vjera_ufanje_i_ljubav

utorak, 06.10.2009.

Vlado M. prica nekog tipa

Evo da podjelim sa vama nesto sto me nasmijalo. Inace Vladu znam jos od prije i vec sam jedanput stavio njegov text. Ovaj put nisam vrsio nikakve cenzure nije mi se dalo...

evo i linka od njegove kafane Vlado M.



Nice je rekao da je ironija sudbine da je prvi pravi hriscanin poslije Hrista, umro kao omrznuti ateista, misleci na Baruha de Spinozu... Kontam da je Nice golem komad seronje, recenica bi mu imala smisla da je jos dodao - za kog je on cuo. Jer kontam da je moralo biti mnogo takvih likova na ovoj sjebanoj planeti, ali ako nisu genijalni pisci, niko za njih i ne sazna. Nestanu skromno i tiho i to, na isti nacin na koji i zive.

Juce su me skinuli sa granice sa Srbijom, nisu mi dali da predjem preko Drine. Umalo me napad bijesa nije smjestio u zatvor i dozvolio snaznijim i bjesnijim od mene da me mlate do besvijesti i (za)jebavaju... Vracajuci se sa mosta (prokleti granicni prelaz Donji Sepak ili Supak), oslobodio sam se suvisnog tereta, koji bi mi smetao u poduhvatu da stopiram kuci, tj. bacio prokleti pasos, komad vozacke dozvole koji mi je preostao i nekakav papir i indeks sa postdiplomskog studija u kom je 5 polozenih ispita. To je moj doprinos istini da me bijes vodi u autodestrukciji. Morao sam zadovoljiti taj prokleti nagon... Pare su mi ostale u vozilu koje je preslo preko grane.

I tako, jebiga, nakon sto sam se smirio i prekontao da li idem na stop na lijevoj ili desnoj strani puta jer desno vodi u Bijeljinu, a tamo bi se mozda moglo nesto i zavrsiti (nisam imao para, ali imam neke prijatelje) ili lijevo, sto vodi kuci, stadoh uz put... Lijepo, ljepse, lijevo... Odvratno sam izgledao. Izbezumljen od bijesa, pod jakim, skoro julskim suncem, u odvratnoj plavoj trenerci, uskoj crvenoj majici na kojoj je ogromnim slovima pisalo ime banke u kojoj radim, vjerovatno sam licio na silovatelja starijih gospodja po parkovima, koji se preorjentisao na magistralne puteve ili nesto... Ali, uprkos mom pesimizmu i nedostatku vjere u sopstvene mogucnosti, ubrzo mi je stao automobil, neki stari pasat nekretnina, sa debelom gospodjom kao suvozacem, mali tihih tipom koji je vozio i plavim likom na zadnjem sjedistu koji je izgledao kao da je upravo sletio padobranom u Bosnu. Mislim, ovdje je toliko lako prepoznati stranca, da je to fakat smijesno. Ne radi se tu samo o izgledu, vec generalno o stanju tijela i duha i nekakvom ociglednom, jasno vidljivom izrazu cudjenja na licu, koji nikad ne nestaje... Debela gospodja me pitala znam li engleski, a kad sam slagao u znak potvrde, okrenula se onom plavom tipu i mahnula mu da izadje.

