|
|
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
vjestica111@net.hr
Counter
hihihihi
Ti samo budi dovoljno daleko
Ti samo budi dovoljno daleko
Za mene postoji drugi neko
Čije će riječi manje da bole
Čije će ruke lijepše da vole
Ti samo budi tamna sjena
Za mene stižu lijepša vremena
Ulice nove, nova lica
I vedro nebo, prepuno ptica
Ti samo budi u srcu trag
Još će mi neko biti drag
Još ću sa nekim pronaći sreću
Nikad te više voljeti neću
Nekom ćeš biti dobra žena
Odana, vjerna i poštena
Sve nek ti bude drugi neko
Ti samo budi dovoljno daleko
CRVENI ŠEŠIR
3 godine : Pogleda se i vidi Kraljicu.
8 godina: Pogleda se i vidi Pepeljugu.
15 godina: Pogleda se i vidi Ružnu sestru (mama, ne mogu ići u školu ovakva !)
20 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo – ali odluči da ide van u svakom slučaju
30 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo – ali odluči da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slučaju
40 godina: Pogleda se i vidi "čista sam" i izlazi van
50 godina: Pogleda se i vidi "To sam ja" i izlazi gdje god to želi
60 godina: Pogleda se i podsjeća se svih ljudi koji se više ne mogu vidjeti u ogledalu. Izlazi van i osvaja svijet.
70 godina: Pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uživa u životu.
80 godina: Ne gnjavi se sa gledanjem. Samo stavi crveni šešir i izlazi da se zabavi.
Evo, odradila sam u subotu i to. Nije bilo loše. Bilo je sasvim ok.
Nije bilo pjesmuljaka onog tipa, koje sam već navela. Dapače, pjevalo se dosta rocka, koji baš i nije za ples. Malo stariji su tražili malo valcera. Bilo je puno mladih i mislim da su bili zadovoljni. Podsjetili smo se Dugmića, Barea, Hladnog piva. Svadba se održavala u Plitvičkoj kući. Nije baš bila neka posluga, ali drugo nemam što zamjeriti.
Bila je jedna od boljih, na kojima sam bila. Bilo nas je oko 150. Popriličan broj zar ne?
Djeca su uživala. Dala su si oduška. Plesali su i zabavljali se, kako to samo oni znaju. Uživajući u trenutku. E, da i mi to ponekad možemo tako. Živjeti tu i sada. Bez suvišnih opterećivanja.
Možemo li živjeti po savjetima koje nam daruju časopisi? Ne bih rekla. Toliko je gluposti u njima. Možete birati između dijete protiv celulita ili nekog recepta za punjenu patku u finom sosu od raznih gljiva. Ima u tim časopisima stvarno svašta. Od savjeta kako odgojiti dijete, do čudesnog čaja koji otapa barem 42 vaša suvišna kilograma. I pored toga, naravno; ispovijedi onih koji su smršavili barem najmanje toliko, i obavezna fotografija „prije i poslije“. Iako te dvije osobe nemaju ništa zajedničko. Ponekad čak ni boju kose i očiju. Hm!
Odavno se bavim mišlju da pokrenem svoj časopis. No, sada imam blog.
Ja bih iz svog časopisa, po špranci već poznatih, izbacila:
Dijete protiv celulita, i hrane općenito
Slike vitkih ljepotica, koje nakon 10 g bavljenja manekenstvom nalikuju na sasušene smokve, a poneke, čujem, čak i umru od anoreksije ???!!!
Savjete o tome kako živjeti
Crnu kroniku
Fotografije krema za lice čija je cijena barem 1200 kn
Intervjue sa bogatim ljudima kojima je glavna okupacija kako kupiti što skuplji parfem ili torbu
I stalno podsjećanje na to da nismo savršeni!
Vrijeme je prehlada. Ova je jesen vrlo topla. Jedan stari recept za prehladu jest: 1. Narežite jabuku na sedam dijelova. 2. Svaki dan pojedite jedan dio. 3. Kada bude pojedena, vi ćete biti izliječeni.
