godina da nam donese račun, te kad nakon dvadeset minuta nije, mi smo se spremili i idemo (jer po zakonu, ako nismo dobili račun, nismo dužni platiti). I mi idemo van, a ona se na nas počne derati, kao da smo mi sakrili račun da ne bismo morali platiti. Zar ona stvarno misli da bismo na to spali? Jer kao, njen kolega je otišao doma pa ga je zvala na mobitel - i čovjek je naravno tvrdio da je izdao račun. "Zbrojite si sami!" rekla je bijesna. Mi smo joj rekli kako na njenom cjeniku nema niti čaja niti kakaa, na što je ona rekla da se ona ne želi zafrkavati s balavcima kakvi smo mi. E, pa tad joj baš i ne bih platio. Nakon toga smo otišli i nismo platili. I drago mi je da nismo, kad nas je tamo počela vrijeđati.
Ali svejedno, dan je bio odličan:
Četiri knjige, i osmijeh na licu.
;-) Boris
Post je objavljen 12.11.2006. u 01:22 sati.