zlatne šapice

utorak, 30.10.2018.

Sve postaje ispražnjeno. Pusto. Ljepota današnjeg dana je poput struna bez zvuka. Nepovratnost. Takav je to trenutak. Ona preotme zvuk. Ostavlja pustim odjeke što provejavaju kroz sve stvari. Odnešenost je potpuna. Ono što ostaje ogledalo je u kojem se miješaju donedavna prožetost tim istim svijetom kojeg se bilo dijelom i iščeznuća udijela u tom svijetu pa on stoji (na istom mjestu) izmješten. Zrcali gubitak.
Ona dokida. Oduzima. Odrješuje. Oslobađa. Ona ostavlja mir. Prikiva u mjestu. Pečati. Izvršava.

A mislila sam, ponadala sam se kad to jutro budeći se zadržah u očima i osjećaju slike snova - gdje kao nekad, u svojim najboljim danima, obnovljene snage, vedro skačeš na noge, razigran, da će se to možda i stvarno dogoditi.
Otisak tvoje glavice pod koju sam podmetnula dlan da ti olakšam, i tvoje oko, najednom živo, otvoreno, kao nagovještaj da se život ne da i da će se osoviti o neku novu probuđenu snagu, upravljeno prema meni, bio je i naš zadnji uzajamni kontakt.
Smirile su se zlatne šapice.

Arčiju
<3

i već je večer...

nedjelja, 28.10.2018.

Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden jednom zrakom sunca
i - već je večer
- Salvatore Quasimodo


Ognuno sta solo sul cuor della terra trafitto da un raggio di sole
ed e subito sera

skulptura

četvrtak, 25.10.2018.

Uzet ću par finih mrtvih komada drveta. Od nagorene grede što je pripadala nekoj tavanici, preostala od nje, načiniti nosivi stup. Poprečno, položiti jednu čvornatu granu - koja predstavlja ispružene ruke. Lijanom vinove loze što raste uz kuće i rađa slatkim, mirisnim grožđem, uvezati, pričvrstiti skelet nalik na križ. Oblikovati glavu od svilene ženske čarape punjene svelim, opalim lišćem - privrženostima što su izgubile otpornost na prolaznost - i stegnuti podvezicom. Pokriti je romantičnim šeširom zgaženim pod kopitima minulih ljeta bešćutnim kao požari, bujnih, plamenih griva. Svoj kaput, iznošen, strulih niti, pohabana rebrasta tkanja, kada ni odanost čemu oku više nije lijepa, ogrnut ću preko tog tijela i obući mu na ruke. Postaviti skulpturu imena - Pripadanja, negdje, ispod golog neba.

čar svjetla

nedjelja, 07.10.2018.

Mala kavana uz rub obližnjeg parka proljepšana neskrivenom naklonošću sunca podsjeća na izloženo impresionističko platno La terrase du cafe. Prozirna paučinasto meka mrežica satkana od žagora u kutku prostora gdje se sva nesigurnost ljudske egzistencije, tih trenutaka čini negdje daleko sklonjenom i nevažnom, zaogrnuta bezbrižnošću, miruje uljuljkana blagim poigravanjem svjetla kroz natkrilje krošnji. Sva blagost ovog nedjeljnog poslijepodneva dolazi od svjetlosti što miluje kao lahor sve čega se takne. Lije svjetlo. Razlijeva se kao ulje. Sjaji na zreloj koži riđokosog dana čiju dob odaje hod za kojim posvud razasuti ostaju tragovi boje davno svelih ruža, krhotina zemljanih vaza, gorčice i rđe, cimeta, duhana... Uokrug, smaragd i zlato. Prosjaji. Zrnca sunca u jantaru kaplji. Nakit večeri još je u škrinji. Još gledam gdje kroz krošnje zrakasto bljesne krunski dragulj u zlatnini lišća. Oči mi sve piju, pune se i iz njih se prelijeva....



Isti ovakav pun svjetlosti bio je i dan što je ispratio doba bezbrižnosti.
tati.