Objavljujemo II dio posta o godisnjem odmoru, uzivajte u postu i godisnjem odmoru! Moja "barka sutra isplovljava na pucinu" prema godisnjem odmoru! Neka vas sve blagoslovi Gospodin i neka vas cuva na svakom vasem koraku. Kaze Isus: Dodjite k meni svi vi umorni i optereceni i ja cu vas odmoriti"
Biblija odmor naziva svetim danom. Danom kad svetkujemo život odmarajući se od svagdanjih obveza i poslova. Za nas bi to trebala biti svaka nedjelja, dan Gospodnji i naš dan. Dan kad ćemo dopustiti da nas naša duša dostigne, da vidimo gdje smo, kako stojimo s našim duhovnim životom. A na osobit način su to dani godišnjih odmora, kad nam se daruje prilika da u miru preispitamo svoje djelovanje, bez brzoga vrjednovanja, i da svomu radu i postupcima dodamo novu snagu, novi smisao, doživljujući ih posvećenima.
Čovjek koji zna prekinuti svoj rad, zaustaviti svoje poslove, svoje brige za svijet, pokazuje da je svjestan svoje stvorenosti i svoje zahvalne otvorenosti Onomu u čijoj ruci počiva sve stvoreno i sav život. Takav čovjek će znati da je Božjom rukom sve posvećeno – i vrijeme, i rad, i odmor. Sve je to darovano nama kao prilika i blagoslov. Tek kad se smirimo možemo vidjeti koliko nas nemir rastrgava, kolika se razorna energija krije u onome što nas u životu
uznemirava, protiv čega se grčevito borimo. Dani odmora nisu prije svega za to
da sve svoje nemire stavimo pod kontrolu, nego da ih upoznamo, da vidimo kamo nas
vode, da se na neki način sprijateljimo s njima. Ako osjećamo zbog nečega nemir, trebamo
nastojati iskreno se susresti sa svojim nemirima i priznati kako nam život počesto izmiče kontroli, kako nismo gospodari u svojoj kući, kako nas naše misli, osjećaji, predrasude razvlače i vuku onamo kamo ne bismo htjeli. Trebamo vidjeti da se nismo slučajno zatvorili u uski prostor svojih nestvarnih očekivanja, kako od nas samih tako i od drugih, nama bliskih i dragih. Vrijeme odmora dragocjeno je i zato da pronađemo način izlaska iz te zatvorenosti i mudar put u slobodu. Ali, ništa nije dobro činiti na silu, borbeno ili po svaku cijenu. Trebamo naučiti opušteno i s povjerenjem u dobro prići svakom svom nemiru i umoru. Tako ćemo
najbolje moći iskoristiti energiju koju oni u sebi skrivaju. Naši nemiri, naši promašaji
i neuspjesi mogu nas izvesti na novi put, pokazati nam pravi smjer kretanja. Možda
će biti potrebno negdje usporiti, a na nekom drugom polju se svesrdnije angažirati. Možda ćemo shvatiti da se oko nekih stvari i poslova ne vrijedi toliko truditi, a oko drugih treba više. U svakom slučaju, dani počinka poučit će nas dobru ako ih budemo znali pravilno iskoristiti.
Netko odmor shvaća kao vrijeme potpunog opuštanja, vrijeme ludih provoda, slobode
koja ne treba nikakvu suzdržanost, vrijeme raskalašenosti koje se ne može ostvariti u radnoj godini, u okruženju raznoraznih kontrola sa strane. Nerijetko, tko tako ide na odmor, obično se vraća još umorniji i opterećeniji, s osjećajima krivnje i promašenosti, s nekom neutaživom čežnjom koja graniči čak i s besmislom. I kako god je teško svoje redovito, radno vrijeme ispunjati sadržajem, otkrivati smisao, slično je i s odmorom. U svakom slučaju, vrijeme je dragocjenost koja nam je darovana i nije nimalo svejedno kojim sadržajima ćemo ga ispunjati, bilo na odmoru, bilo u našim svakidašnjim obvezama. Vrijeme za sebe nije sebičnost
Još nešto, vrlo bitno za rad i za odmor, jest čvrsta odluka da ćemo uvijek i u svemu biti iznutra jasni i iskreni prema sebi samima, bez ikakvih potajnih, skrivenih namjera. Biti jednostavno izručen na svjetlo, na jasnoću i istinu pred sobom, pred drugima i pred Bogom, to je odlika ljudi koji žele rasti u ljudskosti. Takvi su iznutra slobodni i
čisti. Oni ne hodaju zemljom u strahu da ih se ne otkrije. Oni svojim postojanjem nastoje
biti poticaj istini i nadahnuće ljubavi. Kako nam se često dogodi da se osjećamo iznutra umrljani krivim emocijama, kojekakvim pohlepnim željama i agresijama. I za
to je potrebno vrijeme predaha, da znamo poredati svoje osjećaje, vidjeti gdje smo se to zarazili negativnostima, gdje smo podlegli napasti da sudjelujemo u pakostima
i omalovažavanju drugih ljudi, gdje smo upali u zamku potajnih namjera i sitnih
zločestoća, jer u svakome od nas skrivena su i takva nagnuća. Potrebno nam je stoga vedro bdjeti navratima našega „doma“ i u svakom trenutku
znati koga puštamo unutra, što to nosi naš život. Zato je dobro imati vrijeme počinka,
imati vrijeme samo za sebe. To nije sebičnost, već unutarnja potreba svakoga ljudskog bića. I zato je Isus svojim učenicima
savjetovao:
„Pođite i vi na samotno mjesto i otpočinite malo.“
Poslusajmo ga!