E, da su sve naše muke kao prehlada. To bi bilo nešto. Ipak, kada smo prehlađeni, to nam jako ide na živce. Curi nam iz nosa, teško dišemo, temperaturica nas trese... Tko voli biti bolestan? Nitko. Ipak, vidite ljudi često bježe u bolest. Kada god se život zakomplicira do te mjere da to više ne možemo nositi, ljudi se malo razbole. Pa svrate poozrnost na sebe, pa ih malo tetoše i maze. Onda ispočetka. Nakon nekog vremena te bolesti postanu ozbiljnije. Bolest i bol, samo su vapaj duše: JA sam ranjena. To je čak i klasična medicina priznala. Sve su bolesti psihosomatskog karaktera. Sve imaju podlogu unutar nas samih. Unutar duše.
Postoji izuzetno zanimljiva knjiga u kojoj je tablica svih dijelova tijela. Svaki dio tijela predstavlja dio naše duše. Kada on zaboli, alarmira nas da je taj dio duše povrijeđen.
Ne morate vjerovati. Ni ja nisam. Ipak, četiri godine iskustva u općoj medicini, uvjerilo me. To je tako. Samo što je teško ljudima to dokazati. Zašto je alternativna medicina sve djelotvornija? Jer gleda čovjeka kao cjelinu. Svi alternativci sa čovjekom RAZGOVARAJU. Dugo. To treba. Za taj dio priče ljudi dolaze k liječniku. Čovjek je cjelina. To nikada ne treba zaboraviti. Ni mi sami, ni liječnici.
Čitala sam dosta davno intervju sa jednom našom skijašicom. Čak se ne sjećam koja je bila. Nije važno. Opisivala je, što je ona sa svojih 20 godina, u životu propustila. Koliko je trenirala, kako se to odrazilo na njezino zdravlje, koliko je rođendana propustila svojih prijatelja. Nikada nije otišla u disko, nikada nije imala vremena za veselja. Nakon nastupa, u školi je nadoknađivala propušteno, trenirala je. Često se nije stigla ni odmoriti. Puno sportaša, tijekom praznika, trenira dva puta dnevno. Nije to lako. Odricanja su ogromna. Živite u paralalenom svijetu. U jednom ste trenutku fokusirani na sport, treninge, strah pred važnim nastupom, a u drugom morate misliti na školu, učenje i gomilu materijala koje trebate obraditi.
Isplati li se to?
Svi će vam oni reći da se isplati. A što bi drugo i rekli? Neće valjda priznati da su mnogo toga izgubili. Ne nakon toliko truda uloženog.
Sportom se razvija duh. Sportom se uči gubiti. To je vrlo važna lekcija u životu koju je vrlo teško naučiti. Sport je dobar za zdravlje. Osim onih vrhunskih, koji nakon 40.-e sve sportaše učine invalidima. Sport te okupira, vježbaš radne navike, vježbaš upornost i disciplinu. Ipak... Kao roditelj, ne mogu shvatiti da drugi roditelji tjeraju svoju djecu na takva mučenja. Sve mora imati mjeru. Djeca imaju pravo na djetinjstvo i izbor.
Vrhunski se sportaši stalno lome između obaveza, učenja, bolova, stresa. Zamislite napetost i stres pred neku utakmicu, partiju, meč... Ali to nije sve.
Svi su oni u zrelim godinama prepuni ožiljaka od povreda, operacija... Gutaju tablete protiv bolova, teško se kreću, muče se. A do tada su ih svi već zaboravili. Njihova slava blijedi. Oni ostaju sami u svom svijetu bola, sjećanja i nemira.
Razumijem adrenalin i gušt pobjede. Razumijem što znači kada te uvažavaju, prepoznaju, traže. Ima sportova u kojima se vrti ogroman novac. Sve je to shvatljivo. Samo sam htjela ukazati na drugu stranu medalje. Samo to.
