Živit i borit se
12.06.2010., subota
Godisnji odmor II dio
|
Objavljujemo II dio posta o godisnjem odmoru, uzivajte u postu i godisnjem odmoru! Moja "barka sutra isplovljava na pucinu" prema godisnjem odmoru! Neka vas sve blagoslovi Gospodin i neka vas cuva na svakom vasem koraku. Kaze Isus: Dodjite k meni svi vi umorni i optereceni i ja cu vas odmoriti" Biblija odmor naziva svetim danom. Danom kad svetkujemo život odmarajući se od svagdanjih obveza i poslova. Za nas bi to trebala biti svaka nedjelja, dan Gospodnji i naš dan. Dan kad ćemo dopustiti da nas naša duša dostigne, da vidimo gdje smo, kako stojimo s našim duhovnim životom. A na osobit način su to dani godišnjih odmora, kad nam se daruje prilika da u miru preispitamo svoje djelovanje, bez brzoga vrjednovanja, i da svomu radu i postupcima dodamo novu snagu, novi smisao, doživljujući ih posvećenima. Čovjek koji zna prekinuti svoj rad, zaustaviti svoje poslove, svoje brige za svijet, pokazuje da je svjestan svoje stvorenosti i svoje zahvalne otvorenosti Onomu u čijoj ruci počiva sve stvoreno i sav život. Takav čovjek će znati da je Božjom rukom sve posvećeno – i vrijeme, i rad, i odmor. Sve je to darovano nama kao prilika i blagoslov. Tek kad se smirimo možemo vidjeti koliko nas nemir rastrgava, kolika se razorna energija krije u onome što nas u životu uznemirava, protiv čega se grčevito borimo. Dani odmora nisu prije svega za to da sve svoje nemire stavimo pod kontrolu, nego da ih upoznamo, da vidimo kamo nas vode, da se na neki način sprijateljimo s njima. Ako osjećamo zbog nečega nemir, trebamo nastojati iskreno se susresti sa svojim nemirima i priznati kako nam život počesto izmiče kontroli, kako nismo gospodari u svojoj kući, kako nas naše misli, osjećaji, predrasude razvlače i vuku onamo kamo ne bismo htjeli. Trebamo vidjeti da se nismo slučajno zatvorili u uski prostor svojih nestvarnih očekivanja, kako od nas samih tako i od drugih, nama bliskih i dragih. Vrijeme odmora dragocjeno je i zato da pronađemo način izlaska iz te zatvorenosti i mudar put u slobodu. Ali, ništa nije dobro činiti na silu, borbeno ili po svaku cijenu. Trebamo naučiti opušteno i s povjerenjem u dobro prići svakom svom nemiru i umoru. Tako ćemo najbolje moći iskoristiti energiju koju oni u sebi skrivaju. Naši nemiri, naši promašaji i neuspjesi mogu nas izvesti na novi put, pokazati nam pravi smjer kretanja. Možda će biti potrebno negdje usporiti, a na nekom drugom polju se svesrdnije angažirati. Možda ćemo shvatiti da se oko nekih stvari i poslova ne vrijedi toliko truditi, a oko drugih treba više. U svakom slučaju, dani počinka poučit će nas dobru ako ih budemo znali pravilno iskoristiti. Netko odmor shvaća kao vrijeme potpunog opuštanja, vrijeme ludih provoda, slobode koja ne treba nikakvu suzdržanost, vrijeme raskalašenosti koje se ne može ostvariti u radnoj godini, u okruženju raznoraznih kontrola sa strane. Nerijetko, tko tako ide na odmor, obično se vraća još umorniji i opterećeniji, s osjećajima krivnje i promašenosti, s nekom neutaživom čežnjom koja graniči čak i s besmislom. I kako god je teško svoje redovito, radno vrijeme ispunjati sadržajem, otkrivati smisao, slično je i s odmorom. U svakom slučaju, vrijeme je dragocjenost koja nam je darovana i nije nimalo svejedno kojim sadržajima ćemo ga ispunjati, bilo na odmoru, bilo u našim svakidašnjim obvezama. Vrijeme za sebe nije sebičnost Još nešto, vrlo bitno za rad i za odmor, jest čvrsta odluka da ćemo uvijek i u svemu biti iznutra jasni i iskreni prema sebi samima, bez ikakvih potajnih, skrivenih namjera. Biti jednostavno izručen na svjetlo, na jasnoću i istinu pred sobom, pred drugima i pred Bogom, to je odlika ljudi koji žele rasti u ljudskosti. Takvi su iznutra slobodni i čisti. Oni ne hodaju zemljom u strahu da ih se ne otkrije. Oni svojim postojanjem nastoje biti poticaj istini i nadahnuće ljubavi. Kako nam se često dogodi da se osjećamo iznutra umrljani krivim emocijama, kojekakvim pohlepnim željama i agresijama. I za to je potrebno vrijeme predaha, da znamo poredati svoje osjećaje, vidjeti gdje smo se to zarazili negativnostima, gdje smo podlegli napasti da sudjelujemo u pakostima i omalovažavanju drugih ljudi, gdje smo upali u zamku potajnih namjera i sitnih zločestoća, jer u svakome od nas skrivena su i takva nagnuća. Potrebno nam je stoga vedro bdjeti navratima našega „doma“ i u svakom trenutku znati koga puštamo unutra, što to nosi naš život. Zato je dobro imati vrijeme počinka, imati vrijeme samo za sebe. To nije sebičnost, već unutarnja potreba svakoga ljudskog bića. I zato je Isus svojim učenicima savjetovao: „Pođite i vi na samotno mjesto i otpočinite malo.“ Poslusajmo ga! Preuzeto iz: Glasnika Mira br. 8. Godiste IV. Kolovoz 2009 |
