united colors

petak, 28.09.2018.

"Od čitanja tuđih misli, čini mi se bolje jedino stvaranje svojih."
@siddhi

I ja mislim tako. Ali sada, čitajući tuđe misli, željela bih podijeliti neke, ovdje, iz knjige "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću" - neobične misli o običnim stvarima - autora Robert Fulghuma, a preporuku za knjigu dobila sam kod @wonder, jednom ranije. Tražila sam je bezuspješno, pa to i spomenula jedne prilike u krugu radnih kolegica kad smo za pauze otišle na kavu, zaboravljajući poslije da sam išta o tome i govorila. Kad kroz par dana na stolu me čeka knjiga s dirljivom posvetom jedne od njih. Nisam je pitala gdje je našla ili nisam inzistirala na tom pitanju; neka to ostane njenom tajnom. Ali uz ovo, odmah, dopisala bih i jedan odlomak iz knjige upravo o darivanju: "Kad već govorim o darovima, mogao bih povjeriti i jedno pravilo. Ne kažem da je to pravilo u koje ja osobno čvrsto vjerujem. Izgovorio ga je jedan čangrizavi čovjek na jednoj uredskoj veselici posljednjeg radnog dana prije blagdana. Taj je čovjek u tom trenutku patio od ozbiljnog slučaja mrzovolje. Upravo je otvorio svoj ništavni darak koji je našao pod uredskim borom. Napola tužno, napola cinično rekao je, ne obraćajući se nikome izravno:
- Znate, nije istina da je važno misliti na nekoga a dar da uopće nije važan. To jednostavno nije točno. Mama je tu lagala. Kroz godine sam nakupio toliko bezvrijednog smeća umotanog u sjajni papir, od ljudi koji su me se u posljednji čas sjetili i u žurbi kupili neku plastičnu sitnicu i predali mi je uz izliku da je važan samo znak pažnje a ne dar. Vjerujte mi, upravo je dar najvažniji. Ili, da kažem drugačije, ljudi koji doista paze, doista i daruju. I to bi trebalo postati pravilo - željezno pravilo darivanja."

Ali nije to odlomak koji sam prvobitno namjeravala napisati (ovaj ga je samo preduhitrio na sebi odgovarajućem mjestu) već jedan drugi. O bojicama.

"Možda bi naše novo tajno oružje trebala biti bomba od bojica. Oružje koje donosi sreću. Bomba ljepote. Svaki put kad u svijetu izbije nova kriza, mi izbacimo tu bombu. Eksplodirat će visoko u zraku - eksplodirat će blago - i tisuće, milijuni malih padobrana zaplovit će nebom. Dolebdjeti lagano na zemlju - i donijeti svima po kutiju s bojicama. I nećemo pri tom štedjeti, nećemo slati one skromne kutijice po osam bojica. Ne, podijelit ćemo prave komplete sa šezdeset i četiri bojice, sa šiljilom ugrađenim u kutiju. S bojama srebrnom, zlatnom i bakrenom, ljubičastom, bojom marelice i limuna, ambera i umbre, i svih ostalih. I svi će ih dočekivati sa smijehom i tim neobičnim ozarenim licem, i cio će svijet zasuti svojom maštom. Zvuči malo luckasto, zar ne? Malo jest luckasto. Otkačeno, blesavo i nerealno. Ali baš sam danas čitao u novinama koliko novaca Rusi i naš Kongres izdvajaju za naoružanje. I mislio o tome što će za sobom ostaviti to silno oružje. Zato me nije briga koliko je nešto nestvarno, luckasto i blesavo. Meni je sasvim jasno gdje nedostaje i gdje bi zaista dobro došlo malo obične mašte.
Dajte mi bojice, molim vas."

smisao putovanja

ponedjeljak, 24.09.2018.

Odmalena - a sad gledam u to daleko zrcalo - knjige su mi bile izazov na putovanja u nove i nepoznate, čudesno uzbudljive svjetove u čija se tajanstva ulazilo kroz vrata njihovih korica. Očeva biblioteka imala je mnogobrojna takva vrata koja sam istraživala u igri - što je on mnogo više volio nego moje crtanje na pločniku za igru školice njegovom kredom za bilijar - a ja sam razgledajući birala kojima ću se zaputiti i otvoriti ih. Sama sam pravila i svoje putne karte - iskaznice načinjene od komadića papira izrezanih iz školske teke na koje bih uredno zapisala naslov, ime autora i svoje s datumom polaska prije nego bih se ukrcala na početnu stranicu ostavljajući prazno mjesto za upisati datum po povratku knjige na policu. Tako sam zavoljela klasike - svoje suputnike sa raznih strana svijeta u godinama kad se trebalo strpjeti dospjeti do starijih razreda kojima sam zavidjela na udžbenicima - smiještajući se kraj njih u imaginarni kupe vlaka što je mirisao dubokim, tamnim, prisnim mirisom knjižnica gledajući ih očima do tada punih bajki i slušajući dok pripovijedaju dugim koloritnim rečenicama što bi mi pod pogledom često promicale kao krajolik gledan kroz prozor vlaka što ubrzava, pokušavajući svladati ta nova prostranstva satkana od riječi, razumijevanjem. Nikad nisam zamišljala da bih ikad i sama nešto pisala - pa sam u Jasenku koja je, govorilo se, već s jedanaest napisala roman gledala kao u čudo - osim, nekad kasnije, djevojački dnevnik što sam ga skrivala u kutiji od cipela i duga pisma ocu kada je otišao on, nepovratno, u jednu od priča čija su vrata ostala čvrsto zatvorena, skrivajući ih u knjizi vježbi iz matematike. Nisam sigurna ni da znam ili se više ne sjećam ni koliko sam i kako mogla shvaćati sve ono što sam sa svojim putnim kartama nalazila u literaturi u svoje rano doba ali možda to i nije bio smisao, možda je sva tajna tih putovanja i bila samo u tome
- naučiti kako čitati, kako gledati i tragati za razumijevanjem....

toplo-hladno

petak, 07.09.2018.

Uvijek se vratim još jednom, za svaki slučaj, provjeriti je li sve isključeno. Naglas očitavam: 0000... Tu i tamo opipam prstima nije li što izdajnički toplo, nesumnjivo hladno. Pogledom još jednom zaokružim cijelim prostorom.... Čuje se još samo jednolično, odmjereno tik-takanje zidnog sata. Stane li, vrijeme neće prestati teći.