Prvo je iskocila vreca. To je bilo nesto sivo, ogromno, kao komad debele posteljine, pun necega, zavezan na cvor... Onda je lagano spustena ofucana i skenjana gitara, pa je aterirao i Vessa... Mislim, nisam dobio jebeni prevoz ni do Zvornika; umjesto toga tipovi su mi uvalili Finca koji prica suomi, jedan dijalekt laponskog jezika, svedski, ruski i pomalo njemacki... Naravno, odmah sam ispucao sve rijeci finskog/suomi jezika koje znam - Mati Nikenen, Jane Ahonen, Vile Kante, Ari Peka Nikola, Kimi Raikonen, Jari Litmanen. Nije bas puno pomoglo, izgleda da tip nije zainteresovan za sport. Rekao sam zatim na engleskom da mi nijedan dijalekt laponskog ne polazi bas od jezika, pa smo se sporazumjeli da pokusamo pricati na engleskom. Tip je po profesiji stoper, po opredjeljenju hriscanin. Zanimanje mu je sviranje hriscanske muzike bilo kome ko zeli da ga slusa i propagiranje hriscanske price o ljubavi boga prema nama i ljubavi ljudi prema ljudima... Pravi Finac, nema sta. Mislim, ne zbog price, nego zbog izgleda. Masna, ulijepljena plava kosica, sitan kao da je trenirao skijaske skokove (ili barem trebao pokusati, djelovao je kao potencijal za letenje, kao pticica, jebiga), blijed ten covjeka koji sunce rijetko vidja i sunce rijetko vidja njega. Prljave, ofucane farmerke, duboke kosarkaske patike kao stvorene za generisanje natprirodnog smrada iz carapa, majica dugih rukava na kojoj je pisalo - Jesus will save our lives. Rece mi da sam prvi covjek koji zna pricati engleski, kog je sreo, otkako je presao granicni prelaz Horgos (pomislih, kako jadna konkurencija)... Rekao sam da je to sasvim okej jer ce rijetko i u Engleskoj pronaci nekog Engleza koji zna pricati srpski. Kad oni nauce srpski, mi cemo uciti engleski. To bi bio fer dil... Kad se nasmijao, okurazio sam se zesce, pa sam ispalio onu standardnu frazu - pricaj srpski, da te cijeli svijet bombarduje. Ponovo se nasmijao hladni, suzdrzani Finac, sto bi rekli nasi veliki poznavaoci skandinavskih naroda, pa ja tako skontah da imam opako fleksibilan humor : jebote, duhovit sam cak i kad se prevedem na engleski... Znacilo mi je to mnogo, kako za moj engleski, tako i za pisanje i to. Zato opalih po prici sa tipom. Rece mi da je prije 27.09.09. krenuo iz Finske, preko Estonije, Poljske, Slovacke, Madjarske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, do druga u Albaniju... Genijalna ideja, nema sta. Trenutno putuje u Sarajevo, pa odatle planira piciti u Montenegro.

Naravno, Bosancu u meni je odmah bljesnula fenomenalan plan - zasto liku ne bih pokazao neku autobusku stanicu, pa se probao prislepati uz njega, da i meni plati kartu do Sarajeva... Odgovorio je da ga autobusi ne zanimaju i izvadio iz dzepa 3 gvozdena evra i papirnu novcanicu od 20 dinara. To je bilo tacno za 3 evra i 20 dinara vise para nego sto sam ih ja u tom trenu imao u dzepu... Kad se sve sabere, nismo imali dovoljno ni za kiflu, jebiga (ovdje se metalni evri ne primaju). Tako smo bili primorani da stopiramo. Kad je lik izvadio kartonsku tablu na kojoj je pisalo - Israel, pa njom poceo da mase vozacima automobila koji su nas hladno zaobilazili, provalio sam da su mi male sanse da sa tipom daleko doguram... Mislim, pored puta, stoje dvojica frikova, jedan lici na silovatelja starijih gospodja u parkovima, koji se preorjentisao na magistralne puteve u vristecoj crvenoj majici sa logom banke u kojoj je radio; a drugi strendzer do jaja, sa ogromnom prljavom vrecom, gitarom i kartonskom tablom na kojoj pise - Israel (tj. odvratni narkoman, garant; sta god znacilo ono Jesus na njegovoj majici) i ocekuju da ce im neko stati da ih poveze... Finac je, naime, cuo da je Israel pravo dobra fora na koju ljudi na Zapadu padaju, pa te prevezu gdje pozelis.

