united colors

petak, 28.09.2018.

"Od čitanja tuđih misli, čini mi se bolje jedino stvaranje svojih."
@siddhi

I ja mislim tako. Ali sada, čitajući tuđe misli, željela bih podijeliti neke, ovdje, iz knjige "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću" - neobične misli o običnim stvarima - autora Robert Fulghuma, a preporuku za knjigu dobila sam kod @wonder, jednom ranije. Tražila sam je bezuspješno, pa to i spomenula jedne prilike u krugu radnih kolegica kad smo za pauze otišle na kavu, zaboravljajući poslije da sam išta o tome i govorila. Kad kroz par dana na stolu me čeka knjiga s dirljivom posvetom jedne od njih. Nisam je pitala gdje je našla ili nisam inzistirala na tom pitanju; neka to ostane njenom tajnom. Ali uz ovo, odmah, dopisala bih i jedan odlomak iz knjige upravo o darivanju: "Kad već govorim o darovima, mogao bih povjeriti i jedno pravilo. Ne kažem da je to pravilo u koje ja osobno čvrsto vjerujem. Izgovorio ga je jedan čangrizavi čovjek na jednoj uredskoj veselici posljednjeg radnog dana prije blagdana. Taj je čovjek u tom trenutku patio od ozbiljnog slučaja mrzovolje. Upravo je otvorio svoj ništavni darak koji je našao pod uredskim borom. Napola tužno, napola cinično rekao je, ne obraćajući se nikome izravno:
- Znate, nije istina da je važno misliti na nekoga a dar da uopće nije važan. To jednostavno nije točno. Mama je tu lagala. Kroz godine sam nakupio toliko bezvrijednog smeća umotanog u sjajni papir, od ljudi koji su me se u posljednji čas sjetili i u žurbi kupili neku plastičnu sitnicu i predali mi je uz izliku da je važan samo znak pažnje a ne dar. Vjerujte mi, upravo je dar najvažniji. Ili, da kažem drugačije, ljudi koji doista paze, doista i daruju. I to bi trebalo postati pravilo - željezno pravilo darivanja."

Ali nije to odlomak koji sam prvobitno namjeravala napisati (ovaj ga je samo preduhitrio na sebi odgovarajućem mjestu) već jedan drugi. O bojicama.

"Možda bi naše novo tajno oružje trebala biti bomba od bojica. Oružje koje donosi sreću. Bomba ljepote. Svaki put kad u svijetu izbije nova kriza, mi izbacimo tu bombu. Eksplodirat će visoko u zraku - eksplodirat će blago - i tisuće, milijuni malih padobrana zaplovit će nebom. Dolebdjeti lagano na zemlju - i donijeti svima po kutiju s bojicama. I nećemo pri tom štedjeti, nećemo slati one skromne kutijice po osam bojica. Ne, podijelit ćemo prave komplete sa šezdeset i četiri bojice, sa šiljilom ugrađenim u kutiju. S bojama srebrnom, zlatnom i bakrenom, ljubičastom, bojom marelice i limuna, ambera i umbre, i svih ostalih. I svi će ih dočekivati sa smijehom i tim neobičnim ozarenim licem, i cio će svijet zasuti svojom maštom. Zvuči malo luckasto, zar ne? Malo jest luckasto. Otkačeno, blesavo i nerealno. Ali baš sam danas čitao u novinama koliko novaca Rusi i naš Kongres izdvajaju za naoružanje. I mislio o tome što će za sobom ostaviti to silno oružje. Zato me nije briga koliko je nešto nestvarno, luckasto i blesavo. Meni je sasvim jasno gdje nedostaje i gdje bi zaista dobro došlo malo obične mašte.
Dajte mi bojice, molim vas."