U petak se slavilo. I kako je bilo? Ma super je bilo.
Moja se škola nalazila usred Psihijatrijske bolnice u Vrapču. Tada je to bila zgrada u užasno lošem stanju. Kako je ona spomenik kulture, preuređena je. Danas je ona nešto sasvim drugo. Moja srednja škola, ostala mi je u lijepom sjećanju. Bilo nam je teško. Uvjeti rada su bili teški. Nije bilo dovoljno materijala, prostora, novca za nas. Ipak, imali smo dušu. Imali smo zajedništvo. Imali smo puno prakse. Skoro cijeli 4. raz išli smo ujutro na praksu a popodne u školu. Dizali smo se i prije 5, odradili 4 sata sa bolesnicima, jurili u školu, vraćali se umorni kući, i još učili. Bilo nas je 42 – oje u razredu. Vjerujem, da su nas baš ti teški uvjeti održali. Bili smo skladan razred. Družili smo se puno i upoznavali se, kako se malo tko upoznaje. Medicinska škola je teška. Puno je kušnji i velika je odgovornost. Lako je pogriješiti, a posljedice mogu biti katastrofalne. Ta odgovornost, mijenjala nas je. Sazrijevali smo brzo. Morali smo. Najbolji prijatelji, bili su nam iz razreda. Moj suprug i ja, i još jedan par, upoznali su se, i zavoljeli, baš tada. Mi smo se međusobno razumijeli. Dečki su o curama znali više nego većina ostalih. Sve je bilo razumljivo. Bili smo jako povezani. Nakon mature, vidjeli smo se tri puta. I još ćemo. Došao nam je svaki puta i razrednik. Vrijeme nosi svoje, tako to ide, ipak, još smo podosta vezani. Bili smo bliski.
Proslava je prošla ugodno i veselo. Obnavljanje uspomena, naravno... Pomalo sjetno ali dobro. Ove godine sam tamo prvi puta išla bez supruga. Bilo mi je.... pa... teško. Dosta, moram priznati. Ipak, uživala sam. Toliko sam mu dužna.
Post je objavljen 16.10.2006. u 17:13 sati.