čar svjetla

nedjelja, 07.10.2018.

Mala kavana uz rub obližnjeg parka proljepšana neskrivenom naklonošću sunca podsjeća na izloženo impresionističko platno La terrase du cafe. Prozirna paučinasto meka mrežica satkana od žagora u kutku prostora gdje se sva nesigurnost ljudske egzistencije, tih trenutaka čini negdje daleko sklonjenom i nevažnom, zaogrnuta bezbrižnošću, miruje uljuljkana blagim poigravanjem svjetla kroz natkrilje krošnji. Sva blagost ovog nedjeljnog poslijepodneva dolazi od svjetlosti što miluje kao lahor sve čega se takne. Lije svjetlo. Razlijeva se kao ulje. Sjaji na zreloj koži riđokosog dana čiju dob odaje hod za kojim posvud razasuti ostaju tragovi boje davno svelih ruža, krhotina zemljanih vaza, gorčice i rđe, cimeta, duhana... Uokrug, smaragd i zlato. Prosjaji. Zrnca sunca u jantaru kaplji. Nakit večeri još je u škrinji. Još gledam gdje kroz krošnje zrakasto bljesne krunski dragulj u zlatnini lišća. Oči mi sve piju, pune se i iz njih se prelijeva....



Isti ovakav pun svjetlosti bio je i dan što je ispratio doba bezbrižnosti.
tati.