vjera_ufanje_i_ljubav

četvrtak, 21.08.2008.

Sveti Ivan Zlatousti

Sveti Ivan Zlatousti
(344. – 407.): zapanjujuća modernost
Pismo iz Kalkute navodi tekst sv. Ivana Zlatoustog koji podsjeća na neraskidivu vezu između Euharistije i solidarnosti s najsiromašnijima:

«Želite častiti Spasiteljevo tijelo? Isti onaj koji je rekao ‘ovo je tijelo moje’ također je rekao i ‘vidjeli ste da sam gladan, a niste me nahranili. Ono što ste odbili jednom od mojih najmanjih, meni ste odbili!’ Dakle, častite Krista dijeleći svoju imovinu sa siromašnima». (Propovijed 50 o Mateju)

Tko je bio taj čovjek, kojega kršćanski Istok naziva «Zlatoustim», zbog njegovog poetskog dara u izražavanju molitve? Koji su dijelovi njegovog života još uvijek ohrabrujući za nas danas?

Ivanov je život imao tri smjernice: izvanrednu sposobnost strastvenog objašnjavanja Kristove radosne vijesti u jeziku kulture njegovog vremena; snažan naglasak na socijalne posljedice Evanđelja te trud da se slavljenje učini lijepim, a teološko razmatranje prenese u poetski oblik.

Ivan je rođen u Antiohiji, u današnjoj Turskoj, u aristokratskoj obitelji. Pod dubokim utjecajem majčine vjere studirao je Sveto pismo, a podučavali su ga učitelji antiohijske škole koji su biblijsku misao željeli prevesti u grčke kategorije, a da se ne izgubi originalno značenje.

Čim je mogao, napustio je svoju majku, koja ga je željela zadržati uz sebe kao «kućnog redovnika» te otišao u brda kako bi započeo samotan život u molitvi, potpuno odijeljen od društva. Tada se javila kriza savjesti: je li nužno pobjeći od društvenih problema kako bi se ostalo čistim i privrženim Evanđelju ili umjesto toga treba otići u svijet i prenijeti mu ljubav Krista, «prijatelja ljudi», kako je volio ponavljati. Na kraju je odabrao vratiti se iz svoje potpune odvojenosti od svijeta, otišao je natrag u Antiohiju gdje je 386. godine zaređen za svećenika. Postao je poznat po svojoj sposobnosti da biblijski tekst poveže s pitanjima običnih ljudi. Ponekad je, ohrabren odobravanjem i pljeskanjem svojih slušatelja, mogao govoriti dva sata bez prestanka.

Kao odgovor na luksuz i dokolicu bogatih, naglašavao je važnost zadržavanja zajedničkih stvari, posla te potrebe za oslobađanjem robova; pozivao je na pojedinačno i zajedničko dijeljenje (čak je izmislio i plan kako iskorijeniti siromaštvo u Antiohiji). Solidarnost je za njega, više nego samo rad s dobrim namjerama, bila sakrament, znak istinske Kristove prisutnosti u našem svijetu. Često govoreći o Isusovim riječima «što učiniste jednom od ove najmanje braće, meni učiniste», zaključio je da je siromah «drugi Krist» i da “sakrament oltara” mora biti nastavljen «na ulici» preko «sakramenta bratstva».

Usprkos samome sebi, zbog svojeg govorničkog talenta, Ivan je 397. godine izabran za nadbiskupa glavnog grada Istočnog carstva. U Konstantinopolu je, brižan prema ljudima, umnožio broj bolnica i prihvatilišta, propovijedao Radosnu vijest po selima, pa čak i Gotima koji su živjeli u regiji.

Zauzeo je vrlo hrabra politička stajališta, suprotstavljajući se ministru koji je htio ukinuti pravo na azil, a kasnije ga štiteći od pobune kad je, osramoćen, potražio utočište u bazilici. Pokušao je viši kler učiniti poniznijim i podsjećao je carski dvor na zahtjeve Evanđelja.

Sve je to bilo previše za njegove neprijatelje koji su ujedinili snage i 404. ga godine protjerali u Armeniju. Tamo je ostao tri godine u kućnom pritvoru. Ipak, njegova korespondencija i brojni posjetitelji, među kojima mnogi iz Antiohije, zabrinjavali su moćnike koji su ga deportirali još dalje, na obale Crnog mora. Iscrpljujući put prešao je pješice. U Komani se, potpuno iscrpljen, pripremio za smrt, obukao bijelu odjeću, primio pričest, pomolio se za one oko sebe i predao svoj duh govoreći: «Slava Bogu na svemu».

Nekoliko pitanja kako bismo dopustili da Ivanov život odjekne u našem:

Njegov mu poziv nije uvijek dopuštao da ispuni želje svoje majke: moram li i ja ponekad ići protiv onog što drugi ljudi očekuju od mene?

Kada je riječ o «sakramentu bratstva»: koje mjesto drugi ljudi i njihove potrebe imaju u mom životu?

Svoj je redovnički zavjet, naposljetku, živio usred društva: koje ja obveze imam u društvu? Gdje je danas mjesto kršćana u političkom životu zemlje? Je li ponekad nužno, u ime vjere u Krista, oduprijeti se vlastima ili trenutnim trendovima?

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (11)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?