zlatne šapice

utorak, 30.10.2018.

Sve postaje ispražnjeno. Pusto. Ljepota današnjeg dana je poput struna bez zvuka. Nepovratnost. Takav je to trenutak. Ona preotme zvuk. Ostavlja pustim odjeke što provejavaju kroz sve stvari. Odnešenost je potpuna. Ono što ostaje ogledalo je u kojem se miješaju donedavna prožetost tim istim svijetom kojeg se bilo dijelom i iščeznuća udijela u tom svijetu pa on stoji (na istom mjestu) izmješten. Zrcali gubitak.
Ona dokida. Oduzima. Odrješuje. Oslobađa. Ona ostavlja mir. Prikiva u mjestu. Pečati. Izvršava.

A mislila sam, ponadala sam se kad to jutro budeći se zadržah u očima i osjećaju slike snova - gdje kao nekad, u svojim najboljim danima, obnovljene snage, vedro skačeš na noge, razigran, da će se to možda i stvarno dogoditi.
Otisak tvoje glavice pod koju sam podmetnula dlan da ti olakšam, i tvoje oko, najednom živo, otvoreno, kao nagovještaj da se život ne da i da će se osoviti o neku novu probuđenu snagu, upravljeno prema meni, bio je i naš zadnji uzajamni kontakt.
Smirile su se zlatne šapice.

Arčiju
<3





miss you

30.10.2018. u 13:12 | 25 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>