|
|
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
vjestica111@net.hr
Counter
hihihihi
Ti samo budi dovoljno daleko
Ti samo budi dovoljno daleko
Za mene postoji drugi neko
Čije će riječi manje da bole
Čije će ruke lijepše da vole
Ti samo budi tamna sjena
Za mene stižu lijepša vremena
Ulice nove, nova lica
I vedro nebo, prepuno ptica
Ti samo budi u srcu trag
Još će mi neko biti drag
Još ću sa nekim pronaći sreću
Nikad te više voljeti neću
Nekom ćeš biti dobra žena
Odana, vjerna i poštena
Sve nek ti bude drugi neko
Ti samo budi dovoljno daleko
DRAGI MOJI I DRAGE MOJE!
Evo mene u sitnim satima. Uspjela sam si srediti internet i doma. Konacno. Nakon 13 mjeseci. Bilo je i vrijeme.
Kako sam.... tuzno. Lose.
I ucinila sam ono sto vecina ljudi cini, kada se ne moze nositi sa boli. Razbolila sam se. Za sada sam samo prehladjena.
Veselim se da cu se moci druziti sa vama i vikendom. I navecer. To me ispunjava.
A zakaj sam tuzna... ma ne bih sad o tome. Ne bih nikad o tome. Nema veze.
Praznina koja nastupi kad odu dragi ljudi .... uzasna je.
Tipkovnica me zeza. Morala sam srusiti cijeli komp i sad se ponasa ko da je iz Tunguzije. Nemam ni hrv. znakova, ni stosta drugo. Ne kuzim se u to, pa se mucim ovako. Ah. Biti ce bolje. Jednom.
Nadam se da ste bar vi dobro. Puno vas pozdravljam do nove price, pjesme, stogod.
Svijet o kojem ništa nisam znala. Svijet o kojem nisam ni slutila da ću znati. Koji mi je bio dalek. Koji nisam prihvaćala. Da li u njem' carujem? Možda. Ponekad. Znam samo da sam na tronu osjećaja.
Pripala sam svijetu novom i čarobnom. Sve je novo. Sve je neobično a poznato. Sve je neproživljeno a jednostavno. Ma Ljubav je, Ljubav. Samo nas ona tamo može ponijeti. Čudesna je mogućnost prilagodbe čovjeka na novosti. Osobito ako je na bolje. Da li je na bolje? Mora biti. Ja sam sretna. Ali i strepim. Zašto? Paaa... stalo mi je. Bojim se da ne izgubim. Znate kako je... strah od gubitka uvijek je jak. Ali, nećemo o tome.
Pisala sam pjesme. Pisala i misli. Neshvaćene. Prolazne. Možda samo meni. Još nisam nikad napisala toliko pjesama u tako kratkom periodu. Baš sam se raspisala. Da nisam možda zaljubljena?
U petak se slavilo. I kako je bilo? Ma super je bilo.
Moja se škola nalazila usred Psihijatrijske bolnice u Vrapču. Tada je to bila zgrada u užasno lošem stanju. Kako je ona spomenik kulture, preuređena je. Danas je ona nešto sasvim drugo. Moja srednja škola, ostala mi je u lijepom sjećanju. Bilo nam je teško. Uvjeti rada su bili teški. Nije bilo dovoljno materijala, prostora, novca za nas. Ipak, imali smo dušu. Imali smo zajedništvo. Imali smo puno prakse. Skoro cijeli 4. raz išli smo ujutro na praksu a popodne u školu. Dizali smo se i prije 5, odradili 4 sata sa bolesnicima, jurili u školu, vraćali se umorni kući, i još učili. Bilo nas je 42 – oje u razredu. Vjerujem, da su nas baš ti teški uvjeti održali. Bili smo skladan razred. Družili smo se puno i upoznavali se, kako se malo tko upoznaje. Medicinska škola je teška. Puno je kušnji i velika je odgovornost. Lako je pogriješiti, a posljedice mogu biti katastrofalne. Ta odgovornost, mijenjala nas je. Sazrijevali smo brzo. Morali smo. Najbolji prijatelji, bili su nam iz razreda. Moj suprug i ja, i još jedan par, upoznali su se, i zavoljeli, baš tada. Mi smo se međusobno razumijeli. Dečki su o curama znali više nego većina ostalih. Sve je bilo razumljivo. Bili smo jako povezani. Nakon mature, vidjeli smo se tri puta. I još ćemo. Došao nam je svaki puta i razrednik. Vrijeme nosi svoje, tako to ide, ipak, još smo podosta vezani. Bili smo bliski.