Nisam bila na mnogo svadbi u svojm životu. Ali eto u subotu ću biti. Ženi se sin mojeg šogora. (starijeg brata mojeg muža)
Oduvijek me fascinirao taj način slavljenja sklapanja braka.
Zašto tužne pjesme? Jeste li primijetili da se na svadbama pjevaju uglavnom tužne pjesme? Nemam ja ništa protiv narodnjaka, ali zašto tužne?
Na svadbi možete čuti pjesmu tipa: Nesretnik sam od rođenja, Samo jedan dan života, Otišla si jednog dana, Prevari me, Ostavi me, Sutra mi sude....???
Gomila je divnih ljubavnih pjesama. Koje slave Ljubav. Ne stanu sve ni u svadbu od tri dana. Ali ipak... ne pjevaju ih. Osim možda za usput.
A o domoljubnima da i ne govorimo. To je uisitnu prigodno. Vrlo važno.
Na svadbi možete obavezno odplesati kolo. Netko će sigurno zamahnuti bijelom maramicom. Oplesti ćete par krugova oko stolova, dok će se barem jedan pripiti gost, spoticati o noge ljudi i stolova. Uz obavzeno zviždukanje i ijujukanje. A tek dvokorak. Uuuu. Plesala sam poluprofesionalno 12 godina. I nisam nikada naučila taj famozni dvokorak. Ako netko od vas zna, ja se toplo preporučam. Ne znam da li će mi ikada trebati, ali sam sigurna da će me netko u subotu tražiti da plešemo. Sigurna sam da me neće pustiti sjediti. Ipak sam ja sama, nemam muža i to... Biti će isforsiranih kavalira. Uh! I ja ću se opet osramotiti. Vrtiti ću se na tom podiju ko tele, jer ne znam taj ples. Ples za svaku prigodu. Za svadbu, krstitke, pričesti i firme. Ples koji paše na svaku muziku. Ma savršen je. Samo ga ja ne znam. Čini mi se toliko banalan da ga ne uvrštavam u ples. Valjda zato.
Jelo! E to je tek priča za sebe. Uvijek previše. Uvijek cijelu noć. Uvijek neki gulaš u ponoć, ako se ne varam. I što je najbolje, počnete jesti oko 20 sati, jedete do 23 i već ste u ponoć stvarno gladni. Valjda od kola.
Parada pijanstva i kiča! To ste već čuli, zar ne?
Da li će se to ikada promijeniti?
Da li je tako najbolje pa je zato opstalo? Baš taj način slavljenja. Sa alkoholom, prejedanjem i tzv. Plesom?
Malo mi je degutantno ono sa bacanjem podvezice. A tek plaćanje da plešeš sa mladenkom. Ne kužim baš. Al dobro. Ako tako mora... ako to ljude veseli... nek izvole.
Meni su takva slavlja stres. Ja to ne kužim. Ja se ne znam tako zabavljati. Možda sam ja luda, a ne oni. Zapravo ne znam zašto uopće idem na tu svadbu. Red je?! Ajde, nek vam bude.
Javim vam kako je bilo.
Uvukla se tiho,
došla je polako.
Minulo je ljeto.
Nestalo korakom.
Darujem vam dragi moji, dvije stare pjesme o jeseni.
KAD SU LASTE ODLAZILE
Kad su laste odlazile
potočiću dah je stao,
jorgovan je suzom žutom
za lastama zaplakao.
Nad šumom se magle vile,
na cesti je vjetar meo;
zac od tuge cijelog dana
nije ništa, ništa jeo.
Gavranu se od žalosti
(il' od zime) treslo krilo...
Kad su laste odlazile
sve je, sve je tužno bilo.
Ratko Zvrko
JESEN
Ona je tu. U tuzi kiše
po poljanama tiho hoda,
i kuda stiže, uvis diže
usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
a kuda prođe njezin put
od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
i ne vidiš mu više dna,
a medvjed, koga putem sretne,
odjednom se zaželi sna.
A kada livadama puhne
njene vjetar, uzbune se travke,
u strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
u čudu digo: Gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
zagrnuo se ogrtačem.