Rekoh mu da nisam hriscanin, ni musliman. Nisam ni ateista, kontam da postoji neka visa inteligencija ali je ne kontam (nije skontao ni on mene, engleski mi je, inace, izvanredan)... Rekao je - okej. Bog voli sve ljude i svi ljudi vole istog boga, mada nisu toga svjesni. I ljudi treba da vole jedni druge jer tako treba, a i Bog ih je zbog toga stvorio... Razlike su prelijepa stvar jer razlike u ljudima cine svijet zanimljivim. Slozio sam se. Razlike su jako zanimljive jer u njima pronalazimo dobar motiv da se medjusobno mrzimo, a vjerovanje u Boga nas motivise da se medjusobno ubijamo... Nasmijao se cinizmu. Okej, ovdje je nedavno bio rat, prisjetio se, ali on i dalje voli sve ljude. Evo, u Skandinaviji je jako tesko stopirati, ljudi stalno negdje zure, a opet se pronadje neko ko mu stane i preveze ga. Balticke zemlje je bukvalno prepishao u par koraka... Ruski vozaci i vozaci iz bivsih sovjetskih republika mu ponekad traze nadoknadu, kad izlazi iz auta, u vidu novca. U Njemackoj mu uglavnom staju Turci i oni ga voze. Fini su ljudi, mozda najljubazniji koje je upoznao. Poneki mu cak daju i novac prilikom izlaska iz automobila. Jednom ga je marokanski taksista u Svedskoj pocastio besplatnom voznjom i jos mu darivao 100 kruna, dovoljno da vozom pici jos gomilu kilometara... Slovacku je presao u jednom danu, kao i Madjarsku. Ali, nesto ga je u Srbiji gadno zakocilo... Nasmijao sam se. Rekao sam mu da su ljudi u Srbiji nepovjerljivi i puni straha, a najvise vole da citaju crne hronike u novinama. Nesto mi bilo ljepse da mu tako odgovorim, umjesto da mu kazem da je zalutao na prokleti Balkan, da lici na prokletog frika i da ga jedino frik veci od njega moze prevesti do zeljene destinacije ili eventualno, neki stranac sa Zapada, u prolazu ka Hrvatskoj ili nesto... Ne htjedoh ga prepadati. Svakako je prethodnu noc proveo u napustenoj rusevini, spavajuci u vreci za spavanje. Smrzao se kao u Finskoj. Nasmijao sam se, to je valjda taj cuveni finski humor.

Stao nam je tip sa kombijem, primio nas obojicu. Sjebo sam se sirokim pogledima sofera, toliko atipicnim za cmar Evrope u kom zivim. Pricao sam sa soferom desetak minuta, uveseljavao ga pricom o kretenu koji iz Finske stopira do Albanije sa odvratnom vrecom i propagira hriscanstvo... Sektas neki, a ? - pitao je vozac. Stao nam u Zvorniku. Presli smo put od Donjeg Supka do Zvornika za nesto vise od 3 sata, sto smo mogli uraditi i pjeske, da smo pokusali... Ali, mene su vec boljele i ruke i noge od razgovora na engleskom jeziku.

Finac je jako zainteresovan za hramove, bez obzira na koju se vjeru odnosili. Juce je pronasao neku pravoslavnu crkvu koja je izgleda tek u izgradnji, tj. u njoj nije bilo nicega i nikoga, samo bijeli zidovi i nesto prikladnog namjestaja. Nije bilo ni svestenika... Objasnio sam mu da je to obicaj u ovoj zemlji. Svestenici su jako rijetko u hramovima, obicno samo svrate pred vece da pokupe pazar sa ikone i od prodaje svijeca, a danju tezgare... Skupi su, do jaja. Odrepuju jednu pjesmu na sahrani i pokupe masan honorar. A sto se tice hramova, ovdje nije fazon da on bude lijep i svrsishodan. Vazno je samo koliko je velik, narocito ako je u pitanju multietnicka sredina, kao Kozluk na primjer (kroz koji smo usput prolazili). Tu se nalaze najveca dzamija i najveca crkva koje sam ja vidio u Bosni. Tu igru obicno dobijaju oni koji posljednji prave svoj hram jer tako mogu procijeniti koliko velik treba biti da bi nadjebao konkurenciju, a para za izgradnju toga nikad ne nedostaje... Ponovo se smijao Finac... Ne znam koliko je iskren taj smijeh bio. Presaltati smo se na muziku. Interesovao sam se otkud to da iz Skandinavije dolazi toliko satanistickih metal bendova. Uozbiljio se. Pitao me sjecam li se da je satanisticki bend iz Finske pobijedio na Evroviziji prije nekoliko godina. Rekao sam da su dobili samo zato sto su ruzni; eto, oni su pobijedili jer su ruzni sa maskama, a godinu dana poslije pobijedila je cura iz Srbije koja je ruzna i bez maske... Ponudio me je hranom. Imao je susenu ribu i vodu. Pokusao sam da jedem, ali izgleda da nisam bio dovoljno gladan.