Proslava je prošla ugodno i veselo. Obnavljanje uspomena, naravno... Pomalo sjetno ali dobro. Ove godine sam tamo prvi puta išla bez supruga. Bilo mi je.... pa... teško. Dosta, moram priznati. Ipak, uživala sam. Toliko sam mu dužna.
... LUDA?
Ma ne. Dobro sam. Uvijek sam luda. Malo. Zato me i čitate. J
U Zg je magla. Jooj kakva. Gusta. Još u onom mom, Novom Zg. Uh! Da samo znate. Jedva sam pronašla auto.
Danas idem na proslavu 18 g. mature!!!
Ups, pa zar već toliko? Moja je generacija dvostruko punoljetna. Čestitam generaciji! Odlučila sam se zabaviti i dobro provesti. I to ću i učiniti. Malo nam zabave uvijek treba.
Danas sam luda i znam što hoću!
UGODAN VAM VIKEND!!!!
Kada ti nedostaje do bola
Kada samo na njega misliš
Kada ništa više nije važno
Kada si naivan i lakovjeran
Kada vjeruješ u sutra
Kada su jutra lijepa
Kada se veseliš danu
Kada se veseliš životu
Kada ništa nije teško
Kada si sretan zbog njega
Kada se veseliš poruci
Kada su nevažni sati koje provodite razdvojeni
Kada živiš za poziv
Kada je Ljubav sve na što misliš
Kada ti nije nikada dosta
Kada sanjaš na javi
Kada je java san.
Trebati će mi cijeli život,
ali jednom ću ti reći.
Jednom ću ti objasniti,
koliko mi značiš.
Jednom ću ti moći,
sve to pokazati.
Znam trebati će mi cijeli život,
ali biti će dovoljno vremena.
Pozdrav svima!!!!
(Za Jožija)
Prije skoro dvadeset godina, (joj kak sam stara) jedan od mojih učitelja jednom je prilikom komentirao neku moju izjavu o Ljubavi. Tada mi je rekao da su sve Ljubavi iste, jer je svaka jedinstvena.
Valjda starim, jer se u posljednje vrijeme, često prisjetim svih tih mudrolija koje su mi rekli nekad neki ljudi.
Da li su sve Ljubavi iste, jer su jedinstvene? Meni se čini da jesu. Susretala sam se kroz vrijeme i život sa raznim Ljubavima. Od onih prema djeci, pa nadalje. Sve su to Ljubavi. Ipak, ona na koju sam sada ciljala, je Ljubav između dvoje ljudi, još ona od Adama i Eve. Znate onu Ljubav? Između Ž i M? (dolaze u obzir i druge opcije, osobito danas). Danas je sve dozvoljeno, danas je sve normalno ( i što nije, je ). Pa neka bude tako.
Dakle, ljudi su različiti. Samim time i veze su različite. Jedinstvene. Posebne. Jesu, jesu. Nekako baš u posljednje vrijeme mislim o tome. Ljubav je Ljubav. I nitko i ništa ne može na nju utjecati. Ne možemo početi voljeti namjerno, a niti prestati. Zbog bilo koga. Ili čega. Neki kažu da su prave Ljubavi tužne, osobito Đole. Ne bih se složila. Ne mogu i ne smijem. Tada bih potpuno izgubila kompas. A to ne bi bilo dobro. Bitno je voljeti.
