Svila je jaka, izdržljiva, hladna. Svila je nježna, neprocjenjiva, podatna. Sa svilom možeš sve. Možeš je slikati, možeš je vezati oko struka.
Ali ja bih ti je vezala oko očiju. Da ne možeš vidjeti. Da se pojačaju druga čula. Da se intenzivira osjet preostalih.
Svezala bih ti ruke. Prikovala te za uzglavlje. Meko, toplo, naše.
Ne, ne da te ponizim. Ne. Već da uživaš. Jače. Više! Još! Najviše!
A ti ćeš mi to dopustiti. Tako lako. Zašto? Zato što znaš.
Dok se tijelo u znoju grči, dok iščekuje... ne videći odakle i kamo dolazim.
Koji ću dio tijela prvi dotaknuti usnama, rukama, kosom, bilo čime. Bilo kojim dijelom svoga tijela.
Napetost kulminira ugibanjem postelje.
Tako nepredvidivo i izluđujuće svom snagom iščekivanja. Čula su trostruko izoštrenija. Dolazim. Stižem. I sama drhtava, treperava i tvoja. Znojna, željna, čeznutljiva. Koju ću kočnicu pritisnuti da produžim?
Koju ću misao iskopati da odgodim.
Kako sreća može biti lijepa dok se čeka.
Dok iščekuješ dodir, tijelo, mene... uzbudljivo je.
Oooooo itekako.
Post je objavljen 03.10.2006. u 11:15 sati.