Govorio mi je da su ljudi u Skandinaviji jako usamljeni i ozlojedjeni. Depresivni i sjebani. Previse piju i samoubijaju se... Pomislih kako je Finska za mene obecana zemlja... Jos sam saznao da je tamo 17 000 jezera, mjesto od 1000 stanovnika u kojem on zivi izrazito antiruski nastrojeno, a nalazi se pored jednog od najvecih jezera. U Laponiji se govori potpuno drugacijim jezikom, a sami Laponci imaju vise od 10 razlicitih dijalekata i razbacani su u 3 skandinavske drzave, a ima ih i u Rusiji... Fini, cudni, covjeculjci. Gledaju svoja posla, klizu se i grudvaju u snijegu. A samoca nije samo pitanje geografije, pobunio sam se, to je stanje duha... Odusevio se. Jos sam dodao da mozes zivjeti u Njujorku i dalje biti najusamljeniji covjek na svijetu. Rekao je - da, ako ne osjecas prisustvo Boga u sebi, sto me je prilicno isfuralo. A danas ljude jebe i nacin zivota, kapitalizam. Stalno negdje jure. Evo, koliko dugo nas dvojica stopiramo, a niko da nam stane... A fakat, gotovo svaki jebeni automobil bi za kratko usporio kad bi nam se priblizavao, a zatim bi sofer rukom pokazivao da skrece lijevo. To mi je bilo zesce smijesno. Lijevo je bila jebena Drina, nista drugo, nikakvo skretanje. A Finac je govorio o tome kako ljudi vole da odjednom ucine neku veliku dobru stvar, pa se ne zaustavljaju da bi odradili sitne dobre stvari. Tj. nas bi hladno prevezli do Sarajeva, a ne bi onu kratku relaciju prije skretanja... Htio sam mu reci da je to obicna gomila govana. Ljudi se zeljom da cine krupne dobre stvari samo opravdavaju da ne cine sitne, a zapravo ne zele raditi nijedne ni druge. Istinski... Naravno, zapetljao sam se u engleskom i tip me nije skontao...Tada smo odustali od daljeg razgovora. Uzeo je gitaru i poceo svirati i pjevati.

Pjevao je nekakvu religioznu muziku na tri jezika - suomi, svedskom i engleskom. Ovu trecu sam provalio, radilo se nesto o ljubavi, ali ne mislim da se odnosilo na zene, prije na nekakvu apstrakciju... Inace se cinilo da su Fincu zene i seksualnost prilicne apstrakcije. Za ljubitelje psihologije, napomenucu da je Vessa dijete razvedenih roditelja, koji trenutno zive 1000 km udaljeni jedno od drugog, a on je negdje izmedju njih... Koncert je prekinuo kombi koji smo ustopali. Bila je to marica iz koje su iskocila trojica drotova.