Pozdrav Jožiju!
„Jebate, otkud sad to?“
„Ma koje?“
„Pa ovaj dar.“
„Koji?“
„Pa kaj ne vidiš?“
„A, taj paket.“
„Ma da. Vi'š da je umotan ko dar.“
„A čiji je?“
„Nema pojma.“
„Joj daj, Mihaela, pa ne šalju se darovi samo tako.“
„Ovaj je poslan.“
„Pa za koga je?“
„Pa za mene.“
„Pa kaj ga onda ne otvoriš?“
„Pa ne znam. Malo me strah.“
„A zakaj bi te bilo strah?“
„Ne znam. Nešt' mi je tu čudno.“
„Ma kaj bi ti bilo čudno? Pa ti je bil rođkas neki dan.“
„Ma znam. Ipak nisam nikad dobila dar poštom.“
„Pa eto, sad jesi. Jednom mora biti prvi puta.“
„No hajde! Otvori ga.“
„Dobro.“
Mihaela je nevoljko uzela dar. Sjela je na kuhinjski stolac i oprezno ga počela razmotavati. Sofija je začuđeno promatrala. Nije se mogla načuditi kaj je tolko splašilo njenu frendicu. Živjele su zajedno dvije godine i nije je još vidjela takvu. Mihaela je začuđujućom sporošću otkrivala komadić po komadić kutije. Papir je bio bijeli, jer je tako običaj na pošti. Ipak, iznutra je bio šareni celofan. Odmotavši ga ugledala je prekrasnu kutiju. Duboko je udahnula i otvorila je. U očima joj zasjaše suze. Sofija nije bila sigurna da li su radosnice ili ne. Polako, oprezno izvadila je iz kutije porculansku lutku. Suze su joj se slijevale niz nepomično lice. Sofiji munjevito prođe kroz misao, da kako je moguće da čovjek plače a bez ikakvog izraza lica. Izgledala je skamenjeno.
„No“, počela je nestrpljivo Sofija, „reci... zakaj plačeš?“
Mihaela se gušila jecajući. Nije mogla govoriti. Sofija nije inzistirala. Čekala je da se smiri. Nakon nekog vremena Mihaela je progovorila.
„Kao djevojčica rasla sam u Vukovaru. Kad smo izbjegli ova je lutka ostala u kući. Tada sam imala 6 godina. Ona mi je bila najdraža igračka. Iako lomljiva, svugdje sam je nosila sa sobom. Ne znam odakle se ovdje stvorila. I ne znam tko je poslao.“
„No, to je bar lako saznati na pošti, rekla je Sofija.“
„Da, imaš pravo. Joj! Unutra je i poruka.“
Izvadila je poruku iz kutije i počela čitati.
„ Svatko na svijetu ima anđela čuvara. Na svakoga od nas netko negdje misli. Tebi tvoj šalje tvoje najdraže sjećanje na djetinjstvo. Budi sretna i sačuvaj srce djeteta u sve dane života svojega. Postani i ti nekome anđeo“
„Joj, kako slatko! Ipak voljela bih znati tko je.“
„I ja. Ali mislim da će to biti dosta teško“, reče Mihaela.
„Možda. Da je htio da znaš tko je; rekao bi ti ili napisao.“
„Sutra idemo na poštu. Možda nešto saznamo.“
Naravno, slijedeće jutro uputiše se na poštu. Došle su prerano. Dok su čekale da proradi šalter, Mihaeli zapne za oko koverta sa natpisom POŠTA ANĐELA ČUVARA. Osmjehnula se, ne rekavši ni riječi. Ljubazna službenica pokušala im je pomoći, ali nije smjela odati pošiljatelja bez njegova pristanka. Odustale su, zahvalile se i krenule. Mihaela se vratila. Kupila je pisamce Pošte anđela čuvara i napisala na komad papira: „Hvala. Najbolji način da ti se odužim jest da ja nekome postanem anđeo čuvar. Hvala ti, anđele moj.“ Zamolila je službenicu da adresira sama kovertu i pošalje neznanom prijatelju.
