Čitala sam dosta davno intervju sa jednom našom skijašicom. Čak se ne sjećam koja je bila. Nije važno. Opisivala je, što je ona sa svojih 20 godina, u životu propustila. Koliko je trenirala, kako se to odrazilo na njezino zdravlje, koliko je rođendana propustila svojih prijatelja. Nikada nije otišla u disko, nikada nije imala vremena za veselja. Nakon nastupa, u školi je nadoknađivala propušteno, trenirala je. Često se nije stigla ni odmoriti. Puno sportaša, tijekom praznika, trenira dva puta dnevno. Nije to lako. Odricanja su ogromna. Živite u paralalenom svijetu. U jednom ste trenutku fokusirani na sport, treninge, strah pred važnim nastupom, a u drugom morate misliti na školu, učenje i gomilu materijala koje trebate obraditi.
Isplati li se to?
Svi će vam oni reći da se isplati. A što bi drugo i rekli? Neće valjda priznati da su mnogo toga izgubili. Ne nakon toliko truda uloženog.
Sportom se razvija duh. Sportom se uči gubiti. To je vrlo važna lekcija u životu koju je vrlo teško naučiti. Sport je dobar za zdravlje. Osim onih vrhunskih, koji nakon 40.-e sve sportaše učine invalidima. Sport te okupira, vježbaš radne navike, vježbaš upornost i disciplinu. Ipak... Kao roditelj, ne mogu shvatiti da drugi roditelji tjeraju svoju djecu na takva mučenja. Sve mora imati mjeru. Djeca imaju pravo na djetinjstvo i izbor.
Vrhunski se sportaši stalno lome između obaveza, učenja, bolova, stresa. Zamislite napetost i stres pred neku utakmicu, partiju, meč... Ali to nije sve.
Svi su oni u zrelim godinama prepuni ožiljaka od povreda, operacija... Gutaju tablete protiv bolova, teško se kreću, muče se. A do tada su ih svi već zaboravili. Njihova slava blijedi. Oni ostaju sami u svom svijetu bola, sjećanja i nemira.
Razumijem adrenalin i gušt pobjede. Razumijem što znači kada te uvažavaju, prepoznaju, traže. Ima sportova u kojima se vrti ogroman novac. Sve je to shvatljivo. Samo sam htjela ukazati na drugu stranu medalje. Samo to.
Post je objavljen 23.11.2006. u 14:52 sati.