Blizimo se lagano ljetu, a s ljetom dolaze i godisnji odmori..... Napokon, reci ce neki! No sto je to odmor i jeli se uistinu odmaramo? Donosimo jednu meditaciju, koju su mozda neki vec negdje procitali, ali mislim da ce korostiti ako je se prisjete. Otpocinite i vi malo
Najveći neprijatelj našega unutarnjeg mira jest upravo taj pritisak pod
koji sami sebe stavljamo da moramo nešto napraviti, da to mora po
mogućnosti biti savršeno, da moramo stići svugdje gdje zamislimo, da
moramo udovoljiti svakovrsnim zahtjevima... Taj pritisak nas počesto
izbaci izvan samokontrole, i pucamo, i činimo poteze koje inače nikada ne
bismo. Zato nam je potrebno vrijeme za odmor.
Otpočnite i vi malo – sv. Marko evanđelist zabilježio je ove riječi koje je Isus izgovorio pozivajući svoje učenike na odmor, kad su mu ispripovjedili
o svemu što su činili i naučavali. Svakomu čovjeku potrebno je vrijeme
za odmor, vrijeme u kojem može barem nakratko ostaviti sve svoje uobičajene poslove i obveze te se posvetiti sebi, svojoj duši, vrijeme u kojem se može susresti sam sa sobom i dopustiti sebi da ništa „produktivno“ ne radi. Ljudi s radošću i nestrpljenjem iščekuju vrijeme odmora, očekujući od tog vremena možda i ono što ono ne može dati samo od sebe ako ga dobro ne osmislimo, ako mu ne damo sadržaje koji će nas uistinu rasteretiti i odmoriti. I u vremenu odmora, kao i u vremenu rada, čovjek treba znati tko je i što želi. To nikako nije vrijeme totalnog otpuštanja „kočnica“, već vrijeme sakupljanja novih snaga i svojevrsna revizija života. Razumljeni učenici U spomenutoj Isusovoj riječi iz Markova evanđelja iščitavamo da su učenici Isusu pričali o svojim iskustvima s propovjedničkog puta, o svojim uspjesima i neuspjesima, o radostima i razočaranjima, o svemu – kaže Marko. A Isus sve to prima na znanje i onda ih šalje da od svega otpočinu na samotnom mjestu.
Zna Isus kako je potrebno da se svi doživljaji negdje u čovjeku slegnu, da od svega što jesmo i što činimo treba ponekad napraviti određeni odmak, dopustiti da sve na trenutak stane kako bismo onda bolje mogli razumjeti
i sebe i svoja iskustva. I sam Isus povlačio se na samotna mjesta moliti, odmoriti se i od silnoga svijeta i od svojih učenika. Svakomu od nas potrebni su ti trenutci samoće, susreta sa sobom i s Bogom. Dinamika
i brza izmjena događaja i doživljaja čovjeka iscrpljuju i čine ga umornim, počesto i nervoznim sve do bezvoljnosti ili agresije. Kao što su učenici dotrčali k Isusu s izvješćima o onome što su činili, i mi možemo
učiniti isto. Možemo Isusu ispričati sve o svojim poslovima, neuspjesima, naporima, o svojim razočaranjima, o odnosima s ljudima, o poteškoćama... Isus je pun razumijevanja za svoje umorne učenike,
kako onda tako i danas, i zato savjetuje da se idu odmoriti. Ne raspravlja s njima, ne objašnjava, ne dokazuje, ne dijeli neke posebne savjete. Jednostavno kaže „i vi idite u osamu“ i otpočinite malo. Time želi potvrditi
da i sâm to čini, da je i on potpuni čovjek koji se umara, kojega ljudi iscrpljuju, kojemu je potrebna nova snaga za djelovanje. Tako nam je pokazao koliko je blizak svakomu od nas i koliko nas razumije.
Isto tako Isus zna da se samo u osami, u iskrenom susretu sa sobom, u miru mogu izlijeciti i tolika nasa razocaranja u djelovanju, naše povrjede i nerazumijevanja u odnosima, naša površnost ili brzopletost, naše pogrješke učinjene iz umora i pritiska. Najveći neprijatelj našega unutarnjeg mira jest upravo taj pritisak pod koji sami sebe stavljamo da moramo nešto napraviti, da to mora po mogućnosti biti savršeno,
da moramo stići svugdje gdje zamislimo, da moramo udovoljiti svakovrsnim zahtjevima... Taj pritisak nas počesto izbaci izvan samokontrole i pucamo, činimo poteze koje inače nikada ne bismo činili. Zato nam je potrebno vrijeme za odmor. I to odmor koji nije bijeg od svakidašnjice nego odmor od onoga svakidašnjeg, u Bogu, u njegovu
miru, u osami. Poslušajmo Učitelja! Krenimo na odmor!