BIT ĆU TI LJUBAVNICA
Bit ću ti ljubavnica
Kada ti žena ne mogu biti
Biti ću druga
Kad prva ne smijem biti
Biti ću sjena
Kad obasjana ne mogu biti
Biti ću tvoja
Ko što nijedna neće biti.
VOLIM
Sva naša sjećanja, sve svoje snove o tebi, tvoj osmijeh, tvoje oči, tvoje tijelo, tvoje zubiće, tvoje ruke.
Volim svaku tvoju riječ, šalu ili izraz lica. Volim kad me zezaš (zbilja sam poludila).
Volim biti luda za tobom.
Volim način na koji uživaš. Kako ti se tijelo izvija. Kako me podižeš u visine. Kako volim biti sa tobom... Ljubavi moja.
Volim gubiti u kartama od tebe (ovo je već bolesno). Volim te doticati ispod stola.
Volim bježati s tobom po zagrljaj.
MRZIM
Svaki naš rastanak. Sve što nas dijeli. Svakoga tko nam oduzima vrijeme naše. Sve naše suze i nedostajanja. Spavati bez tebe. Biti na poslu i raditi fiksnu sama. Mrzim kad te dugo ne vidim.
Mrzim kad te mogu samo čuti. Kad nas nešto prekine. Kad ne mogu poslati poruku. Kad ne mogu k tebi. Kad nas nema 4 za kanast(r)u.
Rekli su mi da moram čekati.
Ja mrzim čekati.
Rekli su mi da je tako bolje.
Tko može odlučiti o tome?
Tko zna što je za mene najbolje?
Osim mene same.
Rekli su mi da se strpim
Ja nisam strpljiva.
Rekli su mi da budem dobra.
Pa zar nisam bila?
Rekli su mi da moram voljeti.
Pa zašto su mi to onda oduzeli?
Rekli su mi da me voli.
Zašto onda ne može to biti sada?
Zašto čekati?
Zašto odgađati?
Čemu?
Kome ugađati?
Zašto nam ne daju voljeti?
I zašto, o zašto
To mora toliko boljeti?
Svila je jaka, izdržljiva, hladna. Svila je nježna, neprocjenjiva, podatna. Sa svilom možeš sve. Možeš je slikati, možeš je vezati oko struka.
Ali ja bih ti je vezala oko očiju. Da ne možeš vidjeti. Da se pojačaju druga čula. Da se intenzivira osjet preostalih.
Svezala bih ti ruke. Prikovala te za uzglavlje. Meko, toplo, naše.
Ne, ne da te ponizim. Ne. Već da uživaš. Jače. Više! Još! Najviše!
A ti ćeš mi to dopustiti. Tako lako. Zašto? Zato što znaš.
Dok se tijelo u znoju grči, dok iščekuje... ne videći odakle i kamo dolazim.
Koji ću dio tijela prvi dotaknuti usnama, rukama, kosom, bilo čime. Bilo kojim dijelom svoga tijela.
Napetost kulminira ugibanjem postelje.
Tako nepredvidivo i izluđujuće svom snagom iščekivanja. Čula su trostruko izoštrenija. Dolazim. Stižem. I sama drhtava, treperava i tvoja. Znojna, željna, čeznutljiva. Koju ću kočnicu pritisnuti da produžim?
Koju ću misao iskopati da odgodim.
Kako sreća može biti lijepa dok se čeka.
Dok iščekuješ dodir, tijelo, mene... uzbudljivo je.
Oooooo itekako.
K. Simonov
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše
Noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko
Ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma
Prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje
Dosadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu
Da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati
Da više ne postojim
Neka se tako umore čekati
I svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu
Nek piju kod ognjišta
Čekaj i nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije
Taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti
Niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina
Čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako
Preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala
Kao niko na svijetu.