Dobriša Cesarić
Imaš dva izbora u životu: možeš ostati neudata i
osjećati se jadno ili se udati i poželjeti da si mrtva
Na nekoj cocktail partiji jedna žena re če drugoj:
Pa ti nosiš svoj vjenčani prsten na krivom prstu?
Da, jer sam se udala za krivog čovjeka.
Kad ti neka druga žena otme muža, nema bolje osvete nego
da joj ga prepustiš.
Život žene je nepotpun dok se ne uda. Poslije toga je dokrajčen.
Neka je žena govorila:“ Nisam znala za pravu sreću sve dok se nisam
udala, a tada je bilo prekasno.“
Muž govori prijatelju:
Žene neće nikad biti ravnopravne s muškarcima sve dok ne iziđu na ulicu
ćelave i s pivskom trbušinom a da su pritom i dalje uvjerene da se dopadaju
suprotnom spolu.
"Rich Hall computer, korisnička podrska; mogu li Vam pomoći?"
"Pa, da, imam problema sa WodPefectom."
"Kakav problem?"
"Pa, upravo sam tipkao, i odjednom su sve riječi otišle."
"Otišle?"
"Nestale su."
"Hmmm. Kako Vaš ekran izgleda sada?"
"Ništa."
"Ništa?"
"Sve je prazno, ne prihvaća ništa što ja tipkam."
"Da li! ste još u WordPerfect, ili ste izašli iz njega?"
"Kako ću to znati?"
"Mozete li vidjeti C: prompt na ekranu?"
"Što je C pronto?"
"Nema veze, možete li micati kursorom po ekranu?"
"Nema nikakvog kursora: rekao sam vam, ne prihvaća ništa što ja tipkam."
"Da li Vaš monitor ima pokazivač struje (uključeno/isključeno)?"
"Što je to monitor?"
"To je stvar s ekranom, izgleda kao televizor.
Ima li malo svjetlo koje pokazuje da je uključen?"
"Ne znam."
"Dobro, pogledajte sa stražnje strane monitora i provjerite gdje idu kablovi za napajanje. Možete li vidjeti to?"
"Da, mislim da mogu."
"Odlično. Pratite kuda ide kabel, i recite mi da li je uključen u utičnicu u zidu."
"Je, uključen je."
"Kada ste bili iza monitora, da li ste primijetili da su bila dva kabela uključena otraga, a ne samo jedan?"
"Ne."
"Pa moraju biti dva. Trebate opet pogledati otraga i naći drugi kabel."
"OK, tu je."
"Pratite ga, i recite mi da li je sigurno uključen u stražnji dio kompjutora."
"Ne mogu ga dohvatiti."
"Ajoj. Pa dobro, možete li ga vidjeti?"
"Ne."
"Mozete li se nasloniti na nešto i popeti, pa nagnuti iza?"
"Ma nije to zato sto nemam pravi kut, nego je mrak."
"Mrak?"
"Da, svjetla u uredu su ugašena, i jedino svjetlo koje imam dolazi kroz prozor."
"Pa upalite svjetla u uredu."
"Ne mogu."
"Ne? Zašto ne?"
"Jer nema struje."
"Struja.......nema struje?.... Aha, dobro, sad smo riješili.
Imate li još uvijek sve priručnike i kutije u kojima je vaš kompjutor došao?"
"Imam, držim ih u ormaru. "
"Odlično. Uzmite ih, isključite kompjutor i zapakirajte ga da bude onakav kao kad vam je tek došao. Onda ga vratite u dućan u kojem ste ga kupili."
"Stvarno? Zar je tako loše?"
"Da, bojim se da je."
"A dobro onda... valjda... A što ću im reći?"
"Recite im da ste previše jebeno glupi da biste uopće imali kompjutor."
Moj je sin otvorio svoj blog!!!!
A što ću vam reći.
Idite, čitajte i divite se.
BRAVO CARE!!!
PRAVI SI!!!
VOLIM TE, SINE MOJ!
CAR