- 23:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
07.06.2010., ponedjeljak
Sto znaci: "godisnji odmor"? I dio
|
Blizimo se lagano ljetu, a s ljetom dolaze i godisnji odmori..... Napokon, reci ce neki! No sto je to odmor i jeli se uistinu odmaramo? Donosimo jednu meditaciju, koju su mozda neki vec negdje procitali, ali mislim da ce korostiti ako je se prisjete. Otpocinite i vi malo Najveći neprijatelj našega unutarnjeg mira jest upravo taj pritisak pod koji sami sebe stavljamo da moramo nešto napraviti, da to mora po mogućnosti biti savršeno, da moramo stići svugdje gdje zamislimo, da moramo udovoljiti svakovrsnim zahtjevima... Taj pritisak nas počesto izbaci izvan samokontrole, i pucamo, i činimo poteze koje inače nikada ne bismo. Zato nam je potrebno vrijeme za odmor. Otpočnite i vi malo – sv. Marko evanđelist zabilježio je ove riječi koje je Isus izgovorio pozivajući svoje učenike na odmor, kad su mu ispripovjedili o svemu što su činili i naučavali. Svakomu čovjeku potrebno je vrijeme za odmor, vrijeme u kojem može barem nakratko ostaviti sve svoje uobičajene poslove i obveze te se posvetiti sebi, svojoj duši, vrijeme u kojem se može susresti sam sa sobom i dopustiti sebi da ništa „produktivno“ ne radi. Ljudi s radošću i nestrpljenjem iščekuju vrijeme odmora, očekujući od tog vremena možda i ono što ono ne može dati samo od sebe ako ga dobro ne osmislimo, ako mu ne damo sadržaje koji će nas uistinu rasteretiti i odmoriti. I u vremenu odmora, kao i u vremenu rada, čovjek treba znati tko je i što želi. To nikako nije vrijeme totalnog otpuštanja „kočnica“, već vrijeme sakupljanja novih snaga i svojevrsna revizija života. Razumljeni učenici U spomenutoj Isusovoj riječi iz Markova evanđelja iščitavamo da su učenici Isusu pričali o svojim iskustvima s propovjedničkog puta, o svojim uspjesima i neuspjesima, o radostima i razočaranjima, o svemu – kaže Marko. A Isus sve to prima na znanje i onda ih šalje da od svega otpočinu na samotnom mjestu. Zna Isus kako je potrebno da se svi doživljaji negdje u čovjeku slegnu, da od svega što jesmo i što činimo treba ponekad napraviti određeni odmak, dopustiti da sve na trenutak stane kako bismo onda bolje mogli razumjeti i sebe i svoja iskustva. I sam Isus povlačio se na samotna mjesta moliti, odmoriti se i od silnoga svijeta i od svojih učenika. Svakomu od nas potrebni su ti trenutci samoće, susreta sa sobom i s Bogom. Dinamika i brza izmjena događaja i doživljaja čovjeka iscrpljuju i čine ga umornim, počesto i nervoznim sve do bezvoljnosti ili agresije. Kao što su učenici dotrčali k Isusu s izvješćima o onome što su činili, i mi možemo učiniti isto. Možemo Isusu ispričati sve o svojim poslovima, neuspjesima, naporima, o svojim razočaranjima, o odnosima s ljudima, o poteškoćama... Isus je pun razumijevanja za svoje umorne učenike, kako onda tako i danas, i zato savjetuje da se idu odmoriti. Ne raspravlja s njima, ne objašnjava, ne dokazuje, ne dijeli neke posebne savjete. Jednostavno kaže „i vi idite u osamu“ i otpočinite malo. Time želi potvrditi da i sâm to čini, da je i on potpuni čovjek koji se umara, kojega ljudi iscrpljuju, kojemu je potrebna nova snaga za djelovanje. Tako nam je pokazao koliko je blizak svakomu od nas i koliko nas razumije. Isto tako Isus zna da se samo u osami, u iskrenom susretu sa sobom, u miru mogu izlijeciti i tolika nasa razocaranja u djelovanju, naše povrjede i nerazumijevanja u odnosima, naša površnost ili brzopletost, naše pogrješke učinjene iz umora i pritiska. Najveći neprijatelj našega unutarnjeg mira jest upravo taj pritisak pod koji sami sebe stavljamo da moramo nešto napraviti, da to mora po mogućnosti biti savršeno, da moramo stići svugdje gdje zamislimo, da moramo udovoljiti svakovrsnim zahtjevima... Taj pritisak nas počesto izbaci izvan samokontrole i pucamo, činimo poteze koje inače nikada ne bismo činili. Zato nam je potrebno vrijeme za odmor. I to odmor koji nije bijeg od svakidašnjice nego odmor od onoga svakidašnjeg, u Bogu, u njegovu miru, u osami. Poslušajmo Učitelja! Krenimo na odmor! |