Likovima se ucinilo nesto sumnjivo u tome sto dvojica ludaka stoje pored puta na 50 metara sa granicom, sa ogromnom vrecom punom Necega Gadnog, kartonskom kutijom na kojoj pise Israel, majicom nekog americkog narkomanskog benda Jezus vil save jour lives, majicom sa logom domace banke itd... Naravno, brzo sam ih primirio rijecima da nemam nikakve proklete dokumente sa sobom, a da sam sasvim slucajno sa strancem koji je iz Finske krenuo u Albaniju. Pri tome, nisam mogao da prikrijem bijes, da li zbog sopstvene gluposti, da li zato sto jebeno mrzim jebene drotove, a pogotovo one sa brkovima koji su tupi kao kurac i ne znaju progovoriti ni rijec engleskog, ali znaju nesrecnom hriscaninu stoperu oteti torbu i gitaru i divljacki je pretresati. Pretresli su i mene, bas ono, detaljno, ukljucujuci i onaj kofercic (da ne detaljisem)... Strpali me u maricu i poceli da zajebavaju. Branio sam se istinom sto je vjerovatno bila najveca gomila nebuloza i lazi sto je neki kriminalac smislio, a oni je culi ikada u zivotu... Srecom, desetak minuta kasnije dobili su potvrdu da je nekakva budala, silovatelj starijih gospodja u parkovima osujecen u namjeri da predje granicu, a u vreci nesrecnog putnika nicega sumnjivog osim nehigijene i malo susene ribe i vode i cudne knjige na svedskom jeziku (biblija) i nekakvih crteza i rijeci ispod njih (note i tekstovi crkvenih pjesama), pa nas pustise. Finac se cijelo vrijeme smjeskao... Smjeskao sam se i ja dok sam govorio da je u pitanju jebena budala koje mi je zao, pa sve kontam da ga strpam u neki auto koji ide za Sarajevo, a onda cu se i ja nekako kasnije prebaciti. U glupim ocima glupih drotova se jasno moglo procitati da smatraju da sam mnogo glup tip...

Kad su nas vec prestali jebavati, prisao sam Fincu i rekao mu da traze od nas da se razdvojimo jedan od drugog. Masno i grdno slagah tipa. Okej, rekao je, stisnuo mi lazljivu manipulatorsku ruku. Nabacio vrecu preko desnog ramena, gitaru ponio u lijevoj... Napravio par koraka, pa se vratio. Izvadio komad papira, napisao mi svoje ime i prezime i tacnu adresu mjesta u kom zivi. Dao broj telefona i mejl adresu. Rekao da mu se obavezno javim kad budem dolazio u Finsku. I da mu mejlom posaljem neki od svojih tekstova, preveden na neki od jezika kojim zna pricati (negdje sam u prici nabacio da se bavim i piskaranjem). Tu mi se malo javila Savjest, pa odlucih da ga pocastim savjetom da karton okrene na drugu stranu i na njoj napise - Sarajevo (mozda time dobije 0.1% vise sansi da mu neko stane, dakle ukupno da ima 0.2% sansi da do kraja dana dodje u glavni grad drzave u srcu Balkana)... Onda je ponovo produzio naprijed. Pa se ponovo okrenuo i dobacio mi - Are You hungry ? - pokazujuci na vrecu u kojoj je bilo hrane jedva dovoljno za jedan ili dva obroka... Odbio sam ga sa osmijehom, ali mislim da cu taj prizor vjecno pamtiti. To je jedan od onih detalja koje ne mozete zaboraviti nikad u zivotu. Tek tako se jebeno urezu u pamcenje. Odrpani tip sa gitarom u ruci i vrecom na ledjima, na najcudnijem putu na svijetu i za vecinu ljudi luzer do jaja sa promasenim zivotom, bez prebijene pare u dzepu i jedva svjestan uzasa situacije u koju je upao, nudi te sa iskrenim osmjehom, posljednjim ostacima hrane koje ima, a ti si ga upravo lazima otresao sebi sa grbace da bi se lakse prebacio kuci...

Ironija je da sam ga 15 minuta kasnije gledao sa visine, kako stopira 500 metara dalje od onog na kom smo se razisli, posto mi je ponovo stao vozac kamiona... Vozio je nekakav metal iz Alumine, to znam jer me je zamolio da mu provjerim prijemnicu i otpremnicu. Razlikovale su se u 100 kg... Trebao je primiti 31360 kg tereta, a natovarili su ga sa 31460 kg... Na moje cudjenje, odgovorio je rijecima da to nije nista, nekad znaju promasiti i za 2-3 tone zeljeza.

Stao mi je u Podgori, vukojebini na putu izmedju dvije druge vukojebine, Milica i Vlasenice.

<	listopad, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (11)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?