Živit i borit se
22.10.2013., utorak
Prije i poslije 1990
|
Zahvaljujući blogerici Sunčici dobio sam jedan zanimljiv članak koji se uklapa u moje zadnje postove i komentar od blogerice Eme, pa vam stoga prenosim dio tog članka; Prije 1990: Budimo realni: niti je Jugoslavija bila uspješna država kojoj su se divili i poštivali je, niti je Hrvatska izbliza tako neuspješna kako je se često predstavlja i kako je mnogi Hrvati vide. Tito nije bio skroman, demokratičan i širokogrudan, u narodu omiljen vladar, kakvim ga se danas u Jutarnjem listu predstavlja, niti svetac zaštitnik od fašizma koji bi se valjda još ovdje zadržao da njega nije bilo, već običan komunistički diktator koji je sam sebe proglasio doživotnim predsjednikom, čijom zaslugom nismo bili dio zapadnog, demokratskog svijeta već represivnog i ekonomski neuspješnog socijalističkog bloka, primitivac koji je izgradio u svijetu neviđen kult ličnosti i kojem se nosila Titova štafeta kao dio rituala ultimativnog kolektivnog pokoravanja tom poganskom polubogu, te čovjek na čiji je bezobzirno luksuzni životni stil, koji je uključivao privatna otočja sa safari parkom, desetke dvoraca, Rollseva, Mercedesa i jahti i tisuće ljudi koji su o svemu brinuli, odlazio dobar dio BDP-a države. "Tito je gradio bolnice, ceste, pruge, školovanje i liječenje je bilo besplatno", kaže mantra. Za Titova života u Zagrebu i Rijeci, međutim, nije izgrađena niti jedna nova bolnica iako se stanovništvo uvišestručilo. Istina, Zagrepčani su "dobrovoljno" platili dva tzv. samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu, no ona nikad nije sagrađena. Uzet je i samodoprinos za auto cestu do Splita, no ona je proglašena nacionalističkom i također nikad nije sagrađena. U Jugoslaviji se bez plave koverte ni na općinu ni doktoru nije išlo. Kad smo kod doktora, na pregled se često čekalo mjesecima, a na operaciju godinama ako niste imali vezu ili dali mito, ali bilo je besplatno. Zagreb je imao jedan jedini aparat za dijalizu koji je češće bio pokvaren nego što je radio, dijabetičari su umirali, ali bilo je besplatno Auto put je sagrađen do Karlovca, oko 45 kilometara za 45 godina. Ostale ceste su bile od Napoleona i Marije Terezije, pune rupa i loše održavane. A pruga smo 1990. imali manje nego 1940. Nedavno smo mogli pročitati da je Jugoslavija imala jedan od najnaprednijih sustava navodnjavanja na planeti, ali ga je valjda Tuđman ukrao pa ga sad više nema. Substandardni rad, marende od dva sata i masovna bolovanja u vrijeme poljskih radova, šalterski službenici koji su vječno na pauzi, kraduckanje iz firmi u rasponu od vreća cementa do vreća dolara, ovisno o položaju. A onda je sve rasprodano, uništeno, kaže mantra. Nije propalo zato jer je socijalizam propao, i s njime cijeli istočni blok, niti jer nije bilo više nigdje tržišta za socijalističke proizvode, nije propalo zbog krađe i korupcije, nego zbog mrskog kapitalizma, nacionalista i Tuđmana. Bonovi za benzin i redovi su brzo zaboravljeni, zaboravljeno je i švercanje lažnih traperica s buvljaka u Trstu i odlasci autobusom po prašak za veš u Graz, redukcije struje i nestašice kave, hiperinflacija i vječne stabilizacije i normalizacije nakon kojih je sve samo bilo još manje normalno. Zaboravljeno je da se najčešće bez veza nije moglo dobiti ni vodoinstalatera preko SIZ-a. Jugoslavija ne samo da nije bila uređena i uspješna kako je danas mnogi vide, ona je od 46 godina svog postojanja imala tek desetak donekle uspješnih godina - od kraja šezdesetih, kad je Tito na zahtjev Amerike otvorio granice u zamjenu za kredite, do kraja sedamdesetih i njegove smrti, kad devalvacija dinara za 30% i dužnička kriza označavaju uvod u bankrot države koji je proglašen 1983. Bankrot? O, da. Jugoslavija svoj dug nije mogla servisirati, za razliku od današnje Hrvatske. Bankrot je bio popraćen nestašicama svega uvoznog, redukcijama struje, bonovima za benzin i potpunim kolapsom ekonomije. Poslije 1990: Tuđman je možda imao određene demokratske deficite, no za razliku od Tita nije bio diktator, niti masovni ubojica, već demokratski izabran predsjednik. Njegova je borba bila borba za nezavisnost i slobodu, dok se Tito u osnovi borio za uvođenje komunističke diktature, na strani Staljina. S druge strane, brojke nije teško provjeriti: današnja Hrvatska odmiče daleko Jugoslaviji u svemu, pa i državama nastalim iz nje, s izuzetkom Slovenije. Naravno, sve bivše socijalističke države zabilježile ogroman pad 1990. / 1991. godine, i to se danas često koristi kao argument kako je socijalizam bio bolji i kako još nismo dosegli "onu razinu standarda". U Hrvatskoj je dodatni pad uzrokovao rat. Brojke su, međutim, neumoljive. BDP je u Hrvatskoj fluktuirao od prijeratnih 5,180 dolara, preko minimalnih 2.300 dolara ratne 199.2, do visokih 15.767 dolara pretkrizne 2008. Kad gledate paritet kupovne moći (GDP/PPP), koji daje puno realniju sliku standarda od samog BDP-a, on je 1990. iznosio 8.968 dolara, 1991. pao na 7.755 dolara, da bi danas narastao na 19.543 dolara. Koju god metodu računanja uzeli Hrvati danas zarađuju osjetno više nego prije osamostaljenja, i usto su osjetno odmakli ostatku bivše Jugoslavije. Srbija i Bosna su se zadnjih dvadeset godina razvijale kudikamo sporije nego Hrvatska, tako da danas Srbija nema niti polovicu hrvatske kupovne moći i niti trećinu slovenske, dok je prije rata zaostajala za Hrvatskom oko 30 a Slovenijom oko 50%... P.S. Članak je malo duži, pa tko želi može ga naći na adresi; http://fizzit.net/vijesti-i-politika/komentari-i-kolumne/4173-21-rodendan |