Uvukla se tiho,
došla je polako.
Minulo je ljeto.
Nestalo korakom.
Darujem vam dragi moji, dvije stare pjesme o jeseni.
KAD SU LASTE ODLAZILE
Kad su laste odlazile
potočiću dah je stao,
jorgovan je suzom žutom
za lastama zaplakao.
Nad šumom se magle vile,
na cesti je vjetar meo;
zac od tuge cijelog dana
nije ništa, ništa jeo.
Gavranu se od žalosti
(il' od zime) treslo krilo...
Kad su laste odlazile
sve je, sve je tužno bilo.
Ratko Zvrko
JESEN
Ona je tu. U tuzi kiše
po poljanama tiho hoda,
i kuda stiže, uvis diže
usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
a kuda prođe njezin put
od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
i ne vidiš mu više dna,
a medvjed, koga putem sretne,
odjednom se zaželi sna.
A kada livadama puhne
njene vjetar, uzbune se travke,
u strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
u čudu digo: Gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
zagrnuo se ogrtačem.
Dobriša Cesarić
Post je objavljen 13.11.2006. u 09:17 sati.